Kad se do sasvim jednostavnog dovede gotovo pa dvomjesečni postizborni politički igrokaz u Hrvatskoj, sva je prilika da nismo svjedočili ničem drugom doli operaciji vrha lokalne Katoličke crkve, operaciji čiji je osnovni smisao bio da Tomislav Karamarko ne bude predsjednik Vlade: nakon svega, jasno je da Boži Petrovu i stvarnim vladarima Mosta, a oni su u redovima Crkve, savez s Milanovićevom koalicijom Hrvatska raste ni u jednom času nije bio iole ozbiljna opcija, to nikad nije dolazilo u obzir. Pregovori, razgovori, ultimatumi i obrati služili su samo kupovanju vremena i stvaranju okolnosti za to da se Karamarka stjera uza zid i da ga se natjera da odustane od premijerske funkcije, pa da Crkva – uz ministriranje Bože Petrova i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – na to mjesto posadi čovjeka u kojeg ima neusporedivo veće povjerenje, koji je u potpunosti njihov. Njegovo ime je Tihomir Orešković.

Dobar broj politički utjecajnih katoličkih prelata, naime, zna ili je duboko uvjeren da nisu bile bez temelja nedavno iznijete optužbe Josipa Manolića na račun Tomislava Karamarka: po Manoliću, aktualni šef HDZ-a bio je osamdesetih godina prošlog stoljeća protucrkveni doušnik Službe državne sigurnosti socijalističke Hrvatske. Što god da je učinio, Karamarko nije mogao do kraja isprati tu mrlju pred kaptolskim moćnicima. I utoliko su u zabludi svi koji vjeruju da će budući premijer Orešković biti tek marioneta svog budućeg zamjenika Karamarka. Odnosi snaga su takvi da će, kad je riječ o Oreškoviću, Karamarko biti tek u četvrtom ‘naplatnom’ razredu: prvo Crkva direktno, pa pijun Crkve Božo Petrov, pa predsjednica Grabar-Kitarović, pa tek onda Karamarko, koji međutim nema druge solucije nego se pomiriti s time, ako želi politički preživjeti.