Europska komisija je i u upravo objavljenom izvještaju o napretku zapadnobalkanske šestorke ka članstvu u Europskoj uniji zemlje kandidatkinje smjestila u tri čamca na pariće. Prvi dvojac čine Crna Gora i Srbija, u drugom su Albanija i Makedonija, a u trećem Bosna i Hercegovina i Kosovo. Svima njima iz Brisela, kao u filmu ‘Ko to tamo peva’, poručuju: ‘Vozi, Miško!’ I putnici za Brisel sve su sličniji onima iz rasklimanog autobusa koji se prema svojem krajnjem cilju kreće džombastim balkanskim cestama, a sudeći po tome kako su se procesi počeli rasplitati u Europi i svijetu, i njihova sudbina u Briselu mogla bi na kraju biti slična onoj filmskih putnika za Beograd: stigli su na odredište i uglavnom završili pod njegovim ruševinama.
Za razliku od ranijih faza proširenja, kad su usklađivanje makroekonomskih i pravnih okvira bili glavni kriteriji za prijem u članstvo EU-a, zapadnobalkanskoj šestorki nametnuta su šarolika politička mjerila kao prioritetni kriteriji koje moraju ispuniti kako bi postali dio Unije. Od bregzita i migrantske krize naovamo EU je politički sve nestabilnija i rastrganija, pa je sve očitije da je na okupu ponajprije održavaju ekonomski interesi i zajedničko tržište, što i ne čudi jer je oko njih i stvorena. Takva politički nestabilna i konfliktna, ali još uvijek ekonomski sljubljena Unija, od šest zapadnobalkanskih država traži da se najprije politički stabiliziraju, i na unutarnjem planu i još više u međusobnim odnosima, dok je njihovo makroekonomsko i pravno usklađivanje s europskom stečevinom gurnula među drugorazredne kriterije za napredovanje ka članstvu u EU-u. U prvom krugu proširenja zemlje kandidatkinje brže su i lakše mijenjale i usklađivale svoje političke i pravne nego ekonomske i privredne sustave jer su i EU i njezine kompanije preciznije i strože vagale ekonomske od političkih i pravnih promjena, a pogotovo njihovo funkcioniranje u praksi. Danas je pak sve očitije da se primjerice Srbija lakše i brže ekonomski približava i ‘učlanjuje’ u EU, a sve joj je teže preskakati političke prepreke koje joj postavljaju Unija i njezini američki partneri. Slično je i s drugim balkanskim kandidatima za članstvo.
Europska komisija i u najnovijem izvještaju o napretku zapadnobalkanske šestorke hvali napredak Srbije u provođenju ekonomskih reformi, suzdržanija je u valoriziranju promjena u političko-pravnim pregovaračkim poglavljima, a normalizaciju odnosa s Prištinom i dalje nameće kao uvjet bez kojega Srbija ne može ni pomisliti na članstvo u EU-u, iako je jasno da je Beograd samo jedan od brojnih aktera o kojima ovise srpsko-kosovski, odnosno srpsko-albanski odnosi, ali je na njemu bio i ostao teret dokazivanja napretka u tim odnosima. Sretna je okolnost za Srbiju da je barem dio članica EU-a i njihovih kompanija zadržalo ekonomske kriterije kao prioritetne u njezinu procesu pristupanja Uniji, pa su odmah nakon što je otvorila pristupne pregovore i započela europeizirati svoju ekonomiju krenuli razvijati međusobne ekonomske odnose i robnu razmjenu te investirati u srpsku privredu. Pritom prednjače Njemačka i njezine kompanije, a slijede Austrija, Slovenija, Mađarska… Robna razmjena Srbije s Njemačkom lani je dosegla oko 4,4 milijarde eura, a izvoz iz Srbije u Njemačku porastao je na 1,9 milijardi eura, u dobroj mjeri zahvaljujući investicijama njemačkih kompanija koje u Srbiji već sada zapošljavaju 44 tisuće radnika, a do kraja ove godine, kad se budu realizirala već započeta nova ulaganja njemačkih kompanija, zapošljavat će i 50 tisuća. Prognoze su i da će robna razmjena u ovoj godini preći pet milijardi eura.
Predsjedniku Aleksandru Vučiću i Vladi Srbije ekonomija se nametnula kao najjači adut u vođenju unutarnje i vanjske politike. Srpska meka politika zagovaranjem snažnijih ekonomskih veza nastoji ojačati i svoje regionalne pozicije. I u odnosima s Prištinom počeli su u prvi plan gurati ekonomske odnose i izgradnju zajedničkih infrastrukturnih projekata. Premda su Kosovu i njegovim elitama još uvijek na prvom mjestu ostvarivanje punog suvereniteta i državne samostalnosti, sudeći po izjavi kosovskog premijera Ramuša Haradinaja da se mnogi od milijun Albanaca koji su se u proteklom razdoblju iselili s Kosova nisu vratili, dolazi vrijeme kad će se i u Prištini promijeniti prioriteti i kad će i u najmlađoj europskoj državi ekonomski i ukupni razvoj izbiti u prvi plan, jer država čiji BDP ponajprije ovisi od doznaka iseljenih stanovnika ne može dugo trajati, makar se pretvorila i u američku vojnu krajinu, što je uloga koja joj je, čini se, sada namijenjena. Uostalom, Haradinaj je u intervjuu za srpsku Hepi televiziju ne trepnuvši izjavio da Kosovo nema vanjsku politiku i da ‘pripada klubu koji vodi Amerika’, odnosno: ‘Mi smo dio Europe i surađujemo s Briselom i Berlinom. Međutim, kad je vanjska politika u pitanju, mi smo dio kluba zemalja koji predvodi Amerika. Nama nije problem to priznati, nemamo ni vremena baviti se problemima u svijetu.’
Drugim riječima, kosovskim je vlastima manje-više nebitno što Europska komisija piše u svom izvještaju o napretku Kosova i drugih zapadnobalkanskih članica ka EU-u jer su svoju i kosovsku sudbinu stavili u američke ruke. Ako im iz SAD-a poruče da se moraju potruditi da ispune minimum kriterija za članstvo u EU-u, onda će valjda pokušati to i učiniti, a ako takva poruka iz Vašingtona ne stigne, ostat će u ‘klubu koji vodi Amerika’. Iz SAD-a zasad poručuju da se i Beograd i Priština moraju posvetiti dijalogu o normalizaciji međusobnih odnosa, uz dodatak da je konačni američki cilj da na kraju tog procesa Kosovo postane član UN-a. U intervjuu Glasu Amerike zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Metju Palmer pojasnio je da je ‘članstvo u UN-u kompliciran proces, treba vremena da se ostvari, ali integracija Kosova u međunarodni sustav se nastavlja, nadam se da će se ubrzati i nadam se da će Kosovo u bliskoj budućnosti biti članica UN-a, ali još jednom – nemamo neki zacrtani željeni datum u tom smislu, osim – što je prije moguće’.
U svoj toj gunguli u kojoj zapadnobalkanske države traže način kako da se dočepaju europske ili neke druge zelene grane, događaju se i procesi koji svjedoče da života ima i mimo država i njihovih politika i institucija. Dnevnik Blic, naime, ovih dana piše da ‘Srbija postaje mjesto frilensera’. Riječ je o tome da ‘softverski inženjeri, IT stručnjaci, programeri, veb i grafički dizajneri, ali i analitičari podataka, istraživači tržišta, marketinški stručnjaci, prevoditelji, financijski i pravni stručnjaci, virtualne tajnice i dispečeri zarađuju novac preko interneta i sami su svoje gazde. U zavisnosti od vrste posla i marljivosti, može se zaraditi od 500 pa do nekoliko tisuća eura’. Blic navodi i podatak da svi oni posao nalaze ‘preko onlajn platformi, poput Apvorka, gdje ima više od 50.000 registriranih radnika iz Srbije. Prema podacima vodeće svjetske platforme za rad putem interneta Elans, naša je zemlja po zaradama frilensera na petom mjestu u Europi’, zaključuje Blic, dodajući da se ‘prošle godine u Srbiju preko samo jednog sistema za naplatu slilo čak 40 milijuna eura’.
