Vrativši se iz zatvora, proto se ponovno politički angažirao u Srpskoj samostalnoj stranci, osobito u razdoblju 1910. i 1911. kad su on, odvjetnik i književnik Dušan Peleš iz Petrinje, i trgovac i posjednik Pero Bekić iz Dvora, 24. optuženi u ‘veleizdajničkoj parnici’, bili predvodnici jedne od tri struje za cijepanje i reorganizaciju Zagrebačke županije. Na izborima za lokalnu samoupravu u prosincu 1910. Ercegovac je bio na glinskoj listi Hrvatsko-srpske koalicije i premoćno pobijedio. Ponovilo se to i 1913. na izborima za zastupnike u Saboru kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U prosincu 1913. imenovan je u saborski Odbor za peticije i pritužbe, a u siječnju 1914. uručena mu je i vjerodajnica saborskog zastupnika. Teške ratne godine proto Ercegovac je proveo u Glini, neprestano pod policijskom prismotrom, ali izložen i nesmiljenom teroru frankovaca, osobito onih koji su protiv njega svjedočili u ‘veleizdajničkom procesu’. Povijest se u neku ruku ponavljala i s njegovim ocem Mihajlom – i on je na kraju, u vrijeme rata, bio optužen i osuđen na šest mjeseci zatvora za ‘veleizdaju’. Međutim, zbog bolesti i starosti (88 godina) cijelu kaznu je proveo u bolnici.
Rat je već uvelike bjesnio kad se proti i njegovoj ženi Ljubici rodilo u Glini još dvoje djece, dva sina – najprije Nenad (1914), a potom i Nedeljko (1915). Ali, samo pet mjeseci nakon Nedeljkova rođenja, u svibnju 1916. godine, iznenada je, od posljedica teške upale pluća, umrla Ljubica Ercegovac, protina žena i majka njihovih četrnaestero djece – sedam kćeri i sedam sinova. Teško se razboljela u veljači 1916. godine i kratko iza toga preminula. Pokopana je u porodičnu grobnicu na glinskom pravoslavnom groblju pored svoje dvoje djece – Vojislave i Mladena – koja su umrla na porodu. Pogrebu je prisustvovao veliki broj Glinjana, a proto je primio i brojne izraze saučešća iz mnogih krajeva zemlje, među prvima iz manastira Pakra, od Dositija Kutuzova, sudruga iz zagrebačkog zatvora iz vremena ‘veleizdajničkog procesa’. Mučno razdoblje i stradalništvo dobre srpske duše i velikog čovjeka tako se nastavilo sve do kraja rata.
Svojim je autoritetom i direktnim nastupom s krstom u ruci, proto spriječio osvetu naroda nad glinskim frankovcima
Položaj u Eparhiji
Ali, ni rat, ni progoni, ni smrt bračne družice nisu ga mogli slomiti. Svršetkom rata ponovno se politički angažirao. U jesen 1918. u Glini je formirano gradsko Narodno vijeće, a na njegovoj skupštini koja je nakon toga sazvana proto Ercegovac je izabran za predsjednika. Međutim, pravo ljudsko lice pokazao je u zaštiti i spašavanju svojih političkih progonitelja – frankovaca. Nikomu se nije svetio, iako je imao razloga za to. Naprotiv, svojim je autoritetom i direktnim nastupom s krstom u ruci spriječio osvetu naroda nad glinskim frankovcima, neprestano ponavljajući: ‘Brat je mio koje vjere bio!’ U međuvremenu je postao član Demokratske stranke. Njegovo crkveno i svjetovno pregalaštvo donijelo mu je u travnju 1919. godine i najveće priznanje – ukazom prestolonasljednika Aleksandra od 9. travnja postavljen je za administratora Eparhije gornjo-karlovačke u Plaškom, umjesto arhimandrita Anatolija Jankovića. Drugim riječima, imenovan je na jednu od najvažnijih crkvenih dužnosti u Gornjo-karlovačkoj eparhiji: uz ostalo da vodi sjednice predsjedništva eparhijske vlasti (eparhijske konzistorije, eparhijskog administrativnog i školskog odbora i dr.), da prisustvuje sjednicama Sinoda s pravom glasa, da donosi suspenzije sveštenih lica i dr.
Mjesec dana poslije imenovanja proto Ercegovac se u pisanom obliku obratio svećenstvu Gornjo-karlovačke eparhije, obavještavajući ga da je dužnost preuzeo 4./16. maja 1919. U obavijesti još stoji: ‘Saopštavajući to miloj braći sveštenicima, od srca k srcu reći ću ovo: Ni za jedan samo časak u preteškom i punom briga i patnja životu mome nijesam se zanašao mišlju tom, da bi zauzeo ovako visoko i sa velikom odgovornošću skopčano mjesto, na koje me povjerenje visokog ministarskog savjeta i milost dična Gospodara našeg postavi; pa zato, kad mi stiže glas o imenovanju administratorom prostrane eparhije Gornjo-karlovačke, zadrhtao sam pri pomisli na odgovornost veliku pred Svevišnjim! Toliko sam sebičan bio, pa sam uznastojao, da se bremena toga za mene preteškog ne primim, ali Promisao Božija drukčije htjede…’
Više ne mogu
Na tom odgovornom mjestu Ercegovac je ostao nekoliko najtežih godina u prijelaznom razdoblju nesređenih političkih i crkvenih prilika, a na opće zadovoljstvo i svećenstva i više crkvene uprave, ali i same države, postavši i najozbiljniji kandidat za gornjo-karlovačkog episkopa. Visoki ugled što ga je uživao proto Ercegovac nije bio vidljiv samo u crkvenim krugovima, već i općenito – u cijeloj srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Otvarala su mu se mnoga vrata i širom Kraljevine. Pozivan je na mnoge prigodne skupove i svečanosti, pa tako i na sam kraljevski Dvor. Očeva smrt – u studenom 1922. godine – teško ga je pogodila. Uza sve to i brojna porodica, kao i sveopće egzistencijalne neprilike u poraću, nisu mu dozvoljavale da svoj posao u Plaškom obavlja punom snagom. U međuvremenu je počeo i pobolijevati. Stoga je zatražio da se ponovno vrati u Glinu za paroha i da tu dočeka i mirovinu. Molbi mu je udovoljeno, pa je tako jedna sjajna svećenička karijera neočekivano prekinuta. U svojem pismu Eparhiji, u kojem govori o svojoj bolesti, proto Ercegovac će, uz ostalo, napisati: ‘Povrativši se kući i svršavajući dužnosti svoje posljednjih nedjelja časnog posta pa sve do danas, malaksavao sam sve to većma i dotle doterah da dalje apsolutno ne mogu…’
Već teško bolestan, Ercegovac je ipak smogao snage da u kolovozu 1938. posveti temelje novog Sokolskog doma u Kolodvorskoj ulici u Glini
Već teško bolestan proto je ipak smogao snage da u kolovozu 1938. posveti temelje novog Sokolskog doma u Kolodvorskoj ulici u Glini. To je ujedno bio i jedan od posljednjih njegovih javnih susreta s Glinjanima. Dvije godine kasnije, 13. listopada 1940. godine, ponovno se susreo s njima, ali tada i zadnji put. Parohijani su mu upriličili malu svečanost u povodu umirovljenja. Na odlasku proto Ercegovac je ponovio ono što je već bio napisao i episkopatu: ‘Ako se oporavim da mogu opet preuzeti dužnost, povratiću se radosno, da poslužim crkvi kojoj već 48 godina predano služim’. Ali, vratio se nije. Četiri i pol godine kasnije, 26. siječnja 1945., izmučen teškom bolešću – angina pectoris – umro je u Beogradu, u stanu svoje kćeri Ranke, u 75. godini života. Tim povodom, u već spomenutom nekrologu, o velikom proti na kraju će biti još rečeno: ‘Nikola Ercegovac je u zemaljskom životu sve dočekao i sve video; on se narodu srpskom, srpskoj pravoslavnoj crkvi i svojoj uglednoj i mnogobrojnoj porodici potpuno i dostojno odužio, pa se tvrdo uzdamo da će ga Gospod udostojiti večnog obitavališta sviju srpskih i hrišćanskih pravednika…’
U ponedjeljak, 5. ožujka 1945. beogradska ‘Politika’ će na 4. stranici, u rubrici ‘Lične i porodične vesti’ objaviti i ovaj tekst: ‘Našem dragom i dobrom nikad neprežaljenom ocu, svekru, tastu, stricu, ujaku, dedi i pradedi protojereju-stavroforu Nikoli Ercegovcu, bivšem okružnom protoprezviteru kirinsko-glinskog protoprezviterata davaćemo četrdesetodnevni parastos 6. marta u 11.30 časova u crkvi Sv. Nikole na Novom groblju u Beogradu. Ožalošćena porodica.’ Tako je Nikola Ercegovac ostao zabilježen u jednom vremenu kojemu je i sam dao neizbrisiv pečat. (Kraj)
