>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Cannes, Venecija, Zagreb

Trinaesto izdanje Zagreb Film Festivala: Osim prilike da sastavi još atraktivniji program uvrštenjem filmova premijerno prikazanih na prestižnim svjetskim festivalima, uprava ZFF-a dobrodošlo je produžila trajanje festivala na punih devet dana

U svom trinaestom izdanju Zagreb Film Festival osvanuo je u novom, novembarskom terminu naspram dosadašnjeg listopadskog. Taj potez poduzet je kako bi se većim vremenskim odmakom od festivala u Veneciji, San Sebastianu i Torontu dobilo više manevarskog prostora za uvrštenje u program filmova premijerno prikazanih na tim prestižnim festivalima. Tako smo ove godine u glavnom programu dugometražnih igranih filmova, između ostalog, imali priliku vidjeti pobjednika Venecije, venezuelansko-meksički ‘Izdaleka’, dobitnika specijalne nagrade žirija u venecijanskom programu Horizonti, brazilsko-urugvajsko-nizozemsku koprodukciju ‘Neonski bik’, pobjednika San Sebastiana, islandsko-dansko-hrvatske ‘Vrapce’, dobitnika nagrade za najbolji debi na istom festivalu, francuskog ‘Novog klinca’, ali i neke laureate najprestižnijeg svjetskog festivala, onog u Cannesu: mađarskog ‘Saulova sina’, ovjenčanog na Azurnoj obali Velikom nagradom žirija, i islandsko-danske ‘Ovnove’ koji su u najuglednijem popratnom kanskom programu Izvjestan pogled osvojili glavnu nagradu ispred Matanićevog ‘Zvizdana’; naposljetku, u konkurenciji je bio i američki ‘Ja, Earl i umiruća djevojka’, dobitnik nagrade žirija i publike na Sundanceu.

I popratni programi bili su nabijeni poslasticama: novi filmovi Radua Judea, Olivera Hirschbiegela, Paula Sorrentina, da spomenemo samo najprestižnija autorska imena zastupljena na festivalu, kao i odlično primljeni filmovi novih autora poput ‘Lekcije’ bugarskog tandema Kristina Grozeva Petar Valčanov, ili francuskog kandidata za Oscara, filma ‘Mustang’ turske autorice Deniz Gamze Ergüven, a bješe tu i hvaljena nova adaptacija ‘Macbetha’ s Michaelom Fassbenderom i Marion Cotillard u glavnim rolama.

Osim prilike da se sastavi, barem na papiru, još atraktivniji program od onih u posljednjih godinu-dvije, kad se ZFF po obilnosti i atraktivnosti ponude izjednačio s dotad nedodirljivim ljubljanskim LIFFE-om, uprava festivala odlučila je konzumaciju tako bogate ponude učiniti dostupnijom i ‘humanijom’, pa je trajanje ZFF-a dobrodošlo produžila na punih devet dana.

‘Saulov sin’ dojmljiv je prikaz kaotičnog stanja individualne svijesti u nacističkom logoru smrti, no na tu primarno naturalističku poetiku najskladnije se ne nadovezuje poprilično iskonstruirana, ‘simbolistička’ motivacija glavnog lika

U glavnom dugometražnom igranom programu pobijedio je, očekivano, ‘Saulov sin’ debitanta Laszla Nemesa, film koji je i došao na ZFF s najvećom reputacijom. Originalno redateljski koncipiran, s kamerom koja je stalno iznimno blizu protagonistu Saulu, pripadniku logoraške jedinice Sonderkommando zadužene za spaljivanje leševa u Auschwitzu, pri čemu se usredotočenost na njegovu grozničavo stiješnjenu (mentalnu/duševnu) perspektivu dodatno pojačava uskim formatom slike (kamera u neposrednoj blizini lika može podsjetiti na Jelčićevu ‘Obranu i zaštitu’, ali kako vidimo, Nemes je otišao i korak dalje), ‘Saulov sin’ doista je dojmljiv prikaz kaotičnog stanja individualne svijesti u kaotičnim trenucima nacističkog logora smrti, no na tu primarno naturalističku poetiku najskladnije se ne nadovezuje poprilično iskonstruirana, ‘simbolistička’ motivacija glavnog lika. Naime, probuđen iz obamrlosti i mehaničkog obavljanja radnji dječakom koji je čudnovato preživio plinsku komoru, da bi potom bio naknadno ubijen, Saul po svaku cijenu dečka želi pokopati po židovskom obredu, a da bi tu apsurdno-sublimnu fiksaciju opravdao pred drugim logorašima, izmišlja kako je riječ o njegovom sinu, pri čemu je jasno da na nekoj ‘višoj’ razini to i jest istina.

Kolega Dragan Jurak napravio je odličnu kontekstualnu analizu ‘Saulova sina’ spram holivudske paradigme kojoj film želi odlučno oponirati, ukazujući na to da, paradoksalno, Nemesov uradak štošta preuzima od onog što prezire (o tom preziru eksplicitno je govorio glavni glumac Géza Röhrig, gost festivala), odnosno da je svršetak, ponovno vrlo simbolički obilježen (ostaje neki drugi dječak, nežidov, koji nastavlja nadu), lako mogao potpisati i sam Spielberg. To ne umanjuje vrijednost ‘Saulova sina’, ali upozorava na to da on ipak nije tako beskompromisan ostvaraj kao što bi sam sebe volio vidjeti i kao što ga mnogi vide.

Venecijanski pobjednik ‘Izdaleka’ debitanta Lorenza Vigasa nije oduševio kao ni ovogodišnji kanski pobjednik ‘Dheepan’. U oba slučaja radi se o respektabilnim filmovima kojima međutim nedostaje kvalitativna iznimnost, ponajprije zahvaljujući nezadovoljavajućim završnicama. ‘Izdaleka’, temeljen na priči koju zajedno s režiserom potpisuje znameniti Guillermo Arriaga, bavi se pripadnikom imućnije srednje klase na pragu tzv. treće životne dobi, koji uslijed traume iz djetinjstva sada zadovoljava svoje seksualne potrebe masturbirajući na gola leđa i stražnjice nižestaleških mladića koje za novac dovodi u vlastiti stan. S jednim se od mladića, sklonim kriminalu, zbližava i taman kad njihov obostrano manipulativan odnos počinje dobivati zamah, obećavajući veću širinu i dubinu, film maniristički naglim i otvorenim krajem, označenim crnim blankom, svršava. Nesumnjivo, ‘Izdaleka’ je tematski intrigantan i redateljski dobro vođen film sigurnih glumačkih nastupa, no stereotip zlostavljanja u djetinjstvu kao ishodištu protagonistove ‘perverznosti’ i spomenuti maniristički, pritom i lakši kraj, umjesto ozbiljnijeg hvatanja ukoštac s pričom i karakterima, poprilično razočaravaju.

S odličnim preporukama stigao je i ‘Neonski bik’ Gabriela Mascara, realistička storija o neformalnoj brazilskoj putujućoj rodeo obitelji, prošarana pronadrealnim trenucima erotsko-seksualne provenijencije. Film sustavno, a nenametljivo, obrće tradicionalne rodne uloge i u samoj završnici donosi doista antologijsku scenu protagonistova seksualna odnosa sa zaštitarkom u visokom stupnju trudnoće, no dojam je da je njegova razlivena naracija ipak suviše troma da bi kao cjelina zaslužio najviše ocjene.

Ako ‘Izdaleka’ i ‘Neonski bik’ nisu (posve) opravdali svoju visoku reputaciju, dva filma od kojih se manje očekivalo ugodno su iznenadila. ‘Vrapci’ Rúnara Rúnarssona priča su o tinejdžeru izmještenom u islandsku provinciju k ocu alkoholičaru, film koji u konačnici na dojmljivo dirljiv i neočekivan način povezuje bol traume i plemenitost ljubavi. ‘Novi klinac’ Rudija Rosenberga bavi se pak dječakom koji iz provincije dolazi u Pariz i tamo stječe nove prijatelje, a tu jednostavnu priču autor tretira na vrlo realan način, bez potrebe za spektakulariziranjem bilo koje vrste (osobito ne one seksualne i violentne), autentično prenoseći pubertetski svijet na kinoplatno.

1/1