Dodatne dvostruko veće carine koje je Vlada Kosova prije šest mjeseci uvela na uvoz robe iz Srbije i BiH nisu donijele nikakve koristi kosovskoj privredi. Kosovski institut GAP ovih je dana naime objavio rezultate analize efekata carinskog rata koji je Haradinajeva vlada povela protiv Srbije i BiH, a oni govore da je u prvih pet mjeseci njegova trajanja kosovski deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom nastavio rasti, iako je uvoz iz Srbije smanjen za 88 posto (za 160 milijuna eura), a iz BiH za 83 posto (24 milijuna eura). Razlog je jednostavan: srpsku i bosanskohercegovačku robu zamijenila je roba iz drugih zemalja, najviše iz Slovenije, Izraela i Turske, čiji je izvoz na Kosovo najviše porastao. GAP-ova analiza istovremeno pokazuje da kosovska prerađivačka industrija nije povećala svoju proizvodnju, a ni broj novootvorenih radnih mjesta, jer su je drugi pretekli u zauzimanju tržišnog prostora koji se otvorio drastičnim kresanjem uvoza iz Srbije i BiH. Suradnici GAP-a stoga zaključuju da Kosovo do sada ne samo da nije imalo koristi od dodatnih carina, nego i da mu prijeti rast siromaštva ako carinski rat duže potraje, jer već sada njihova analiza pokazuje da su zbog njega cijene na Kosovu počele rasti.
S druge strane, srpske vlasti mjesecima već kukaju kako dodatne kosovske carine silno štete njihovoj privredi, iako svoje tvrdnje ne potkrjepljuju detaljnijim analizama i podacima, već samo navode brojke o vrijednosti pada izvoza na Kosovo, slične onima iz GAP-ove analize. Najnoviji podaci o sporijem rastu srpskog BDP-a od planiranog u prvom ovogodišnjem tromjesečju i istovremenom padu industrijske proizvodnje na prvi pogled ukazuju na to da dodatne kosovske carine doista prilično štete srpskoj ekonomiji. No analitičari časopisa MAT, koji kontinuirano prate i analiziraju srpske makroekonomske trendove, uzroke pada industrijske proizvodnje, a onda i sporijeg od očekivanog rasta BDP-a, ne nalaze u padu izvoza na Kosovo, nego u prepolovljenoj proizvodnji automobila u kragujevačkom Fiatu zbog manje potražnje na globalnom tržištu, redovnom dvogodišnjem remontu NIS-ove Rafinerije nafte u Pančevu, smanjenoj proizvodnji kemijske industrije, ponajprije u proizvodnji umjetnog gnojiva zbog stečaja pančevačke Azotare, te manjoj proizvodnji kućanskih aparata zbog pada potražnje na srpskom tržištu. Analitičari MAT-a tvrde da se uglavnom radi o incidentnim situacijama koje će biti prevladane jer je primjerice Rafinerija u Pančevu već nastavila proizvodnju i ubrzano nadoknađuje izgubljeno, Fiat također najavljuje proizvodnju novog traženijeg modela u Kragujevcu, a i velike državne kompanije iz kemijske industrije u procesu su vlasničke i ukupne transformacije od koje se očekuje da će stabilizirati i povećati njihovu proizvodnju. Sve u svemu, dodatne kosovske carine za Srbiju i dalje ostaju prvorazredno političko pitanje jer su prouzročile prekid briselskih pregovora o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine i time dodatno opteretile srpske pristupne pregovore s EU-om, ali i na dnevni red vratile pitanje političke stabilnosti na Balkanu i u Srbiji, zbog čega se u Beogradu plaše mogućeg pada stranih investicija.
Kako Vučićeva naprednjačka vlast uvjerljivo većinsku podršku birača, ali i međunarodnu podršku, u velikoj mjeri crpi iz uspješno provedene fiskalne konsolidacije i reformi koje su pokrenule brži privredni rast i rekordni priliv stranih investicija te ubrzale proces reindustrijalizacije zemlje, silno se trudi da domaću i međunarodnu javnost svakodnevno uvjerava da prekid pregovora i zaoštravanje odnosa s Prištinom nije i neće destabilizirati prilike u Srbiji, pa i one koje se tiču ekonomije i stranih ulaganja. I dok Haradinaj i drugi kosovski lideri možda još mogu uvjeravati svoje birače da trebaju ‘jesti travu’ radi ostvarenja nacionalnih političkih ciljeva (premda procjene da se kosovsko stanovništvo smanjilo na 1,3 milijuna ukazuje na to da i oni u velikom broju bježe od siromaštava), Vučiću i svim drugim srpskim liderima takav ‘junački’ pristup postao je skoro nemoguć zbog maltene 30 mršavih tranzicijskih godina. ‘Blic’ je upravo objavio podatke dobivene u srpskom Ministarstvu vanjskih poslova koji jednim dijelom oslikavaju razmjere propadanja Srbije u tom razdoblju.
U njima se naime navodi da Srbija sada ima nešto manje od šest milijuna stanovnika, a da se u tim tranzicijskim godinama iz nje u dijasporu preselilo oko dva milijuna ljudi. U Ministarstvu navode da su ekonomski razlozi uvjerljivo najviše potakli odlazak u svijet, a tek potom brojni drugi, poput političkih, vjerskih, kulturnih i obiteljskih, te ratova, nasilja i progona. Osim što su u prosjeku osam godina mlađi od prosjeka starosti ukupnog stanovništva Srbije, srpski migranti su i obrazovaniji od prosjeka stanovništva koje je ostalo u zemlji. Iako zbog toga lakše nalaze posao u IT sektoru, zdravstvu i sličnim djelatnostima, ipak najčešće rade na težim poslovima u građevinarstvu, industriji i uslužnim djelatnostima. Premda ih najviše ima u zemljama EU-a (Njemačka 450.000, Austrija 300.000, Švicarska 195.000…), najbrojniji su u SAD-u (650.000), a prilično ih je i u Kanadi (180.000) i Australiji (98.000).
Srbija i njezini lideri zapravo više nemaju prostora za sukobe koji bi je gurali u izolaciju i ekonomsko zaostajanje jer je odlazak građana trbuhom za kruhom do sada drastično smanjio njezino stanovništvo koje se i bez toga, zbog negativnih demografskih trendova, ionako kontinuirano smanjuje. Sva istraživanja javnog mnijenja u Srbiji poručuju da je građanima uvjerljivo najvažnije imati stalan posao, a tek potom na red dolaze sva ostala pitanja i problemi koji ih muče, a i oni se na ljestvici prioriteta smještaju ovisno o tome u kojoj mjeri su važni za rad i zapošljavanje. Predsjednik Aleksandar Vučić i njegovi naprednjaci zato ne propuštaju priliku da se javno pohvale sa svakim kilometrom nove autoceste, pruge i drugim infrastrukturnim projektima, a posebno se diče sa svakom, pa i najmanjom, stranom investicijom u nove industrijske i druge kompanije kojima se otvaraju nova radna mjesta. Pritom se više i ne osvrću na sve brojnije kritike da strane investitore već godinama favoriziraju na štetu domaćih poduzetnika, jer ih stabilna većinska podrška birača (55 posto) očito uvjerava da im je privlačenje stranih ulaganja glavni adut ostanka i opstanka na vlasti. Istrpjeli su i kritike da su u Srbiju privukli investicije u radno intenzivnu i niskoproduktivnu industriju sa slabo plaćenim radnim mjestima, da su Srbiju pretvorili u zemlju jeftine radne snage, a pritom se još obavezali da će zarad članstva u EU-u na kraju procesa pregovora o normalizaciji odnosa s Prištinom navodno priznati nezavisnost kosovske države.
Kako sada stvari stoje, izgleda da će Vučiću i naprednjacima u narednom razdoblju biti još lakše odolijevati svim tim kritikama i napadima jer u Srbiju su počele stizati i investicije u tehnološki razvijeniju industriju. Samo u proteklih desetak dana Vučić i suradnici ukazali su se na potpisivanju memoranduma o izgradnji tvornice njemačkog giganta iz avioindustrije MTU Aero endžins i na polaganju kamena temeljca za izgradnju tehnološkog kampusa američke kompanije NCR na Novom Beogradu. MTU namjerava u okolici Beograda izgraditi tvornicu u kojoj će zaposliti oko 400 inženjera i tehničara koji će u prvoj fazi raditi na remontu aviomotora, a kasnije uz zapošljavanje dodatnih stručnih radnika proizvoditi i aviodijelove, dok će NCR u svoj tehnološki kampus preseliti sadašnjih oko 3000 zaposlenih koji rade na različitim lokacijama te dodatno zaposliti još oko tisuću IT i drugih stručnjaka.
I dok kosovski stručnjaci upozoravaju da će se potezi njihove vlasti poput uvođenja dodatnih carina na uvoz robe iz pojedinih zemalja obiti o glavu kosovskom stanovništvu, profesor Strojarskog fakulteta u Beogradu Petar Petrović u dolasku stranih investicija poput MTU-ove i NCR-ove prepoznaje proces u kojem Srbija ‘očigledno postepeno izlazi iz faze oporavka svoje prerađivačke industrije i ulazi u fazu njenog tehnološkog reinženjeringa, odnosno u fazu promene tehnološkog profila. I to sistemskim pomakom sa niskotehnoloških i radno intenzivnih sektora ka sektorima proizvodnje sa većom dodanom vrednošću i kvalitetnijim radnim mjestima. Taj transformacioni proces je realno ostvariv jer Srbija ima kapacitet za pametnu reindustrijalizaciju’.
