Antirežimski prosvjedi u dvadesetak iranskih gradova (Mašhad, Teheran, Esfahan, Dorud, Izeh…) – raspoređenih širom te velike zemlje s blizu 80 milijuna stanovnika, od kojih milijun vojnika – ulaze u drugi tjedan. Iz dana u dan raste broj demonstranata, raste broj poginulih, brojka se – prema različitim izvorima – trenutno kreće oko trideset izgubljenih prosvjedničkih i policijskih života, raste broj ozlijeđenih i uhapšenih, ovi potonji već se broje u tisućama, a raste i nervoza u kabinetima dvojice formalno najmoćnijih ljudi u Islamskoj Republici – vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija i predsjednika države Hasana Rohanija. Režim je i dalje poprilično zbunjen i zatečen izbijanjem građanske bune, za koju neki zapadni izvori procjenjuju da je krenula ‘odozdo’ i iz krugova nepovezanih s političkom ili intelektualnom opozicijom, a u prilog vlastodršcima ide jedino to što su i američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanjahu javno podržali akcije i ciljeve demonstranata. Vlastima u Teheranu to otvara prostor za propagandno stavljanje uličnih nezadovoljnika u službu vanjskih zavojevača i tradicionalnih neprijatelja, pa onda i pokriće za nemilosrdnost u obračunu s onima koji jasno manifestiraju neslaganje s vladajućom politikom.
U prilog vlastodršcima ide jedino to što su i američki predsjednik Trump i izraelski premijer Netanjahu javno podržali akcije i ciljeve demonstranata
Aktualni prosvjedi bitno se razlikuju od onih 2009. godine poznatih pod imenom Zeleni pokret. Tada se – nakon osporavane predsjedničke pobjede Mahmuda Ahmadinedžada, kojeg je 2013. naslijedio umjereniji Rohani – tražilo smanjivanje političke i policijske represije, oslobađanje političkih zatvorenika, jačanje demokracije, pošteniji izborni proces, širenje prostora slobode i ljudskih prava. Demonstracije koje sad traju inspirirane su ekonomskom problematikom i pitanjima životnog standarda većine građana: zahtijevaju se veće plaće, niže cijene osnovnih egzistencijalnih stavki, smanjenje poreza i obuzdavanje inflacije, traži se odustajanje od politike trošenja desetaka milijardi dolara na sudjelovanje u ratovima i sukobima u Siriji, Iraku, Libanonu i Jemenu te preusmjeravanje tog novca u transformaciju iranske ekonomije na korist vlastitih građana. Unutrašnje ekonomsko slabljenje, siromašenje stanovništva, rast nezaposlenosti, pogotovo među mladima, i bujajuća korupcija na svim razinama naličje su ekspanzije iranskog političkog utjecaja i vojne moći izvan granica vlastite države u proteklih četiri-pet godina. Takav utjecaj Teherana na Bliskom istoku nije zabilježen u suvremenoj povijesti, što ne može ne imati svoju financijsku i političku cijenu.
General-major Kasem Solejmani glavni je arhitekt i terenski provodilac tog pothvata, čija je osnovna komponenta ona vojna. Iranski, to jest šijitski utjecaj u regiji narastao je na krilima sudjelovanja iranske vojske u slamanju terorističke Islamske države, a general Solejmani, zapovjednik elitnih Quds snaga Iranske revolucionarne garde, u suradnji s ruskom vojskom u Siriji te proameričkom vlašću i turskom vojskom u Iraku osmislio je i vodio ključne bitke protiv ISIS-a u tim dvjema zemljama. Quds (perzijsko ime za Jeruzalem) najvažnija je i najtajnija krupna formacija iranskih oružanih snaga zadužena za vojnoobavještajne operacije izvan teritorija teokratski ustrojenog Irana, odnosno za izvoz islamske revolucije u zemlje regije. Prema procjenama, ta formacija broji između deset i petnaest hiljada vojnika, obavještajaca i usko specijaliziranih stručnjaka i na različite načine djeluje širom Bliskog istoka, ali i na teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, Pakistana, Indije, Afganistana, Turske, sjevera Afrike… Solejmani – uz ajatolaha Hamneija najpopularniji čovjek u Iranu i lice s američkog i europskog popisa ljudi izravno uključenih u međunarodni terorizam i ratne zločine – upregnuo je u rat protiv ISIS-a, ali i u spašavanje vlasti Bašara al-Asada u Damasku, dijelove libanonskog Hezbollaha, koji je već dugo pod kontrolom Teherana, kao i palestinski Hamas i milicije Hutua u Jemenu, zatim jednu od dviju glavnih kurdskih oružanih formacija, pa brojne nepovezane šijitske oružane skupine u Iraku i Siriji te novostvorene jedinice sastavljene uglavnom od izbjeglica iz Afganistana i Pakistana. Komandanta Quds snaga optužuje se da je zapovijedao zaposjedanjem Alepa, operacijom globalno upamćenom po masakru nad civilnim stanovništvom i po jezivoj humanitarnoj katastrofi. Bliskoistočni portali, inače, zadnjih dana masovno prenose informaciju jednog nepouzdanog kuvajtskog lista da je ‘Izrael dobio zeleno svjetlo Washingtona za ubojstvo Solejmanija’.
To što Iran – zahvaljujući Solejmanijevim operacijama i golemoj količini potrošenog novca – danas posjeduje toliku moć u Siriji i Iraku ne znači ništa Irancima koji sve intenzivnije ekonomski propadaju. Oni ne vide nikakav dobitak u politici regionalnog ekspanzionizma, naročito kad se uzme u obzir Trumpov opoziv Obaminog blažeg režima sankcija prema vlastima u Teheranu: to znači da će se još teže ili sporije ostvariti nade običnih ljudi o boljem životu i većem standardu. Trenutačno se nitko ne usuđuje predviđati domete prosvjeda, između ostalog i zbog pomanjkanja pouzdanih vijesti iz te informativno polublokirane zemlje. Također, nitko – izuzev pojedinih zapadnih medija – ne iznosi čvršće ocjene o autentičnosti ili stupnju vanjskog upravljanja nezadovoljstvom što se kotrlja ulicama iranskih gradova. Sigurno je samo da Sjedinjene Države i Izrael ne podržavaju prosvjede zato što žele da građani Irana žive u ekonomskom blagostanju i slobodi: njihov je cilj zaustavljanje iranskog nuklearnog programa i potiskivanje Irana na geostrateške pozicije na kojima je bio prije razbuktavanja sirijskog rata, a nema sumnje da je otvaranje ‘unutrašnje fronte’ najmudriji način za suzbijanje iranskih pretenzija izvan vlastitih granica.
