U neka dobra vremena, prije posljednjeg rata na ovim prostorima, Glinjanin Dušan Momić, zaposlen tada u sisačkoj Željezari, svake bi srijede zajedno sa suprugom Danicom odlazio na čuvenu tržnicu svoga grada obnoviti 'zelene' zalihe, podružiti se s prijateljima, razmijeniti novosti te, tu i tamo, pojesti par pečenih kobasica i zaliti ih pivom. Ni slutio nije da će tridesetak-četrdesetak godina kasnije i sam na toj istoj tržnici prodavati predmete iz svoje kuće, garaže i šupe – a sve kako bi nekako preživio i premostio besparicu koja ga iz dana u dan sve žešće pritišće. Neko je vrijeme za život zarađivao kao zatvorski čuvar u Domu za preodgoj maloljetnika, nekoliko je godina proveo i na tzv. privremenom radu u Francuskoj, ali najveći dio od 28 godina prikupljenog radnog staža proveo je u glinskom pogonu sisačke Željezare.
- Nisam zadovoljan s iznosom mirovine od 1.100 kuna. Naime, kao domski sam stražar imao beneficirani radni staž, ali mi nikada nije priznat. Da sam oštećen za svega stotinu kuna, a zasigurno se radi o višem iznosu, osjećao bih se prevarenim: sada nikako da spojim kraj s krajem i svaka mi kuna puno znači. Primam, nasreću, nešto više od sto eura mjesečno na temelju rada u Francuskoj, jer bez toga ne znam kako bih preživio. Jednom tjedno djelatnice Centra za socijalnu skrb dođu mi pospremiti kuću pa pritom malo porazgovaraju sa mnom i to, što se brige države tiče, bude to. Nekako je još sve i klimalo dok je bila živa moja Danica. Kad je supruga prije dvije godine umrla, sve mi je nekako krenulo naopako. Jedan naš sin, Danijel, živi i radi u Italiji, a drugi, Dragan, u Beogradu: obojica su iz Gline otišla prije rata. Danijel me povremeno posjeti, ali Dragan dolazi rijetko. I on, čini mi se, jedva spaja kraj s krajem - objašnjava Dušan.
Nije bilo nikakvog razloga za bježaniju: nikoga nismo uvrijedili, u Glini smo imali više prijatelja Hrvata nego Srba, pa sam sve kontao kako nema razloga da bježimo. Nakraju, Glina je moj grad - i točka
Kada su započeli sukobi a komešanja među ljudima postajala sve češća, Momići su dobro pazili da se kome ne zamjere te da pritom zadrže dostojanstvo i sačuvaju ugled koji su stekli podjednako kod Srba i Hrvata; znali su da će zla vremena proći, a da će ljudi ostati i ponovno živjeti zajedno. Da ih nitko ne bi uznemiravao ili, možda, prisiljavao na nešto što ne žele, otišli su u obližnju Šaševu, selo Dušanovih predaka, i ondje se primirili sve do Oluje. A kad je 1995. započela ta vojna akcija, vratili su se u Glinu.
- Iz Šaševe i drugih sela svi su u nepreglednim kolonama bježali prema Bosni i dalje za Srbiju, no Danica i ja nismo dvojili nijednog trenutka. Nije bilo nikakvog razloga za bježaniju: nikoga nismo uvrijedili, u Glini smo imali više prijatelja Hrvata nego Srba, pa sam sve kontao kako nema razloga da bježimo. Nakraju, Glina je moj grad - i točka. Ta se odluka pokazala dobrom. Prvih dana po povratku, bilo je provokacija, ali sitnih i nebitnih. Glinjani koji su me otprije poznavali opet su nas dobro prihvatili. No poznajem mnogo Srba koji su pobjegli u panici i strahu a da u životu ništa nažao nikome nisu napravili, pogotovu ne radi nečije nacionalne pripadnosti. Neki među njima su se vratili, ali većina ipak nije. Događalo se svašta i svatko je drugačije proživljavao svoju tešku, silom nametnutu sudbinu - kaže nam Dušan.
Ni Momićima nije bilo baš lako započeti novi život u Glini. Prije nego što će započeti prikupljati papire za mirovinu i ostale nove dokumente za sebe i suprugu, Dušan je nabavio nekoliko košnica pčela, pa je počeo proizvoditi med koji bi prodavao na kućnim pragovima. Ostvario je prijevremenu mirovinu i nekako se preživljavalo, a i općinske su vlasti obećale svakome tko ostane, davati dvjesto kuna mjesečne pomoći za novi početak. No i tu se Dušan osjetio prevarenim: par je zajedno dobio dvjesto, a ne četiri stotine, koliko je bilo obećano. Kuću na obližnjem brdašcu Pogledić koju je prije rata podigao novcem zarađenim u Francuskoj zatekli su poslije Oluje opljačkanu do temelja: lopovi su odnijeli strojeve, kućanske uređaje i sve ostalo što je iole vrijedilo. Kaže da ga nije bilo briga tko je to učinio ni onda, a nekmoli danas. Kako nisu mogli odmah useliti u svoju glinsku kuću, prijatelji su ih primali na konak, pa su tako deset dana bili su kod jednog Srbina, a deset kod Hrvata.
Kad je nakon više od pola stoljeća zajedničkog života umrla Danica, Dušan je pao u veliku depresiju i razbolio se do te mjere da ga je jednom Hitna pomoć morala reanimirati; s vremenom se tijelo donekle oporavilo, ali duša nikako da ponovno ugleda svjetlost. Da bi prikratio tugu i pritom zaradio ponešto za nasušne potrebe, odlučio je na glinskoj tržnici prodavati stvari koje mu, procijenio je, više neće trebati. Tako svake srijede dolazi na tržnicu, pa negdje na njezinu rubnom dijelu na najlon rasprostire svrdla, noževe, bušilice, bruseve, kliješta, odvijače i druge stvari. Odredi im početnu cijenu, pa čeka kupce.
- Nije mi lako, prijatelju moj. Evo, danas je temperatura oko nule, smrzavam se, a mnogi prolaze da uopće ne pogledaju ni mene ni moju robu. A cijene su stvarno niske, puno toga je desetak - dvadesetak kuna ili tek nešto više, samo da prodam. Danas mi je ipak sretan dan: prodao sam desetak alatki, pa zaradio 150 kuna! Ni u snu nisam mislio da ću se jednog dana morati ovako smrzavati samo da popravim kućni budžet. Imam dosta suđa koje je moja žena za života prikupila, ali za to nitko nije zainteresiran, pa ima dana da se vratim kući a da baš ništa nisam prodao. Svejedno, ovi mi odlasci na tržnicu otklanjaju depresiju: budem par sati među ljudima, porazgovaram s poznatima i uživam u vrevi kao nekad, kad sam i sam mogao biti kupac - zaključuje Dušan Momić.
