>

novosti logo

Ciprasov New Deal

Prije osamdesetak godina Roosevelt je odigrao ulogu sada namijenjenu Ciprasu. New Deal je značio zauzdavanje banaka i njihovih špekulacija, napajanje privrede s dovoljno novca i kraj politike štednje

Svi koji su u Europi zgroženi pobjedom grčke ljevice, čitav taj neoliberalni establišment iz Bruxellesa, Berlina i Londona, morali bi, zapravo, skakati od sreće i trčati oko svojih konferencijskih stolova, veselo se udarajući petama u stražnjice. Jer na istom valu općeg nezadovoljstva koji je donio na vlast gospodina Aleksisa Ciprasa i njegovu Syrizu, mogla je doploviti i neofašistička Zlatna zora. Kao što je još uvijek moguće da se nešto slično dogodi u drugim zemljama, na primjer u Francuskoj, razočaranoj navodnom ljevicom na vlasti, koja vjerno čuva politiku statusa quo i spremno žrtvuje živote čitavih generacija za volju interesa krupnog kapitala. Majstori ‘trećeg puta’, kojima pripada i naš navodno lijevi SDP, svugdje su se pokazali većim papama od pape.

Sadašnja kriza zapravo je repriza one od prije osamdesetak godina, kada su se događaji raspleli upravo po receptu Zlatne zore. Nezadovoljni politikom štednje i vlastitom nesposobnom ljevicom, njemački su glasači tada izabrali Hitlera i njegovu Nacionalsocijalističku radničku stranku, nesvjesni da iza nje stoje upravo oni koji su im gulili kožu s leđa. Krizu su izazvale mahnite financijske špekulacije u Americi, a politika štednje kojom se ona željela suzbiti zapravo je bila instrument kojim se, kao i danas, njen trošak prebacivao na leđa onih što nisu ni luk jeli ni mirisali. U Americi, otkud se proširila na Evropu (kao i sada), na izborima je, srećom, pobijedio F. D. Roosevelt, koji je odigrao ulogu sada namijenjenu Ciprasu. Njegov New Deal bio je u prvom redu zauzdavanje banaka i njihovih špekulacija (a ne javni radovi, kako vjeruju naivci), napajanje privrede s dovoljno novca i kraj politike štednje, čime je potaknuta proizvodnja. To je dovelo i do masivne preraspodjele u korist širih slojeva društva. Njegove propise, koji su ograničavali bankarske špekulacije, ukinuo je, više od pola stoljeća poslije, predsjednik Bill Clinton, i tada se ponovno zaigralo staro vještičje kolo. Posljedice živimo danas.

Hoće li Cipras i Syriza izvesti Grčku iz eurozone, pa i iz EU-a? Jesu li oni euroskeptici ili čak eurofobi? Oni sami kažu da nisu, ali i za jedno i za drugo imali bi mnogo razloga. Europa, naime, odavno ne slijedi ideale uspostavljene poslije dva krvava rata, koji su bili temelji njenog udruživanja. Dr. Ljubo Jurčić nazvao ju je nedavno muzejom, iako je istina mnogo gora. Sadašnja Europa ne proživljava noć muzeja, već pomrčinu u kojoj su sirovi interesi zatamnili ideale, u kojoj nisu udruženi Europljani već bankarski kapital i u kojoj prevladavaju kolonijalni monopoli. Umjesto političkog subjekta, Europa sve više postaje američki vazal, a najavljeno osnivanje transatlantske zone slobodne trgovine dovest će do toga da bude i ekonomski privjesak. Unutar sebe Europa je toliko podijeljena da analitičari već govore o unutrašnjem kolonijalizmu. Nije čudo da Grci više ne žele živjeti u koloniji. Točnije rečeno, umirati u koloniji, kojom poput nekadašnjih guvernera ili britanskih potkraljeva upravlja neka Trojka. I to ne kao zastupnik Europe, već banaka i krupnog kapitala. Crkni, ali plati. To, a ne pozivanje na Oktobarsku revoluciju, dovelo je Ciprasa na vlast. To je i u Španjolskoj odmah raketiralo tek osnovani lijevi Podemos u najvišu političku orbitu.

Da je, usput rečeno, toga svjestan i naš Zoran Milanović, pokazala je jedna njegova izjava u raspravi o kreditima u švicarskim francima. ‘HNB je hrvatska, a ne pakistanska narodna banka’, rekao je, pri čemu je svima bilo jasno da je Islamabad tu sasvim nevin i da je on mislio na neke druge, u prvom redu europske destinacije. HNB, međutim, nije promijenio svoju kompradorsku inertnost, glumeći kako ne zna da su sve špekulacije smišljene i pokrivene papirima u stranim bankama-majkama, a ne u njihovim ovdašnjim ekspoziturama. Dakle na području njene nadležnosti! A ni Milanović više nije ponovio svoje upozorenje. Veži konja… itd.

Na otporu bankarskoj Europi stasao je i desni Viktor Orban u Mađarskoj. I znatno desnije snage od njega sada je razveselila Ciprasova pobjeda. U samoj Grčkoj desničari su ušli s njim i u koaliciju, ali treba reći da se radi o maloj, nacionalističkoj stranci, koja nije ksenofobna na način Zlatne zore. Srdačne čestitke poslala je i Marine Le Pen, predsjednica Nacionalne fronte, koja je na europskim parlamentarnim izborima postala najjača francuska stranka. Njena je politika antiimigracijska i ksenofobna, ali istodobno se zalaže i za radnička prava. Naravno, samo francuskih radnika. Ostalima je namijenjena šup-karta. Hitlerova stranka se čak zvala radničkom. Židove i sve ostale koji su imali njihov tretman rad je oslobađao samo u logorima. Arbeit macht frei.

Ekonomska, a posljedično i socijalna politika, kakva se vodi posljednjih tridesetak godina, morala je izazvati krizu, a u krizi ljudi traže krivca i radikalna rješenja. Postojeći politički establišment potpuno je nesposoban za novu ulogu. Desetljećima je selektiran i treniran da bude vjerni sluga kapitala, da čuva njegove interese i poštuje uspostavljeni model, u kojem se uvijek unaprijed zna tko plaća, a tko profitira. Po starom receptu Margaret Thatcher, naša socijaldemokratska vlast želi autsorsati čistačice. Cipras je odmah, nasuprot tome, oko 600 autsorsanih vratio na posao. Također, zaustavlja privatizaciju luka, elektroprivrede i neke druge krupne državne imovine, a uvodi i čitav niz socijalnih mjera, kojima uglavnom skida parazite s leđa građana. U Hrvatskoj telekomi hladno prebacuju porez na potrošače, optužujući pritom državu što se uopće usudila dodatno oporezovati njihov ekstraprofit. Dugove koje su trebali oprostiti građanima sada na brzinu i u potaji prodaju specijaliziranim agencijama-utjerivačima. U Grčkoj se sada takve agencije zabranjuju. Kod nas nikom ništa. Pojeo vuk magare.

Ali ključno je pitanje ugrožava li Syriza kapitalizam. Usprkos svim tvrdim antikapitalističkim izjavama i golemom razočarenju masa koje očekuju radikalne promjene, odgovor je ne. Sasvim suprotno, pojava Syrize, Podemosa u Španjolskoj i sličnih stranaka u nekim drugim zemljama zapravo ga učvršćuje. Kapitalizam je ugrozio sam sebe onog trenutka kad je (ponovno) izgubio kontrolu nad svojim financijskim tokovima i duboko poremetio ravnotežu rada i kapitala. Europski establišment na pojavu Syrize reagira energičnim zahtjevom da se uredno vraćaju svi krediti, a Grci neka budu ljevičari na svoj račun. Čuvaju se dakle profiti i sustav u kojem su banke osvojile moć da same, bez prave kontrole, istovremeno stvaraju i novac i siromaštvo. Novac za sebe i uski krug povlaštenih, nezaposlenost i bijedu za sve ostale. U krizi tridesetih, kad je za to nastupio krajnji čas, takvu su praksu prekinuli, svaki na svoj način, jedan predsjednik i jedan kancelar. U Americi Roosevelt, u Europi Hitler. Bio bi znak razuma da se Syriza shvati kao dobrodošao okidač promjena. Nažalost, u igri moći, interesa i novca razum ima male šanse.

1/1