>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Čija je država blagostanja?

Dobronamjerni ili naivni vidjeli su državu blagostanja kao beskonačnu akumulaciju društvenog progresa, a na korist većine tzv. radno ovisnog stanovništva. No ako je ona bila državom ne samo društvenog (to je svaka država!) nego i klasnog kompromisa, što su u tom kompromisu dobivali kapitalisti?

Fenomen i koncept tzv. države blagostanja sada je već dugo u krizi. Toliko dugo da možemo ironično tvrditi kako se sam koncept krize, opravdano ili ne, drži bolje no ikada. I da je teško i zamisliti krizu krize, a kamoli njezin kraj i nadilaženje. I to po raznim kriterijima, pa i onome ‘države blagostanja’. Zato pažnju privlače naslovi poput onoga ‘Što nakon krize?’ Država blagostanja nekoliko je desetljeća bila u centru društvenog razvoja. Na neki način i danas je tome tako. No onda je posvuda napadnuta i sada je razmontiravaju i tamo gdje to još nisu zadovoljavajuće uspjeli. U nas su, kao što svi znaju, sada na redu do jučer javna dobra, poput javnog školstva i zdravstva. I onda vladajući svoje napade zovu ‘strukturnim reformama’.

Diskusija je li država blagostanja bila jednokratna povijesna pojava, nešto što se moglo dogoditi samo u tri poslijeratna desetljeća iz današnje perspektive ‘zlatnih godina’ (od 1945. do 1975.) ili je ponovljiva i u budućnosti, kada nekim novim skretanjem ulijevo uspijemo društva vratiti na put prosperiteta za većinu, još nije završena. No ono što je sigurno jest da se promijenio odnos moći u društvu, da djelatni klasni kompromis sve manje postoji. I da vladajuća manjina pobjeđuje na svim frontovima (hoće li Grčka biti nogom u vratima tih pobjeda ostaje da vidimo).

Historijski govoreći, pisao je o tome naš česti gost, norveški sindikalist Asbjørn Wahl, fenomen države blagostanja povezan je s dvije linije razvoja. Jedna je ona jačanja radničkog pokreta. A druga, s time u najužoj vezi, razvoj političke demokracije. Obje linije dovele su do značajnog pomaka u odnosima moći u društvu. Kada govorimo o promjenama u zapadnim društvima (a problem socijalizma, kao eventualne i stvarne ‘države blagostanja’ na rubu centara moći, nećemo sada posebno analizirati; samo usput: ‘država blagostanja’ nikada nije bila dio programa SKJ), one se ne mogu svesti na strukturu državnih institucija i problematiku javnog financiranja. Zahvaćajući puno šire u društvene odnose, bio je to pokušaj – pa i kada, a to je najčešći slučaj, nije bio socijalistički orijentiran – da se ti odnosi promijene u smjeru jednog boljeg i drugačijeg društva. U žargonu poststrukturalista, mogli bismo reći da je smjer promjena koje su nadolazile s državom blagostanja bio naddeterminiran njihovom spram kapital-odnosa kritičkom prirodom. Isto vrijedi i za nekada novu ljevicu i nove društvene pokrete (1970-ih i 1980-ih godina), koji su nadilazili kapital-odnose i kada nisu eksplicitno zazivali socijalističku i komunističku revolucionarnu promjenu društvenog uređenja. No nikada ne smijemo ispuštati iz vida da svi oni mirovni, feministički, ekološki i sl. društveni pokreti 1980-ih ne bi mogli ni startati da se nisu prešutno ili kritički, ali ipak, nastavljali na tekovine radničkih pokreta koji su im prethodili.

Svrha radničkih pokreta, ideologiju kojih su neki pokušali sažeti u slogan o ‘zapadnom marksizmu’, bila je izgraditi društvo bez eksploatacije i opresije. I to putem beskonačne evolucije, bez revolucije. Društvo u kojem će svi biti slobodni da u svome individualnom razvoju budu kreativnima i inventivnima. U drugim terminima, da raspolažu slobodnom voljom u izboru načina vođenja svojih života. Ta nije li i u tome dio preostalog ‘socijalističkog mentaliteta’ i u nas, koji nikako da si prizna krah tako shvaćenog ‘socijalizma’, kao društva samorealizacije tzv. srednje klase? Nije li većina ljudi koje poznajemo i dalje sklona ‘individualnim’ rješenjima za svoje radne i životne probleme, te one svojih bližnjih, a da ne mora prijeći granicu u društveni aktivizam, pa čak ni u onaj sindikalni, koji im se s razlogom ili bez gadi? Jer takvi potpuno kontrafaktično i dalje vjeruju da će se sve na kraju samo od sebe, a po njih povoljno, srediti.

Država blagostanja viđena je tako od strane dobronamjernih ili naivnih kao beskonačna akumulacija društvenog progresa, a na korist većine tzv. radno ovisnog stanovništva. No ako je ona bila državom ne samo društvenog (to je svaka država!) nego i klasnog kompromisa, što su u tom kompromisu dobivali kapitalisti? Pa dobivali su primjerice na društveni trošak odgojenu i obrazovanu radničku klasu, koja je živjela u stabilnom društvenom okruženju i stoga bila nesklona svakom ‘ekstremizmu’. S druge strane, svako je lokalno planiranje, izgradnja infrastrukture itd. i sl. uzimalo u obzir interese proizvodnje, distribucije i uopće stvaranja dodanih vrijednosti. U uvjetima tehnološki i organizaciono razvijenog kapitalizma svi ti elementi bili su od velike važnosti za efektivno poslovanje i povrat novca od investicija. Pa ipak je sve to odbačeno!

Uz sve iznimke, tzv. država blagostanja bila je ograničena na zemlje industrijaliziranog Sjevera, dok je cijenu te relativno pravednije distribucije rada i dobara uglavnom plaćao i još uvijek plaća globalni Jug. Sve to otvara važna pitanja, poput ovih: je li na Sjeveru postignut kompromis između rada i kapitala omogućen viškom neokolonijalnog bogatstva koje se moglo dijeliti? Proizlazi li iz toga da je koncept nejednakog razvoja Sjevera i Juga bio u srcu tog zapadnog kompromisa i da, iako krajnje pojednostavljujući i politički manipulativan, Staljinov koncept eksploatatorskih i eksploatiranih nacija ne treba u cjelini odbaciti kao pogrešan? Jer može se dokazati kako je eksploatacija jeftinih sirovina i radne snage od strane Sjevera spriječila globalni Jug u svom mogućem razvoju. A sve to trebalo bi dovesti do preispitivanja (ne)postojeće solidarnosti između dijelova sindikalnog pokreta u raznim zemljama, koji se očito smatra prvenstveno nacionalnim, ‘zaboravljajući’ svoje internacionalno porijeklo. Konkretno, sada se kao više uvezeni nego domaći ‘evropski’ problem i u nas razmatra problem izbjeglica u EU-u, njihove ‘pravedne redistribucije’ u navodnom skladu s mogućnostima pojedinih zemalja članica. No nismo čuli da je netko od sindikalista rekao da je problem migracija i sindikalno pitanje. Pitanje obespravljenosti radničkih klasa u zemljama iz kojih one bježe trbuhom za kruhom. A u kojoj eksploataciji i mi sudjelujemo (makar i posredno, ‘samo’ kao potrošači, ako već ne i proizvođači roba porijeklom s Juga). Jer u nekorektnom žargonu svjetske podjele rada, svi mi danas i ovdje imamo svoje crnce koje eksploatiramo. Dapače, možda je to onaj skriveni sadržaj privlačnosti tzv. evroatlantskih integracija, pomoću kojih smo se ‘vratili tamo kamo oduvijek pripadamo’? Iz ‘rase’ nesvrstanih tako smo se vratili u ‘rasu gospodara’.

Samo, većini se ne sviđa to kuda je stigla. Jer u međuvremenu se odnos moći i u eksploatatorskim državama ekstremno promijenio. Nekadašnji Zapad dobio je svoj unutrašnji Jug, a nekadašnji Istok (u koji su i nas, koji tamo nismo spadali, sada ugurali) ima sada svoj povlašteni, vladajući ‘sjeverni’ sloj. Klasni kompromis približava se svome kraju i tu nikakav novogovor neće uspjeti na duži rok sakriti novo ružno lice globalizirane stvarnosti.

1/1