Novosti

Kultura

Čar anatomije

Tatjana Gromača, ‘Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti’ (Fraktura, 2014): Lišće tekstova položeno je u privatni herbarijum i neenkriptiranu povest

8n5vhxsxwf698xsk9xv1hh9n0y7

Ovo je duboko intimna knjiga, u neku ruku sasvim privatna, kao kodirane dnevničke beleške, u drugu reminescentna i refleksivna, gde je analiza vrsta autoobdukcije, ako nije previše morbidno rečeno. A i nije, analizira se vlastita prošlost, minulo vreme koje je opstalo jedino u vidu unutrašnjih ožiljaka i iskustvom osnaženih uvida.

Gromača svoju knjigu podnaslovom nudi kao svojevrsni herbarijum, jer je sastavljena od ‘lišća nanesenog vetrom, između 2004. i 2012. godine’. Reč je o izboru kraćih zapisa koji su se slučajno obreli u košari knjige, vođeni rukom vetra, dakle usled delovanja neke jake i strane sile. Otuda izvestan besporedak, izostavljena hronologija koja ničemu ne bi ni poslužila, rasutost nesvodivih različitosti zalutalog lišća, nesvodivih bar na prvi pogled. Na kraju knjige stoji podatak da su ‘neke priče iz ove knjige’ pročitane na Trećem programu Radio Zagreba. Žanrovsku melasu knjige uvećava nimalo nesuvisli putokaz sa omotnice koji knjigu afirmiše kao spoj koji ‘briše granice između poezije, proze i filozofije’.

U zbiru, gotovo da ne znamo šta držimo u ruci. Pripovedačko ja nas može prevariti koliko nas aluzije mogu navesti da njušimo njihov trag, sledeći miris okapavanja i neadresiranih zamerki. Ipak, ono što nas neće ostaviti na cedilu su magične ‘crvene niti’, ti opsesivni belezi koji su nalik skarletnom slovu utisnuti u jedan broj rasutog lisja. Lažni prijatelji i vreme protraćeno u potrazi za srodnim dušama, mrtvi i odnosi na samrti u čije se obnavljanje želi uložiti energija, prezir prema uokvirenim umovima i dvoličnim bližnjima, gotovo da predstavlja jezgro autorkine distance prema svetu i njenog iskoraka u izolovanost. Ali ova knjiga nije skup crtica ogorčenog mizantropa. Naspram povređenosti hipersenzibilne osobe, stoji svest o vlastitoj surovosti, praćena nagonskim raskidom odnosa sa nedostojnima ili ispoljena prema petrarkistički tugaljivim udvaračima.

Žaoka sveta goni osamljene u prirodu. Postoje predeli i trenuci koji rađaju ushićenja. To su mesta kojima se pripada bez ostatka, poput poljoprivrednog dobra Topolovac i određene klupe u neimenovanom gradu ili se oseća punina i vitalnost egzistencije pored mora, te u prepuštanju zracima sunca. Predeo se može nalaziti i na Baltusovoj slici, da nudi sigurnost i melanholiju nečeg poznatog iako nedoživljenog.

U prividu seni ne tako dalekih predaka osećaju se lepljivi prsti fatalizma, ‘sirotinje i nesreće’ koja kao porodična kob u stopu prati ili preti iz običajne kulture iskorenjenom potomku. U stvari, i prvi ‘list’ ove knjige posvećen je titanskom, psihoanalitičkom obračunu sa bikom, koji je i Bog Otac, oličenje ili uzrok teskobe i težine koja se nosi kao nevidljiv i nezaslužen teret. Ovo je i knjiga obračuna sa samom sobom, čija se starmalost iščitava iz treperenja vlastitih glasnih žica koje proizvode grub glas, ali i knjiga potvrđene dualnosti, bračnog zajedništva i majčinskog obnavljanja života.

Nađe se tu pokoji portret: filistra, beskućnika-bukiniste, poneka anegdota, sećanje na nekad bliskog prijatelja koji je odustao od svoje slikarske vokacije, na boravke u rezidenciji za pisce koji su kamenili teskobu i jačali strah, na pisanje koje treba da bude ‘borba protiv mnogolikih zloduha svijeta’. Lišće tekstova položeno je u privatni herbarijum i neenkriptiranu povest, izloženo vetru samorazotkrivanja da ga ne bi zahvatila trulež samosažaljive superiornosti.

Knjiga koja više žudi za ushitima i opčinjenostima nego što ih proizvodi, poslanica izdržljivim posvećenicima, poklon poklonicima ‘sanjarija usamljenog šetača’.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više