Brazil, najveća latinoamerička zemlja, u prvoj će nedjelji listopada izaći na birališta. Izabrat će predsjednika republike, 54 od 81 senatora i svih 513 saveznih zastupnika u Kongresu, a u 26 saveznih država bit će izabrani zastupnici u njihovim skupštinama i novi guverneri.
Prije četiri godine, također u listopadu, Dilma Roussef (PT, Partido do Trabalho, Radnička stranka) i Aécio Neves (PSDB, Partido da Social Democracia Brasileira, Stranka brazilske socijalne demokracije) natjecali su se u drugom krugu predsjedničkih izbora. Dilma je pobijedila, Aécio izgubio, no nije ugrozio svoju političku budućnost. Tada se činilo da će, nakon Dilminoga mandata, Aécio pobijediti i da će Brazil tako, prema starim teorijama demokracije, ući u punu demokratsku zrelost kao zemlja koja se izvukla iz diktature i uspjela izabrati dva puta uzastopce između dvaju političkih blokova. Predviđanja se nisu ispunila i danas je politička slika posve različita. Dilma je smijenjena prije dvije godine, uz obrazloženja kojih se danas više nitko ne sjeća. Aécio pak ima problema i da bude izabran za zastupnika u Donjem domu Kongresa.
Lula će pozvati pristaše da dadu glas njegovom potpredsjedničkom kandidatu Fernandu Haddadu, koji se štedio dok nije postalo jasno će Luli biti uskraćena kandidatura
Onaj tko bi imao najviše izgleda da ponovo postane predsjednik, Lula da Silva (PT), koji vodi u istraživanjima javnoga mnijenja s 39 posto, zatvoren je u okviru kaznenoga postupka u kojem su se debelo pomiješale pravosudne i političke granice. Prošloga mu je tjedna Visoki izborni sud (uloge slične onoj hrvatskoga Državnoga izbornog povjerenstva) odbio registrirati predsjedničku kandidaturu, premda mu osuda još nije pravosnažna. Savezni sud naime tek treba riješiti dva pravna lijeka koja ga još uvijek mogu osloboditi, ako se suci baš budu držali zakona kao pijan plota. Njegovi su se advokati bili obratili i Odboru za ljudska prava Ujedinjenih naroda čiji su pravni eksperti u kolovozu ‘zatražili od Brazila da poduzme sve korake da se omogući Luli (…) da ostvaruje svoja politička prava iz zatvora, kao kandidat na predsjedničkim izborima’. Tehnički gledano, Brazil bi kao stranka odgovarajućih konvencija bio dužan poštovati odluke Odbora.
A iza Lule, prema ispitivanju javnoga mnijenja, nalazi se Jair Bolsonaro, (PSL, Partido Social Liberal, Socijalno liberalna stranka) sa 17 posto obećanih glasova. Predstavnik je krajnje desnice. Inozemni mediji zovu ga ‘brazilski Trump’, ‘brazilski Le Pen’ ili pak ‘brazilski Rody Duterte’, prema autoritarnom predsjedniku Filipina. Ima 63 godine. Rezervni je oficir, bivši artiljerijski kapetan. Sad je zastupnik u Donjem domu Kongresa. Brani vojnu diktaturu i njezine metode (prilikom glasanja za Dilminu smjenu, svoj je glas posvetio pukovniku koji je Dilmu mučio u zatvoru za vrijeme vojne diktature). Komunikacijska mu je strategija jednostavna, sastoji se od radikalnoga diskursa kojim zauzima prostor u medijima i na društvenim mrežama. Smatra da se za ljudska prava zalažu ‘probisvijeti’. Velik mu je politički uzor Trump, a ljudski Steven Seagal, koji mu je i prijatelj. I sam je majstor borilačkih vještina. Četiri sata dnevno provodi u teretani. Obećava da kod njega ‘neće biti politički korektnoga’, da će ‘osloboditi’ Brazil Pariškoga sporazuma o klimatskim promjenama. Zalaže se za naoružanje građanstva, za uvođenje smrtne kazne, kemijsko kastriranje silovatelja, protiv je liberalizacije pobačaja i zasnivanja istospolnih zajednica, itd. Ponosno ističe ‘da o ekonomiji ne zna ama baš ništa’, no da ima svoje ljude koji znaju. Ponavlja da će zemlju ‘dovesti u red’. Stranka mu je minijaturna, tako da će, ukoliko pobijedi, imati velike probleme i da kadrovski strukturira vladu.
Što je to u Brazilu pošlo pogrešno? Pogriješili su oni koji su pred dvije godine izveli manevar da maknu Dilmu, dakle svi oni s desne strane političkoga spektra, od MDB-a (Movimento Democrático Brasileiro, Brazilski demokratski pokret), stranke trenutačnoga predsjednika Temera koji je uspio oboriti sve rekorde nepopularnosti, do PSDB-a predsjedničkoga kandidata Geralda Alckmina koji te rekorde obara upravo sada. Kao što je jedan lucidan promatrač već tada predvidio, kao u Shakespeareovom ‘Macbethu’, bit će počinjeno i novo zlodjelo kako bi se prikrilo prethodno: smjena predsjednice neće biti dovoljna, valjat će i spriječiti Lulu da postane predsjednički kandidat na ovogodišnjim izborima te da vjerojatno i pobijedi. Tako je i bilo.
No tako se politička pogreška desnice sada pretvara i u golemu povijesnu odgovornost, jer se brazilska demokracija izvrgava rizicima nezamislivima nakon oslobođenja od vojne diktature 1985. godine i prevođenja zemlje u liberalnu demokraciju. Na predsjedničkim će izborima kroz nekoliko tjedana Brazil vjerojatno birati između toga da vrati predsjedništvo Radničkoj stranci ili da ga uruči Bolsonaru. A predsjedništvo su autori smiješne inscenacije impeachmenta s desnice mogli lako dobiti da su dopustili Dilmi da završi mandat i pričekali da Aécio potom pobijedi.
Radnička je stranka godinama imala na čelu Lulu, karizmatskoga vođu, i nije se dovoljno obnavljala. I kad je prije otprilike godine dana postalo jasno kako postoji čvrsta namjera da se Lula spriječi, stranka je insistirala na njegovoj predsjedničkoj kandidaturi, nemajući ni približno snažnoga drugoga kandidata. Rukovodstvo je stranke očito procijenilo da je bolje insistirati na Lulinoj kandidaturi, kako bi se Fernando Haddad, drugi na listi PT-a i potpredsjednički kandidat, što više štedio dok ne postane posve jasno da će Luli biti uskraćena kandidatura. A on će potom pozvati pristaše da dadu glas Haddadu. Fernando Haddad ima 55 godina i jedan je od najboljih ministara znanosti i obrazovanja koje je demokratski Brazil imao. Bio je ministar u Lulinim i Dilminim vladama od 2005. do 2012. Za sada ima oko osam posto potpore. Potječe iz zajednice brazilskih useljenika iz Libanona. Profesor je političkih znanosti na uglednom Sveučilištu u São Paulu. Bio je i gradonačelnik toga najvećega grada Južne Amerike i južne hemisfere. Posebnu je pažnju posvećivao ambijentalnim i socijalnim problemima megalopolisa kojemu je bio na čelu. Kao ministar zaslužan je za veliku i važnu ekspanziju visokoškolskoga obrazovanja i podizanje novih saveznih sveučilišta te za inkluziju socijalnih, rasnih i zemljopisnih kategorija stanovništva koje prije nisu imale pristup sveučilišnoj razini obrazovanja.
Ako mu uspije da uz Lulinu političku pomoć uđe u drugi krug, što je izgledno, birači će moći birati ne samo između većega zla Bolsonara i manjega bilo kojega drugoga zla, nego će moći birati između autokratske neodgovornosti Bolsonara i hipoteze povratka te velike zemlje na put ekonomskog, socijalnoga i kulturnoga napretka. No postoji i mogućnost da neodgovorni krugovi koji su stajali iza obaranja Dilme odluče primijeniti Macbethovo načelo i strategijom spaljene zemlje pokušati potporom Bolsonaru u drugom krugu prikriti ustavni udar koji su onomad izvršili. No dovesti takvoga lika na čelo zemlje bio bi zaista neoprostiv politički i moralni zločin.
Na raspodjelu glasova koje će osvojiti kandidati nesumnjivo će utjecati i nemio događaj, tvorni napad na Bolsonara, koji se dogodio 6. rujna. Dok je u okviru kampanje bio u masi svojih pristaša, pristupio mu je muškarac i zadao mu tešku ubodnu ranu nožem, ozlijedivši mu trbušnu aortu, jetru i crijeva. Kirurzi su ga uspjeli stabilizirati i život mu nije ugrožen, no zasad nije jasno hoće li moći nastaviti s kampanjom.
Savezna policija u saopćenju iznosi kako je riječ o individualnom činu neuravnoteženoga počinitelja: ovaj je naime izjavio da je izveo napad ‘iz osobnih razloga’ i ‘po naredbi Boga’. Bolsonarovo ga je okruženje smjesta prozvalo ljevičarskim aktivistom koji je navodno bio do 2014. godine članom lijeve stranke.
Napad na Bolsonara odmah su jednoglasno osudile i ljevica i desnica, a među prvima Dilma, Lula, Haddad i predsjednica Radničke stranke Gleisi Hoffmann.
Brazilski analitičari pribojavaju se da bi atentat mogao dodatno radikalizirati Bolsonarove pristaše kojima je glavna meta ljevica te povisiti tenzije u zemlji umrtvljenoj krizom i razdiranoj podjelama nakon Dilmine smjene 2016. godine. Podsjećamo da je prije šest mjeseci, na karavanu u kojoj je Lula obilazio zemlju prije no što je zatvoren, otvorena vatra iz pištolja, no nasreću nitko nije stradao.
