U zemlji u kojoj su protesti rijetka, uglavnom slabo posjećena i mahom sramežljiva okupljanja koja najčešće prolaze bez posljedica, nakupiti njih više od 70 u pet godina nije mala stvar. No upravo toliko mogu ih u svoj zajednički životopis upisati članovi i članice bubnjarskog kolektiva Drum ‘n’ bijes, ‘specijaliziranog’ za bubnjanje na prosvjedima, koji će u subotu, partyjem i izložbom fotografija, u klubu Medika proslaviti peti rođendan.
Zbog toga smo se s nekima od njih susreli u jednoj od prostorija toga kompleksa, koju za svoje aktivnosti Drum ‘n’ bijes dijeli sa Zagreb Prideom i feminističkim kolektivom Faktiv, inače i organizatorima najposjećenijih prosvjeda u Hrvatskoj, zagrebačke Povorke ponosa koja zna imati i deset tisuća sudionika te Osmomartovskog marša za prava žena, u kojemu svake godine sudjeluje oko pet tisuća ljudi.
U jeku su pripreme za rođendansku proslavu kojoj je cilj, osim da se ljudi zabave, okupiti i što više pripadnika progresivnih organizacija jer je, kako nam kaže Aleksandar Dolić, ‘prava antikapitalistička, antifašistička i antipatrijarhalna ljevica u Hrvatskoj prilično razjedinjena’.
Uz transparente, bubnjeve i druge rekvizite, u prostoriji je i plakat za subotnji tulum, koji prikazuje tri osobe koje umjesto glava imaju bubnjeve, a odjevene su tako da jedna predstavlja svećenika, druga kralja, a treća biznismena. Crtež precizno simbolizira svjetonazorsko određenje ove bubnjarske družine jer, kako nam kaže Petra Tomašić, vrijednosti oko kojih su se okupili su antifašizam, antikapitalizam, solidarnost, poštivanje ljudskih prava, queer feminizam i briga za okoliš. ‘Pritom na antifašizam ne gledamo kao na nešto što je određeno isključivo Drugim svjetskim ratom, već kao na svakodnevnu borbu ljudi na ovom prostoru za poštivanje prava žena, radnika, LGBTIQ osoba i svih ostalih potlačenih skupina u društvu’, kaže Petra.
Ovi kriteriji, napominju, bitni su im i kada donose odluku hoće li podržati neki prosvjed. ‘Tada uvijek gledamo jesu li nam poruke vrijednosno bliske’, kažu. To vrijedi i za primanje novih članova. Jer događalo se da im se jave osobe ‘sumnjivih stavova’, a ‘kod nas ne prolazi ako netko primjerice kaže ja sam za pedere, ali neću bubnjati za izbjeglice’.
Drum ‘n’ bijes tijesno surađuju s organizacijom Zagreb Pride, na čijim su Povorkama ponosa neki članovi i članice bubnjali prije nego što su krajem 2014. došli do zaključka da bi ‘svaki prosvjed trebao imati i ritmičnu, glasnu aktivističku komponentu koja će podebljati megafone, zviždaljke i uzvikivanje’. ‘Budući da smo svi i prije bili aktivisti i aktivistkinje, uočili smo da ljudi na prosvjedima često hodaju kao da su u procesiji. Zato smo protestima htjeli dati buku i ritam, čime se odmah stvori drugačija atmosfera. Ljudi se pridružuju, izlaze na prozore i balkone, a upravo to nam je cilj, da što više ljudi čuje poruke koje se šalju’, govore.
Prva zajednička akcija bio je prvomajski prosvjed u zagrebačkom Maksimiru, a budući da se radi o neprofitnoj volonterskoj inicijativi, opremu su u međuvremenu obnovili donacijama, primjerice od Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i Zaklade solidarna, dok troškove putovanja u druge gradove obično pokrivaju organizatori događaja.
U pet godina kroz kolektiv je prošlo 28 ljudi, a trenutno ih je aktivnih 23. Najmlađa članica je 17-godišnja učenica grafičke škole, a najstarije članice su u četrdesetima. U kolektivu su i studenti i studentice, profesori u školama, jedna članica bavi se financijama, a druga radi u knjižari Booksa. Jedina manjina koju će uz smijeh spomenuti su muškarci, njih ima samo četvero. ‘To nam je posebno drago jer u svijetu glazbe nema se često prilika vidjeti ženu za bubnjevima, a kod nas je, eto, obratno’, govore.
U ovih pet godina skupina je sudjelovala u više od 70 prosvjeda i održala dvadesetak bubnjarskih radionica u Zagrebu, Splitu i Rijeci te u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu i Podgorici. Uz Pride i Osmomartovski marš, često održavaju radionice za djecu i osobe s posebnim potrebama, a redovito sudjeluju i na Trnjanskim kresovima u Zagrebu, prosvjedima za slobodu medija i prava žena, ekološkim te radničkim prosvjedima kao što su onaj radnika pulskog Uljanika i lanjsko okupljanje Sindikata medicinskih sestara i tehničara. Ove godine, pričaju, taj je protest preuzela skupina krajnjih desničara, pa su ih organizatori odbili. Znali su, kaže Aleksandar, ‘da smo antifašistička prosvjedna grupacija pa im nismo bili dobrodošli, iako nas je sindikat godinu ranije vrlo rado primio’.
S druge strane, priča Mia Čop, naročito im je drago kad ih na utakmice u zagrebačkim Dugavama pozovu Zagreb 041, jedini otvoreno antifašistički nogometni klub, i njihova navijačka skupina White Angels.
Budući da njeguju kulturu amaterizma kako bi privukli što veći broj ljudi da se aktivistički angažiraju, budući članovi i članice ne trebaju imati muzičko predznanje. Bitna je dobra volja i usklađenost stavova, a jednostavno bubnjanje nauči se kroz nekoliko proba jer, kako kažu, kao što svakom čovjeku kuca srce, tako i svatko u sebi ima ritam.
‘Najdraži trenuci su nam oni kad shvatimo da smo doprinijeli da se energija i poruka pronesu kroz prosvjednu povorku’, kažu, ‘i kad u nekom drugom gradu nakon naših radionica zaživi samostalni bubnjarski kolektiv.’ ‘Želimo društvo u kojem ćemo bubnjanjem slaviti umjesto protestirati u ime ljudskih prava’, poručuju za kraj, ‘a dok se to ne dogodi, bubnjat ćemo i dalje.’
