>

novosti logo

Budžet kao ogledalo istine

Kako nema generala bez vojske, ni vlasti bez novca, slijedi čerupanje oko proračuna. Klerikalni Hrast je počeo prvi, pretpostavljajući da se demografskoj obnovi jednostavno ne može prigovoriti

Trenutak istine nastupit će tek kad se bude donosio proračun. Raspodjela ministarstava slika je rajske ljubavi među strankama vladajuće koalicije naspram pakla koji će nastati kad se počne dijeliti novac. Nisu bez vraga strani kreditori pitali Tihomira Oreškovića je li siguran u podršku stranaka što su ga kandidirale. Po jednoj ciničnoj Voltaireovoj definiciji, osnovna je svrha države da uzima novac jednima, da bi ga dala nekim drugim ljudima. (U njegovo vrijeme još podanicima, a ne građanima.) To se u suštini nije promijenilo do dana današnjeg. Državom se želi vladati da bi se njen novac trošio po vlastitim željama i planovima. Zato se pravi program stranaka vidi tek kad one dođu na vlast. Može se govoriti i obećavati što god kome padne na pamet, ali novac je nešto drugo. Kad dođe do plaćanja, istina izlazi na vidjelo. Budžet je, zapravo, jedini pravi politički program. Zato svuda u svijetu vlade obvezno padaju ako parlament ne prihvati njihov prijedlog proračuna.

Što će se kod nas događati u sljedeća dva mjeseca? Čiji će se politički program, kakav bio da bio, ozakoniti kao proračun? Vladajuća koalicija sastoji se od deset nezavisnih političkih subjekata. Osam je u Domoljubnoj koaliciji, plus Most i lista Milana Bandića. Svi oni imaju svoje političke i stranačke interese koji se ne mogu ostvariti bez novca. Na primjer, planiranim ministarstvom demografske obnove očito se želi zadovoljiti Hrast i jaka klerikalna struja koja stoji iza njega. (Kao i iza sadašnjeg vodstva HDZ-a.) Nije sporno da Hrvatska ima ozbiljan demografski problem. Ali može li se on riješiti osnivanjem ministarstva i što bi to ministarstvo radilo? Žestoki pad nataliteta posljedica je nedostatka životne perspektive čitavih generacija mladih ljudi koji žive s roditeljima, a nerijetko se i prehranjuju zahvaljujući njihovim mizernim mirovinama. Kako da oni steknu stan, zasnuju obitelj i dobiju djecu? Ili, koliko je djece manje rođeno zbog dužničkog ropstva u koje su, zahvaljujući bankarskom zelenašenju, zapali njihovi nesuđeni roditelji? Povećavanje dječjeg doplatka, što je vrhunska zamisao naših boraca za natalitet, može pomoći u odluci onima koji već imaju osnovne uvjete za više djece. Te uvjete mora stvoriti Vlada novom politikom, koja u prvom redu vodi brigu o razvoju vlastite zemlje, a ne o bankama i interesima krupnog kapitala. Treba li joj za to ministarstvo demografije i što bi ono uopće radilo? Pripremalo retrogradne mjere kao što je zabrana pobačaja i provodilo homofobne akcije? U Čaušeskuovoj Rumunjskoj, uz pobačaj, bila su zabranjena i sredstva za kontracepciju, pa su se u tu zemlju švercali kondomi sada uništenog zagrebačkog RIS-a. (U kojem je, usput rečeno, radilo dvije tisuće ljudi, koji su imali djecu.) ‘Pravimo djecu po kućama’, piše na tabli ministarstva demografije, koju je naslikao i stavio na internet neki šaljivdžija. Naravno, s odgovarajućim glagolom, a ne u ovom ublaženom, eufemističkom obliku.

Vrijedi se sjetiti da je svojevremeno vlada Ivice Račana sličnom kampanjom pokušavala riješiti zapošljavanje mladih diplomaca. Akcija se zvala ‘S faksa na posao’ i također je sadržavala svojevrsni dječji doplatak, odnosno financijsku pomoć poslodavcima. Završilo je žalosno, kao i svaka palijativna mjera kojom se problem želi riješiti od repa, umjesto od glave. Čeprkanjem po posljedicama, umjesto uklanjanjem njegovih uzroka. Ali barem se nije osnivalo ministarstvo. Nije ga osnivao ni Ivo Sanader za svoj također zaboravljeni ‘Hitrorez’, ali su to svojevremeno napravili Talijani. Imali su ministarstvo za reorganizaciju i eventualno ukidanje drugih ministarstava. Ni njima to nije donijelo sreću.

Stranački lov na državni novac uvećao je proračun za skoro pet puta u razdoblju u kojem je devizni tečaj kune stalno isti, dakle od 1994. godine. (Kako su cijene ipak rasle, realno je to manje.) Ali nikad dosad to nije rađeno tako farizejski kako će se, po svemu sudeći, sada dogoditi. U kampanji su tvrdili, i Most i Tomislav Karamarko, da ne žele ni fotelje, bože sačuvaj, a sada ih dijele bez imalo srama. Opravdanje je kako ne bi htjeli da im se kaže da nisu spremni preuzeti odgovornost. To je, međutim, tipičan primjer zamjene teze. Kao da je najvažnije pitanje njihove spremnosti na izazove, a ne obećanje da će biti drukčiji od postojeće kaste političara. Odjednom je najvažniji njihov ugled i reputacija, a ne sudbina zemlje. Uhljebi su opet na ratnoj stazi, na kojoj se naplaćuju stranačke zasluge. Kako nema generala bez vojske, ni vlasti bez novca, slijedi čerupanje oko proračuna. Klerikalni Hrast je počeo prvi, pretpostavljajući da se demografskoj obnovi, kao bitnom cilju svake politike, pa još s hrvatskim tempom depopulacije, jednostavno ne može prigovoriti. To je točno, kad opet ne bi bila riječ o zamjeni teza. Ministarstvo nije nužno da bi se rješavali demografski problemi, ali jest da bi se smjestili čelnici Hrasta, praćeni vojskom stranačkih bojovnika. I što je najgore, da bi njihova mračna politika dobila legalitet koji daje sudjelovanje u vlasti.

Naravno, veći komad proračuna traže i sindikati državnih i javnih službenika, pri čemu je posebno zanimljivo da se pozivaju na pravo koje su stekli zahvaljujući porastu bruto domaćeg proizvoda. Nesporno je da postoji takav dogovor s Vladom i da se on, kao i svaki sporazum, mora poštovati. Ali ipak je zanimljiva okolnost da je BDP porastao prvenstveno zahvaljujući većoj proizvodnji i izvozu, dakle trudom i marom tzv. realnog sektora. Oni koji u njemu rade, koji proizvode i čiji se proizvodi izvoze, koji su dakle izravno zaslužni za rast BDP-a, ne dobivaju, pa čak i ne traže ništa. I to govori o stanju u društvu. Nisu samo političari posebna, privilegirana i nedovoljno odgovorna kasta. To su i svi oni koje je vjetar sudbine nanio pod njihove skute, gdje je vonj nerijetko neugodan, ali je ipak toplo i sigurno.

Kakva će u predstojećim danima biti uloga Tihomira Oreškovića, koji je zasad jedino ispunjeno obećanje o mandataru bez korijena u kuloarima u kojima caruju stranački korifeji? Od njega se očekuje da zadovolji sve apetite, ali da istovremeno smanji deficit proračuna i obustavi rast duga. Prikazuje ga se kao financijskog maga, čija je sama pojava dovoljna da odobrovolji i vjerovnike i činovnike Evropske unije. Pritom je sastav Vlade rezultat bezočnog stranačkog pogađanja i ucjenjivanja, a njegova navodno zadnja riječ svodi se na pitanje hoćeš li Murtu ili Kurtu. Koga god izabere, izabrao je adepta stranačkih interesa i isti čopor koji ide uz njega. Kao alibi opet služi zamjena teza. Tvrdi se da su svi oni stručni. Kao da su prethodnici bili nestručni i kao da je problem u neznanju, a ne u interesima kojima obrazovani, stručni i iskusni ljudi služe.

Koje interese i koji ekonomski model zastupa Orešković, također će se doznati u sljedeća dva mjeseca. Zasad ga se predstavlja kao čarobnjaka, iako je on sličniji bijelom zecu izvučenom za uši iz čarobnjakovog šešira. Ali bolje izići iz šešira, nego završiti u loncu.

1/1