>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Cesarec, a ne Krleža

Napismeno stoji da je Cesarec, a ne Krleža, bio onaj koji je u Beogradu Fürnbergove preporučio Konstantinu Koči Popoviću. Ja se ne sjećam da je gospođa Fürnberg u ona dva sata posjete ikako spomenula bilo Cesarca bilo Popovića. Da jeste, to mi sigurno ne bi bilo promaklo

Riječi Lotte Fürnberg koje sam, u prošlom broju ovoga lista objavio, ja sam ispisao po sjećanju, nisam ih prepisao s magnetofonske trake, kad su govorene nisam uza se ni imao spravu za snimanje. Nisam nesvjestan opasnosti da se ispisivanje riječi uz pomoć bilježaka od prije mnogo godina može vrgnuti u primjer za to koliko su pamćenje i sjećanje ranjivi i lelujavi. Da bih izbjegao opasnost da vodu rijeke Lete proglasim potokom Mneme, došao sam do Miše i do Alene Fürnberg, koji su djeca Lottina i Louisova, te sam s njima i telefonirao i s njima se dopisivao. Oni mi nisu mogli ništa presudno novoga kazati o boravku svojih roditelja u Jugoslaviji. Rekli su mi da je, u vrijeme okrutnog procesa generalnom sekretaru KP Čehoslovačke Rudolfu Slanskom i ljudima oko njega, Louis Fürnberg uništio mnogo svojih pisanih ‘jugoslavenskih tragova’. A tragovi su se bogme uništavali i usmeno. Miša Fürnberg mi je rekao kako se predobro sjeća vremena kad se u njihovoj kući riječ Jugoslavija izgovarala kliktajući, ali se i vremena sjeća kad se morala kazivati šapatom. Mora se, dakako, misliti i na rezoluciju Kominforma i sva partijska tumbanja oko nje. U pismima koje je priredila njegova udovica, Louis Fürnberg Jugoslaviju i Jugoslavene uvijek spominje s ljubavlju, ali iz vremena samog boravka u Kranju, Beogradu i Vrnjačkoj Banji sačuvana pisma su oskudna i još škrta. Pa ipak, ima jedno koje je Fürnberg 31. avgusta 1956. iz Weimara poslao u Beograd novinaru Fritzu Rohanu, tadašnjem čehoslovačkom dopisniku, koje svakako ispravlja moje sjećanje, a možda i ono gospođe Fürnberg. Na to pismo sam naišao ovih dana, između prošlog i ovoga broja ovih novina. Objavljeno je u Fürnbergovoj prepisci 1986. Prevodim ga bez skraćivanja:

Dragi Fritz!

Tvome pismu iz Ulcinja beskonačno sam se obradovao. Mi imamo strašnu grižnju savjesti prema vama, jer smo onda otputovali, a da se nismo s vama pozdravili. A vi još spadate u najprijatnije ljude i prijatelje, koje smo imali u Čehoslovačkoj.

Naravno, mnogo me raduje da ste došli u Beograd, među Srbe, u grad i među ljude koje mi neizrecivo volimo. Dani i mjeseci u Beogradu i godina dana provedena u Jugoslaviji ostaju najljepša i najbolja uspomena naše emigracije: znate već da nam se Miša ondje rodio. Mi smo osjetili, i to nam je nezaboravno, svu solidarnost jugoslavenskih drugova. Nadamo se da ćemo imati prilike da ljubav koju smo od njih imali, i sami uzvratimo. Prije dva mjeseca na radiju Deutschlandsender izvedena je jedna pjesma koju sam posvetio jugoslavenskim partizanima, nadam se da će uskoro biti i objavljena.

Bili bismo ti neizmjerno zahvalni ako bi ikako mogao pomoći da se opet uspostave stare veze između nas i jugoslavenskih prijatelja, čije adrese više nemamo. I sam ćeš u njima upoznati dragocjene ljude. Svakako nije nezanimljivo da je naša prva veza sa srpskim drugovima bio sadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Koča Popović, kome nas je preporučio naš hrvatski drug i poznati pjesnik August Cesarec, koga su fašisti strijeljali 1941. Cesarca sam poznavao još od ranije. Preko Popovića smo upoznali pisca Vuča i njegovu suprugu, kao i Veselina Maslešu koji je tada boravio u Vrnjačkoj Banji radi liječenja. Ondje smo se preselili i stanovali u jednom malom pansionu. U Vrnjačkoj Banji smo, a isto na preporuku Popovića upoznali – iako su tada obojica bila u književno-političkom sporu – i pisca Marka Ristića, koji je poslije rata bio jugoslavenski ambasador u Parizu, gdje sam ga ponovo bio sreo.

Nažalost su moji dnevnici iz toga vremena izgubljeni, pa se tako danas jedva mogu sjetiti svih ljudi čije smo prijateljstvo onda uživali i kojima možemo zahvaliti što smo ostali živi. Tu je bio, na primjer, jedan poznati slikar, pa jedan psihoanalitičar (dr. Freund, ako se ne varam), Marko Ristić bi to mogao znati, potom jedan bračni par, u kojem je žena bila prevodila B. Brechta, onda hrvatski pjesnik Gustav Krklec. I Miroslava Krležu sam, sjećam se, jednom posjetio. Ali smo vodili jednu stvarno neprijatnu raspravu, te on predstavlja jedinu moju nelagodnu uspomenu na Jugoslaviju. No imali smo i drugih prijatelja. Preko švajcarskih drugova i kolega književnika došao sam u Beogradu do Petera Merina, koji se danas opet smije zvati imenom Oto Bihali. Čuo sam da je on nedavno bio u zvaničnoj posjeti u DDR, s delegacijom jugoslavenskih pisaca. Nismo se našli, jer on teško da je mogao imati pojma o mom življenju u Weimaru. Često smo se nalazili u Nolitu kod njegova brata izdavača Pavla Bihalija, koga su isto tako 1941. fašisti strijeljali. Potom, našao sam jednog školskog druga, ime mu je Karl Neumann, sin jednog ljekara iz Chodova, član partije, čija je supruga, i ona dobra drugarica, imala u Zagrebu radnju za korzete, a ova je bila ispostava praške firme Federer & Piesen. I preko njega smo uspostavljali kontakte s drugovima iz jugoslavenske Partije. Neumann i njegova supruga bili su partizani, a čuli smo samo da je poslije rata jedno vrijeme on bio jugoslavenski konzul u Londonu.

To su, dragi Fritz, neka imena, na brzinu istresena iz rukava, e da da bih ti ih kazao i zamolio te da se o njima raspitaš i vidiš šta je s njima bilo, te da te naše može biti zagubljene kontakte opet obnoviš. Možeš im svima, ako ih vidiš, reći da ih svim srcem pozdravljam, da ih se mi s ljubavlju sjećamo i da bismo bili jako sretni kad bismo jednom i mi njima mogli pružiti istu onu bratsku ljubav i gostoljubivost koje su oni pružali nama. Imam jednu posebno konkretnu molbu po pitanju Ristića. Kad sam se s njime sreo u Parizu, dao sam mu rukopis svoje pjesme ‘El Shatt’. To je jedna poema o logoru jugoslavenskih partizana, koji su bili izmješteni u Sinajskoj pustinji i ondje priređivali čudesne stvari. Odlomak te poeme imam kod sebe, ali je, na žalost, nemam cijelu. Ako Ristić kojim slučajem još ima taj moj rukopis, bio bih mu bezmjerno zahvalan ako bi mi načinio prepis ili fotokopiju, koje bih, naravno, sa zadovoljstvom platio. Knjiga bi trebalo da uskoro iziđe, a meni nedostaju presudni dijelovi, oni koji se nalaze u Ristićevim rukama.

Eto, ovo ispade nekako zbrkano i dugačko pismo. Mi smo tvoj izvještaj o stanju stvari s radošću pročitali i saznali kako ste ti i tvoji. Mi ti jako zavidimo i nadamo se samo da ćemo sljedeće godine posjetiti Jugoslaviju i tom se prilikom i s vama sresti. Pozdravi svoju dragu ženu i djecu od svih nas, a sam budi najsrdačnije pozdravljen od tvoga Louisa.

Dakle, napismeno stoji da je Cesarec, a ne Krleža, bio onaj koji je u Beogradu Fürnbergove preporučio Konstantinu Koči Popoviću. Ja se ne sjećam da je gospođa Fürnberg u ona dva sata posjete ikako spomenula bilo Cesarca bilo Popovića. Da jeste, to mi sigurno ne bi bilo promaklo, ne bi ni Radoslavu Bratiću, koji je bio sa mnom. A spominjala je Marka Ristića, više puta, i ja sam, sve do čitanja ovoga gore pisma, preko trideset godina smatrao, pa i ponekom pričao, kako je Krleža bio onaj koji je to dvoje praških Jevreja poslao Ristiću. Riječi Lotte Fürnberg sam više puta evocirao i s Bratićem, koji je poznavao Marka Ristića, a ovaj je još bio živ kad smo mi one godine bili u Weimaru. No ipak izgleda da Krleža nije Ristiću uputio Louisa i Lotte Fürnberg. Izgleda. Ako se i toga dobro sjećam, Lotte nije išla s mužem u Zagreb, u posjetu Krleži Louis Fürnberg je išao sam. Kakva je to nelagodna rasprava bila, ta koja je učinila da Krleža ostane jedina loša uspomena na jugoslavenski period njihova izbjeglištva, to se čini da ne možemo odgonetnuti. Raspitivao sam se kod ponekog krležaša i krležijanca, ali nikakav trag toga razgovora nisam našao. Ako neko šta zna, neka mi javi, zahvalnost će dobiti i preko novina.

1/1