>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Christophe Ventura: Macron je alat neoliberalne obnove

Macron je moderna figura neoliberalizma čiji je zadatak prilagoditi francusko društvo željama i potrebama financijskih tržišta. Doista je više probiznis i veći pobornik globalizacije od bilo kojeg drugog političkog vođe u posljednjih nekoliko desetljeća. On je Tony Blair plus plus, ne samo za Francusku nego i za Evropu

Christophe Ventura je istraživač na pariškom Institutu za međunarodne i strateške studije, te glavni urednik portala Mémoire des luttes koji se bavi društvenim pokretima. S njime smo razgovarali o aktualnoj političkoj situaciji u Francuskoj.

Prije samo četiri mjeseca Emmanuel Macron bio je daleko na trećem mjestu u anketama, a danas je najmlađi predsjednik u povijesti Francuske. Kako je do toga došlo?

Postoji više kontekstualnih i strukturnih razloga. Macron je uspio postati predsjednik nakon cijelog niza različitih nepredviđenih incidenata u predsjedničkoj kampanji. Postao je kandidat hipercentra nakon neočekivanog poraza Alaina Juppéa na izborima za predsjedničkog kandidata u svojoj stranci desnog centra Republikanci i izbora Francoisa Fillona umjesto njega. Neočekivana je bila i odluka Francoisa Hollandea da se ne natječe na izborima, a na koncu je izbio Fillonov korupcijski skandal. Macron je dakle profitirao od nevjerojatnog niza događaja tijekom kampanje, što mu je otvorilo prostor koji prije nije imao. U tom je procesu postao onaj koji zbližava političke i ekonomske liberale, odnosno liberale s desnice i s ljevice, i tako postao ozbiljan kandidat. Ali mimo tih događaja, Macron se nije pojavio slučajno, već kao netko tko sistemu može osigurati stabilnost u borbi protiv antisistemskih pokreta koji su dolazili i s desnice i s ljevice i koje predstavljaju Marine Le Pen i Jean-Luc Mélenchon. I u drugim evropskim zemljama vidimo sile koje dolaze s periferije u centar sistema u cilju da ga izazovu, a Macron je shvaćen kao poželjan odgovor sistema na njegovu potrebu da se reorganizira i obnovi kako bi se zadržao na vlasti.

Front National je prije svega sredstvo koje sistem koristi kako bi sabotirao bilo kakvu alternativu tradicionalnim strankama i kako bi ljudima slao poruku da moraju glasati za njih da na vlast ne bi došli fašisti

To znači da je njegova pobjeda više rezultat spleta sretnih okolnosti i podrške elita, a manje volje birača?

Upravo tako. Ne smijemo zaboraviti da je najmanje 35 posto glasača odlučilo da uopće neće sudjelovati u drugom krugu izbora. Neki su odlučili apstinirati, a drugi, njih oko četiri milijuna, ubacili su nevažeće listiće. Dakle imali smo 25 posto birača koji su apstinirali i još 12 posto bijelih listića, što je rekord koji smo zabilježili u Petoj Republici. U pitanju su ljudi koji jednostavno nisu htjeli birati između Marine Le Pen i Macrona, a većina njih su birači ljevice.

FN nikada neće pobijediti

U jednom američkom mediju konstatira se da Francuska ‘još nikada u svojoj povijesti nije izabrala lidera tako otvoreno posvećenog onome što anglosaksonski svijet shvaća kao liberalizam – ekonomskim i političkim slobodama koje se međusobno podupiru’. Slažete li se s tom tvrdnjom?

To je zaista suština onoga što Macron jest jer on utjelovljuje ekstremni centar. On je moderna figura neoliberalizma čiji je zadatak prilagoditi francusko društvo željama i potrebama financijskih tržišta. Doista je više probiznis i veći pobornik globalizacije od bilo kojeg drugog političkog vođe kojeg smo imali u posljednjih nekoliko desetljeća. On je Tony Blair plus plus, ne samo za Francusku nego i za Evropu, u čijoj viziji budućnosti predstavlja alat neoliberalne obnove.

Parlamentarni izbori bit će sredinom lipnja, ali Macron tek treba do kraja izgraditi svoj pokret En Marche! kako bi na njima mogao ravnopravno sudjelovati. Hoće li u tome uspjeti?

Istina je da njegovi problemi tek sada počinju, prije svega zato što je izabran s vrlo mršavim legitimitetom, jer je najmanje 40 posto birača glasalo za njega samo zato da ne bi pobijedila Le Pen, a ne zato što je vjerovalo u njegov program. Ta slabost legitimiteta preslikat će se na parlamentarnim izborima. Macron u ovom trenutku nema stranku, njegov pokret je nov i nije do kraja strukturiran. Izvjesno je da će imati većinu u parlamentu, ali ne samostalno već u sklopu raznolike koalicije s ljudima iz desnog i lijevog centra koji će podržati ili njegov pokret ili glasati za njegove pojedine zakonske prijedloge. Zbog toga će biti zatočenik koalicijske politike i morat će se nositi s jačim strankama u parlamentu, što je za njega prilično slaba pozicija.

Mélenchon je ostvario impresivan rezultat: sa skoro 20 posto odnosno sedam milijuna glasova to je najviše što je ljevica dobila od 1969. godine

Macronovu pobjedu oduševljeno su pozdravile institucije Evropske unije, a on sam kaže da želi da njegova zemlja igra veću ulogu u EU-u. Kakva će to biti uloga?

Macron je probiznis i proevropski orijentiran, a također je i atlantist. Za Francusku je, primjerice, prilično nevjerojatno da je sve svoje predizborne skupove odradio pod evropskom zastavom. Macron je stvoren od strane evropskih elita da bude svojevrsni antipod Viktoru Orbanu na evropskom nivou. Mislim da će djelomično uspjeti u nekim funkcionalnim i organizacijskim prilagodbama EU-u kako bi poboljšao, s mehaničke točke gledišta, neke probleme, primjerice reprezentativnije institucije eurozone ili podršku Njemačke za više investiranja na razini EU-a, te da će to kombinirati s novim mjerama za tržište rada u samoj Francuskoj. To ne znači da će uspjeti jer dolazi u vrlo opasnom trenutku za establišment, u situaciji krize i snažnog protivljenja takvim politikama, kada se traži više zaštite od raznih ekonomskih i socijalnih agresija od globalizacije. Dakle nije sigurno da će uspjeti, ali je sigurno da su se elite remodelirale i pronašle novog političkog vođu koji će braniti njihove interese u sukobu koji dolazi.

Od 2012. naovamo ekstremno desni Front National bilježi konstantan rast podrške. U drugom krugu Marine Len Pen dobila je 34 posto glasova, ne onoliko koliko se nadala, ali ipak puno. Znači li to da se Front National uspio, kako kažu, dedemonizirati, da je ekstremna desnica postala normalna pojava?

Front National se uspio djelomično dedemonizirati lukavom, a istovremeno tradicionalnom strategijom. Ta strategija korespondira s nacionalsocijalističkom orijentacijom krajnje desnice, istom onom koja se dogodila u Njemačkoj i Italiji 1930-ih godina, kada je ekstremna desnica, da bi pobijedila lijeve radničke organizacije, odlučila usvojiti retoriku socijalista. FN je učinio to isto, postali su suverenistička stranka, namjerno brkajući nacionalni s narodnim suverenitetom. No istovremeno, da budemo jasni, FN nikada neće biti u stanju pobijediti ni na jednim izborima u Francuskoj. Oni danas dobivaju između 20 i 25 posto, što je naravno previše, ali ne mogu pobijediti jer u ovoj zemlji 75 do 80 posto ljudi nikada neće glasati za njih, niti su u mogućnosti formirati bilo kakve koalicije. FN je prije svega opasan alat koji sistem koristi kako bi sabotirao bilo kakvu alternativu tradicionalnim strankama i kako bi ljudima slao poruku da moraju glasati za njih da na vlast ne bi došli fašisti. To je temeljna uloga FN-a u političkom sustavu, vrlo cinična, ali istinita. Upravo na takav način gradila se Macronova kampanja: ljudima se govorilo da će gorjeti Reichstag ako ne budu glasali za njega. To je propagandni argument koji sistem koristi kako bi samome sebi garantirao kontinuitet.

Može li se i na koji način oslabjeti Front National?

FN nikada neće biti potpuno iskorijenjen jer je takva vrsta krajnje desnice rođena upravo u Francuskoj. Ona ima duboke korijene u Francuskoj revoluciji jer su revolucija i univerzalizam iznjedrili i vlastitu tamnu sjenu, antiprosvjetiteljski pokret koji postoji od prvoga dana revolucije. Zato on nikada neće biti potpuno uništen, ali s druge strane znamo na koji ga se način može oslabjeti. A to nije tako komplicirano kao što se čini jer znamo da upravo neoliberalne politike jačaju FN. To su politike koje su provodili i konzervativac Nicolas Sarkozy i socijalist Hollande, politike koje uništavaju zaštitu za radnike i nezaposlene, skupine društva koje su u Francuskoj još uvijek većina. Ako se želimo boriti protiv FN-a, moramo se boriti protiv nezaposlenosti, prekarnosti, nedovoljne zastupljenosti ovih klasa u predstavničkoj demokraciji.

Propast dvostranačja

U drugom krugu birači kandidata ljevice Jean-Luca Mélenchona glasali su sa 45 posto za Macrona, 42 posto ih je apstiniralo, a 13 posto je glasalo za Le Pen. Je li ovo iznenađujuće?

Mélenchon je ostvario impresivan rezultat: sa skoro 20 posto odnosno sedam milijuna ljudi to je najviše što je ljevica dobila od 1969. godine. On je uspio organizirati izlazak ljevice iz sociološkog i strukturnog geta pa ona više ne predstavlja samo obrazovane urbane pripadnike srednje klase, već i širu narodnu bazu diljem zemlje. Isto tako, Mélenchon je uspio uhvatiti nešto glasova FN-a i otud tih 13 posto za Le Pen u drugom krugu. To su ljudi koji su prije glasali za ljevicu, ali su umorni od dvostranačja i neoliberalne politike pa u drugom krugu nisu mogli glasati za Macrona. Preostale dvije brojke su dobro ogledalo tendencija i trendova birača ljevice. Polovica je glasala za Macrona samo zato da ne bi došla Le Pen, a druga polovica je odlučila apstinirati ili ubaciti bijele listiće.

Macron je bankar, a prvo što namjerava učiniti je ukinuti 35-satni radni tjedan i dobnu granicu za mirovinu od 62 godine, dakle udariti na državu blagostanja. S druge strane, većina birača u prvom krugu glasala je protiv takve politike. Kakva je budućnost, u takvom kontekstu, Mélenchonovog pokreta?

Danas je francuski politički krajolik potpuno nov i u njemu nema nikakvih referenci na prošlost. Dvostranačje je definitivno propalo, barem trenutačno, pa sada imamo četiri bloka više-manje jednake snage: centar, sastavljen od ljudi iz desnih i socijaldemokratskih krugova, Front National, zatim Mélenchonovu ljevicu i na kraju konzervativnu desnicu. Mélenchon je otvorio vrata i demarginalizirao antikapitalističku ljevicu, uspio je pokazati da radikalna ljevica može sudjelovati u vlasti umjesto da bude samo marginalni protestni pokret. No taj uspjeh ujedno je i početak njezinih mogućih problema. Glavni izazov će joj, kao i obično, biti očuvanje jedinstva jer je ljevica pluralna, a istovremeno se događaju različite dinamike. Primjerice, s jedne strane je Mélenchonov prijedlog da se izgradi novi politički subjekt odvojen od tradicionalnih organizacija, ali ta je perspektiva neprihvatljiva Komunističkoj partiji Francuske. Mélenchonov pokret La France insoumise i KP nemaju konsenzus oko izlaska na parlamentarne izbore, što nije dobra vijest za onih 20 posto birača koji su glasali za ljevicu.

Hoće li Macronove neoliberalne reforme doprinijeti jedinstvu ljevice?

Ako Macron uspješno nasrne na tržište rada, bit će i više konfrontacije u društvu. Pričekat će ljeto da krene s ofenzivom na radno zakonodavstvo, zbog čega možemo očekivati sukobe organizacija ljevice, gdje Mélenchon igra važnu ulogu, s Macronovom agendom. U idućih nekoliko tjedana Macron će započeti s nekoliko konsenzualnih, moralističkih prijedloga, primjerice oko borbe protiv korupcije, a ubrzo nakon toga, tijekom ljeta kada su ljudi na odmoru, počet će uvoditi zakone kojima je cilj fleksibilizacija tržišta rada. Već je najavio da nijedno slovo svog programa neće mijenjati i da će koristiti sve mogućnosti koje mu ustav daje kao predsjedniku, uključujući izvršne uredbe. Za njega je ključno da tako započne svoj mandat jer će to biti signal drugim evropskim državama i financijskim tržištima da je u stanju takve politike nametnuti u Francuskoj, zemlji u kojoj je otpor takvim reformama izrazito snažan. Ako u tome uspije, pokazat će se kao novi vođa restauracije neoliberalne hegemonije na cijelom kontinentu.

1/1