>

novosti logo

Čovjek poslije bitke

Stipetić nikad nije bio miljenik HDZ-a i općenito desnice u politici i vojsci: ono što se u subotu dogodilo u Ogulinu samo je zorni dokaz da se vladajuća desnica i dalje ne zna nositi s činjenicom da se najveći vojskovođa Domovinskog rata ne uklapa u njeno poimanje hrvatstva

U Ogulinu je prošle subote jedan gradski trg dobio ime po stožernom generalu Petru Stipetiću, rođenom Ogulincu preminulom prije godinu i šest mjeseci. Na svečanosti se pojavio jedan jedini predstavnik aktualne državne vlasti – viceadmiral Robert Hranj, direktor – odnosno treći čovjek u hijerarhiji – Glavnog stožera Hrvatske vojske. Umirovljenog generala Marijana Marekovića, koji je bio jedan od govornika, ne treba smatrati službenim predstavnikom vlasti, premda je direktor tvrtke Pleter-usluge, čiji je osnivač Ministarstvo obrane: Mareković je došao kao Stipetićev poštovatelj, suborac i prijatelj. Bio je Zoran Milanović, bivši premijer i šef SDP-a te sadašnji predsjednički kandidat, nekolicina viđenijih SDP-ovaca s nacionalne razine, bili su ljudi iz lokalne vlasti koja je socijaldemokratska, bili su članovi generalove obitelji, rodbina, prijatelji, ratni drugovi. Sve u svemu, skroman skup relativno skromnog medijskog odjeka, s obzirom na to da se radilo o prvoj civilnoj počasti za najvažnijeg i najčestitijeg hrvatskog generala u prošlom ratu: da, i u ratu može biti čestitosti, pa čak i kad je riječ o najvišim vojnim zapovjednicima.

Stipetić je na nivou Glavnog stožera hv-a razrađivao planove ozbiljnih operacija i zapovijedao nekima u vrijeme kad je Gotovina bio komandant voda ili najviše satnije

Petar Stipetić nikad nije bio miljenik HDZ-a i općenito desnice u politici i vojsci: ono što se u subotu dogodilo u Ogulinu samo je zorni dokaz da se vladajuća desnica i dalje ne zna nositi s činjenicom da se najveći vojskovođa Domovinskog rata svojom biografijom, stavovima i konkretnim djelima ne uklapa u njeno poimanje hrvatstva, niti želi učiti o tome kako se nositi s time. Kao što se, recimo, ista ta desnica uporno ne zna nositi ni s činjenicom da hrvatsku umjetničku reprezentaciju na europskoj ili svjetskoj razini čine uglavnom ljudi koji se ne uklapaju u domoljubne kanone i poželjne obrasce nacionalne kulture. Najbolje čemu su se uspjeli domisliti jest infantilno pokrivanje očiju rukama.

Tko su Stipetićevi ‘protukandidati’ zdesna? U prvom redu, general-pukovnik Ante Gotovina, iako njegov status na desnici više nije onako neupitan kao što je bio. No Stipetić i Gotovina dvije su različite i udaljene razine. Za početak, Stipetić je ušao u rat kao pedeset četverogodišnji general-major, a Gotovina kao trideset šestogodišnji dočasnik. Stipetić je na nivou Glavnog stožera HV-a razrađivao planove ozbiljnih oslobodilačkih operacija i zapovijedao nekim od tih operacija u vrijeme kad je Gotovina bio komandant voda ili najviše satnije u ‘Tigrovima’. To što su iz završnih operacija 1995. obojica izišli s istim činom, činom general-pukovnika, više govori o politici toga vremena nego o sposobnosti bivšeg pripadnika Legije stranaca da u tri-četiri godine prevali put od najniže operativne stepenice zapovijedanja do strateškog nivoa, bez umanjivanja Gotovininih zasluga za dugotrajne i vojnički mudre borbene pomake u bosanskohercegovačkom zaleđu Knina. Ili stožerni general Janko Bobetko, što se može iščitati iz Vrdoljakovog filma ‘General’?

Bobetko je bio načelnik Glavnog stožera od studenog 1992. do srpnja 1995., ali Stipetić je, kao zamjenik generala Antona Tusa, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera, od sredine rujna do sredine prosinca 1991. već bio formirao šezdeset i četiri brigade širom Hrvatske, uspostavio osnovnu liniju fronte i bio jedan od glavnih autora planova oslobodilačkih operacija koji su u najvećoj mjeri i primijenjeni u proljeće i ljeto 1995. Osim toga, Stipetić je – mimo prvotnog plana – drugog dana ‘Oluje’ poslan da preuzme zapovijedanje na najzahtjevnijem pravcu, onom prema Petrinji i Glini: dobio je bitku, a pritom mu se predao 21. kordunski korpus krajinske vojske. Tko još eventualno dolazi u obzir? General Damir Krstičević? Admiral Davor Domazet Lošo? Policijski general Mladen Markač? Ne, oni nisu ni izbliza imali pregled kompletne situacije, kakav je imao Stipetić, niti su odlučivali na razinama na kojima je on odlučivao, niti su imali dovoljno znanja za borbeno vođenje najkompleksnijih vojnih formacija.

Stipetić je – mimo prvotnog plana – drugog dana ‘Oluje’ poslan da preuzme zapovijedanje na najzahtjevnijem pravcu, onom prema Petrinji i Glini: dobio je bitku, a predao mu se 21. kordunski korpus

Ono što se u subotu zbilo u Ogulinu još je jedna potvrda neprolaznog postojanja podjele na ‘naše’ i ‘njihove’, na ‘prave’ i ‘krive’ generale. Generalska podjela mogla se, primjerice, jasno vidjeti kada se na Brijunima odlučivalo o planovima za oslobađanje okupiranih hrvatskih područja. Bio je 17. srpanj 1995. godine, a u Tuđmanovoj ljetnoj rezidenciji neprestano su održavani sastanci visokih časnika, koji su satima razmatrali varijante napada na Krajinu. Onda je održan ključni sastanak na kojemu je donesena odluka da se srpsku armiju napadne istovremeno na svim pravcima: na toj sesiji, međutim, nisu bili prisutni generali Petar Stipetić i Franjo Feldi, te admiral Sveto Letica i kontraadmiral Davorin Kajić. Dok je, dakle, zdrug omiljenih Tuđmanovih i Šuškovih generala razmatrao planove za ‘Oluju’, najbolji frontovski časnik kojeg ima Hrvatska vojska (Stipetić) i najbolji poznavatelj ratne taktike među hrvatskim generalima (Feldi) krstarili su brionskim akvatorijem uživajući u prirodnim ljepotama Jadrana. Nit koja povezuje ove ljude jest njihova dugogodišnja pripadnost Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Od sredine 1991. do početka 1992. napravljena je prva veća čistka u hrvatskim vojnim redovima. Prema knjizi generala Martina Špegelja ‘Sjećanja vojnika’, tada je iz vojne službe izbačeno na desetke visokih časnika što su u HV došli iz JNA, a među njima Špegelj izdvaja generala Tomislava Bjondića, pukovnike Stjepana Kerčmara, Antuna Benčića, Tomislava Mesića, Dragu Falicu, Dragu Franciškovića, Josipa Hercega, Bekira Dedića, Josipa Braunegera, Zlatka Erdeca, Vladimira Volarevića, Zlatka Cišpera, Dragu Bileka, potpukovnika Zdravka Srčeka… ‘Dio ljudi koji su došli iz bivše vojske prerano je, iz sasvim nejasnih razloga, potjeran iz HV-a, a sve su to bili korektni, pošteni i marljivi časnici koji su radili svoj posao. Jedno su vrijeme u vojsci provođene čistke koje su bile motivirane političkim razlozima, premda se tih ljudi koji su došli iz JNA nije trebalo bojati. Paralelno se zbivalo napredovanje nekih čudnih ljudi koji nisu imali nikakvih stručnih pretpostavki za stjecanje visokih činova, ali su bili politički podobni i lojalni’, kazao je Stipetić u intervjuu Feral Tribuneu 2006. godine.

Nije, međutim, spomenuta podjela na ‘prave’ i ‘krive’ išla oštro po liniji koja je razdvajala časnike pristigle iz Jugoslavenske narodne armije od onih pristiglih iz nekih stranih vojski ili stasalih u samom ratu. Primjeri Davora Domazeta, Janka Bobetka, Vinka Vrbanca, Milivoja Petkovića, Ivana Basarca i još nekih drugih visokih časnika govore da sama pripadnost Jugoslavenskoj narodnoj armiji nije morala redovito rezultirati nemilošću u Tuđman-Šuškovim očima. Rat protiv Bošnjaka, uz podrazumijevajuću političku servilnost, predstavljao je, zapravo, dodatni kriterij koji je dijelio režimu omiljene generale od onih koji ne trebaju baš sve znati, pa su oni koji nisu htjeli voditi vojsku u hrvatsko-bošnjački rat istoga časa bili određeni za marginalizaciju ili žrtvovanje u pogodnome trenutku. Takvi su, recimo, bili Imra Agotić, Anton Tus, Petar Stipetić, Josip Ignac, Luka Džanko, Franjo Feldi, Ivo Jelić

‘Meni nikad nisu nudili da idem u Hercegovinu. Nisam odobravao hrvatski vojni angažman u BiH, pogotovo sukob s Bošnjacima: nitko u ratu ne želi dva neprijatelja istovremeno, a onaj tko se na to odluči zagarantirano će biti poražen. Godine 1992. bio je sastanak vojnog vrha kod predsjednika Tuđmana i on je želio čuti što mislimo o Bosni i Hercegovini. General Špegelj je prvi istupio i kazao da treba sačuvati cjelovitost Bosne, jer se samo tako brane interesi Hrvatske, a potom sam ja podržao Špegeljev stav. Nakon toga je sastanak prekinut i više nismo pozivani na takva sijela kod Tuđmana. Valjda se očekivalo da predložimo pripajanje jednog dijela BiH Hrvatskoj’, otkrio je Stipetić u istom intervjuu.

Priča Petra Stipetića jedno je od najuvjerljivijih svjedočanstava o suštinskom karakteru samostalne Hrvatske i našega društva: ova zemlja i ovo društvo srame se svakoga koga se ne može svesti na razinu provincijalnog nacionalizma i slijepe odanosti kolektivnim mitovima i zabludama, a količina srama upravo je proporcionalna količini zasluga, čestitosti i relevantnosti dotičnoga pojedinca. U ovoj zemlji nije dovoljno biti ni Petar Stipetić da bi se izbjeglo ignoriranje ili zatajivanje motivirano političkom isključivošću i društvenim eliminiranjem na osnovu priručnih ideoloških kriterija, da bi se umaklo podjeli na ‘naše’ i ‘njihove’, ma koliko svojim životom i radom ne htjeli ništa drugo nego biti – svoji, poput generala Stipetića.

1/3