>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Cardenal, epski epigramatičar

Jača od Cardenalovih stihova za mene je bila njegova ličnost. Čovjek, katolički svećenik, teolog oslobođenja i revolucionar, koga će poljski papa Wojtyła lišiti teoloških dužnosti, kako se to pravnokatolički kaže a divinis. Nisam mogao ni zamisliti da ću ikada upoznati Ernesta Cardenala

Javlja mi Sergio Iagulli da je u Managvi preminuo Ernesto Cardenal. Preminuo prvoga dana marta, mjesec i koji dan nakon što je ušao u 96. godinu. Sergio i njegova supruga Raffaella Marzano koji vode jedinstvenu Casa della poesia u Baronissiju kraj Salerna zaslužni su što sam upoznao Ernesta Cardenala.

Na Cardenalovo ime i pjesme naišao sam prvi put sredinom sedamdesetih godina, u tek objavljenoj antologiji hispanoameričke poezije autorice Ljiljane Pavlović-Samurović ‘Svetlosti Kordiljera’. Uz dvije njegove duge i dvije kraće pjesme, bila je i bilješka o njemu: stajalo da je on ‘politički angažovana ličnost’ i borac protiv tiranina Somoze, te da se zakaluđerio i da se zalaže za prakomunizam po uzoru na socijalizam koji je imao narod Inka. Kasnije mi je o njemu pričao pjesnik i prevodilac Branislav Prelević, koji je poznavao i njegov život i njegove knjige. Od Prelevića sam čuo da je Cardenal bio jedan od osnivača vjerske zajednice na malom arhipelagu Solentiname u jezeru Nikaragva. U toj zajednici on sa ribarima i seljacima raspravlja o Isusu, vjeri i pravdi i od tih razgovora nastaje debela knjiga evangeličkih rasprava, koja će odmah biti prevedena na velike jezike. U Njemačkoj je prodata u više od milion primjeraka. Tih godina je u Beogradu izašla Cardenalova knjiga ‘Psalmi’ u prevodu Krinke Vidaković Petrov, koja je dugo bila jedina njegova knjiga na našem jeziku. Tu i tamo bi se po časopisima ili kakvim antologijama pojavila još poneka pjesma, ali je za mene sve to bilo nedovoljno, pa mi je Cardenal kao pjesnik ostao nepotpun, mnogo više nego Nicanor Parra, nego i Nicolás Guillén, više nego i sar Vallejo.

Jača od njegovih stihova za mene je bila njegova ličnost. Čovjek, katolički svećenik, teolog oslobođenja i revolucionar, koga će poljski papa Wojtyła lišiti teoloških dužnosti, kako se to pravnokatolički kaže a divinis. Nisam mogao ni zamisliti da ću ikada upoznati Ernesta Cardenala.

A februara 2004, Sergio Iagulli mi je javio da će u Salerno i Baronissi, kao gosti festivala, to jest projekta, Latinoamericapoesia, doći Jorge Enrique Adoum i s njime Ernesto Cardenal! Dolazim, rekao sam Iagulliju, a idem, rekao sam onima s kojima živim. Adouma sam znao od ranije, a Cardenala ću upoznati istoga dana kad sam stigao u Salerno, 21. februara, pa sam s njime, Adoumom i našim domaćinima bio u društvu naredna dva dana.

Ernesto Cardenal sjedi u restoranu za stolom, sa Adoumom, sa Sergiom i Raffaellom, ima modru beretku na glavi, bijela kosa, bijela brada, bijeli šal oko vrata. Rukujemo se, kažem svoje ime, on kaže buenas tardes, yo soy Cardenal. Sjednemo, svi smo razgovorljivi, samo Cardenal šutljiv, sve se čini da bi nešto rekao, evo sad će, kad on ne kaže ništa, ili nešto malo. Večera, pa malo vina, svi se raskravili, Cardenal nije. Ali mi je za stolom poklonio dvije knjige, debelu ‘Cántico Cósmico’ i tanku ‘Epigramas’ od 58 stranica, na objema mi je napisao posvetu. Kod druge ga je izdalo pero s crnom tintom, pa je nastavio s modrom. Nakon večere, koja je potrajala preko dva sata, dvojica hispanoameričkih pjesnika ustanu od stola (danas toga restorana nema više, a zaboravili smo kako se zvao) pozdrave se i odu u hotel Jolly preko puta (nema ni Jollyja više).

Sutradan, nakon svoga čitanja u prepunoj dvorani velikog franjevačkog konventa u Baronissiju, bio je nešto pričljiviji. Bio je opušteniji, jer je, možda, sinoć mislio da bi i u Italiji mogao imati kakvu nevolju sa svećenicima samostana, zato što je davno još ekskomuniciran iz Crkve. A tu s franjevcima nije imao nikakve neprilike, sve je bilo pristojno, ljubazno i gostoprimljivo. Inače su u toj dvorani samostana održavana i druga čitanja književnika. Dok se Cardenal sprema da čita svoje stihove, nama starijima je pred očima opet slika koju su svojevremeno novine širom svijeta objavile: papa Poljak Wojtyła dolazi na aerodrom u Managvu, ondje ga dočekuje sila svijeta s nezaboravnim transparentom: ‘Dobro došao u Nikaragvu slobodnu zahvaljujući Bogu i revoluciji!’ Na pisti ga dočekuje i katolički svećenik, a ministar kulture te slobodne Nikaragve, Ernesto Cardenal, koji klekne pred njime, i dvaput pokušava da mu poljubi prsten na ruci, rimski papa dvaput skloni ruku, da bi ga onda ponizio riječima: ‘Vi morate srediti svoj status!’ To je bilo početkom marta 1983. A Cardenal je svoj status bio posve sredio, ali poljski papa rimski nije za to hajao, jer mu je, osim poruke na onom transparentu, smetala i svećenikov ‘projekt’ ‘Između kršćanstva i revolucije’, te će ga dogodine lišiti svećeničkog zvanja, a divinis. Dok čekamo da pjesnik, revolucionar i ražalovani svećenik počne sa čitanjem, šapućemo jedni drugima čuvene Cardenalove riječi: ‘Onaj koji se prema ženi ne ophodi lijepo, nije revolucionar!’ Čitanje počne, slušaoci pažljivi, prisutni fratri isto.

Najprije čita dugu ‘Molitvu za Marilyn Monroe’. Prvom strofom je već pridobio naklonost svih u dvorani:

Gospode

Primi ovu djevojku poznatu u cijelom svijetu pod imenom Marilyn Monroe

iako joj to nije bilo pravo ime

(a Ti znaš njeno pravo ime, ime sirotice silovane s 9 godina

tu malu prodavačicu koja je sa 16 htjela da se ubije)

a koja sada stoji pred Tobom bez ikakve šminke

bez svoga Predstavnika za štampu

bez fotografa i bez davanja autograma

sama kao astronaut pred kosmičkom noći…

Potom je čitao duge pjesme iz ‘Cántico Cósmico’, a na kraju epigrame. Ovi su satirično-politički i ljubavni, ili su i jedno i drugo. Budući da je prostor ove rubrike ograničen, moram odustati od objavljivanja originalnih tekstova:

***

Kad sam ja izgubio tebe i ti i ja smo izgubili:

ja zato što si ti bila ona koju sam najviše volio

a ti zato što sam bio onaj koji te je najviše volio.

Ali od nas dvoje ti gubiš više nego ja:

zato što ću ja moći da volim druge kao što sam volio tebe

ali ti nećeš biti voljena kako sam te volio ja.

***

Djevojke koje jednoga dana budete ganute ovim stihovima

i budete sanjale nekog pjesnika:

znajte da sam ih pisao za jednu kao što ste vi

i da mi je bilo uzalud.

***

Ovo će biti moja osveta:

da ti jednoga dana dođe u ruke knjiga slavnog pjesnika

i da ti čitaš ove retke što ih je autor pisao za tebe

a ti to ne znaš

***

Rekli su mi da si zaljubljena u drugog

i ja sam otišao u svoju sobu

pa sam napisao onaj članak protiv vlade

zbog kojeg sam sada u zatvoru

Pročitao je i dva epigrama protiv diktatora Somoze, dok je još bio diktator i pod debelom zaštitom SAD-a. Jedan ima naslov ‘Somoza otkriva kip Somoze na stadionu Somoza’:

Nije da sam ja tražio da mi narod podigne ovaj kip,

jer znam bolje nego vi da sam ga naručio sam.

Ne računam s time da će mi on ostati za potomstvo

jer znam da će ga narod jednoga dana srušiti.

Nisam želio ni da samom sebi za života

spomenik dižem koji mi nećete podići kad umrem:

ovaj sam kip postavio e da ga mrzite.

Drugi je bez naslova, ima samo jedan redak:

Ti nisi dostojan čak ni jednog epigrama.

Sutradan je Cardenal na moje pitanje o epigramima, rekao da su ga, na neki način, spasili, iako ih nije smio objavljivati pod svojim imenom. Slao ih je u Čile, ondje ih je po preporuci Salvadora Allendea objavljivala neka gaceta chilena, a sam Allende nije znao da im je Cardenal autor. Ako sam ga dobro razumio, epigrami su objavljivani nepotpisani.

Šteta što epigram nije dobio i poljski papa. A možda ga je i dobio, samo ja ne znam. Zaslužio ga svako jest, nakon što je u zimu prošle godine sadašnji papa Argentinac Francisco potpuno rehabilitirao Ernesta Cardenala.

1/2