Pripremanje za poeziju koje najavljuje naslov nove knjige pjesnika, konceptualista, slikara i esejista Vlade Marteka, uz Mladena Stilinovića, najeksponiranijeg autora Grupe šestorice i vjerojatno najdosljednijeg baštinika nekih njezinih est/etičkih praksi koje u međuvremenu nadopunjuje čitavim nizom novih strategija i polja djelovanja, potrebno je uzeti s rezervom, odnosno – shvatiti ga u njegovoj procesualnosti doslovno. U taj u principu nedovršivi proces, umjesto u svojevrsnu utvaru ‘poezije’ koja bi iz njega trebala ili mogla proizaći, polaže Martek, u tradiciji Fluxusa, pa i situacionizma, pjesničku odgovornost, moguće većinu njenog sasvim specifičnog viška vrijednosti. Svojedobno je autor, čiji je umjetnički univerzum, bez obzira na medij, uvijek tekstocentričan i čvrsto ukorijenjen u rizomskoj mreži logosa, svoj pjesnički rad rasut čitavom zbirkom knjiga, samizdata, pamfleta, poetskih objekata, plakata, intervencija, poetskih akcija i drugog, razdijelio na tri faze s različitim dominantama, redom na: poeziju, predpoeziju i postpoeziju. Najranija se, mladalačka – faza uvjetne sigurnosti, oslonjenosti na tradiciju, vjere u zaokruženost i cjelinu pjesničke tvorbe – napušta u kasnijim fazama u korist niza tekstualnih praksi koje se mogu promatrati kao samosvrhovite, subvertirajuće ‘vježbe’, koje ponovno samo uvjetno streme nadilaženju početne postavke u nekoj vrsti sinteze: ta je ‘sinteza’ shvaćena također kao prazni označitelj, dijalektički refleks prisutnosti. Na proces u suvremenom, postmodernom smislu, zbir praksi ne nužno usmjerenih na krajnji rezultat ili smisao ukazuje i ironično obojen podnaslov knjige: artyoga.
Paradoks koji nas kao neka vrsta epigrafa uvodi u štivo kazuje, na istom tragu, sve je priprema, ostalo je pesimizam. Uvodni parateorijski tekst, naslovljen kao i knjiga, razvija motiv inzistirajući na ‘pripremnom statusu’ koji se oblikuje, razvija, moguće i postulira planski (iza leđa podrazumijevanju, automatizmu ili olakoj hijerarhiji pojavnog). U tom sustavu discipliniranja jezika ili bivanja podvrgnutim njegovome diktatu, nekovrsnom pokušaju kroćenja feniksa pjesničkog jezika, kristalizira se Martekov ‘svesadržaj’. Upravo je taj svesadržaj – neka vrsta (pred)lirskog Alepha – glavna zamka u konstrukciji ove knjige. U pokušaju da se ‘pjesničkom analitikom’ približi onome praznom središtu, inzistiranju na ‘kubističkoj’, ‘konstruktivističkoj’ simultanosti, bombardiranju nizom slogana, parola, poslovica, aforizama, citata i drugih ‘predpjesmovnih’ formi leži opasnost da se iz vida izgubi susljedna logika jezika i recepcijska logika kakvu nameće ovakva, više-manje klasično organizirana knjiga.
Da ne bude zabune, Martekovi su krokiji, pogotovo u cjelini naslovljenoj ‘Slogani, parole, predpjesme’, uglavnom duhoviti, kritički potentni, intrigantni i britki (državo, unakazit ću te artom), no ovako uvezani čitaju se kao neka vrsta slogansko-aforističke poeme u stepenastom stihu te, odvojeni od geste, neverbalne komunikacije, vizualnog, pa i same bjeline, gube nešto od učinka koji bi mogli imati izdvojeni. Kumulativno, opet, kao zbir autoreferencijalnih, poetičkih, metatekstualnih tvrdnji i iskaza, dobro funkcioniraju kao neka vrsta proizvoljnog hodograma gore opisanih ‘vježbi’. U ‘Aproprijacijama’ pjesnik gradi na fonu izreka, poslovica, antiteza i drugih formulaičnih iskaza, i tu su njegove konstrukcije očekivano predvidljivije, ukočenije. U zaključnome ‘Rent a Poet’ Martek otvoreno nastupa prije svega kao pažljiv i predan čitatelj – pred nama je neobičan, zanimljiv centon, pastiš uglavnom atribuiranih citata, nadograđenih citata, parafraza, varijacija i autorskih intervencija na temu pjesništva i umjetnosti, autora u rasponu od Wildea, Becketta i Novalisa, preko Nietzschea, Russela i Sloterdijka do Konfucija i Tagorea.
Pravi su mediji za Martekove pred i poststihovne gnome čini mi se još uvijek auto-lak, žilet, krik u galeriji ili u parlamentu, šapat na uho u mračnoj ulici. Ovakva ih organizacija donekle kastrira, mjestimice zazvuče banalno. Ipak: mjestimice i donekle. Čitajte Marteka.
