>

novosti logo

Društvo Društvo

Crkveno i crno

Jedan od najužasnijih revizionističkih pothvata posljednjih godina održan je u prostorijama Sisačke biskupije, gdje su se, uz institucionalnu potporu Katoličke crkve, okupili brojni viđeniji revizionisti kako bi na ‘znanstvenom skupu’ dokazali da je ustaški dječji logor u Sisku bio obično prihvatilište, a ne mjesto gdje je umrlo više od tisuću mališana

Pojedinci iz Katoličke crkve i crkvene institucije koje predstavljaju temelj teološke misli u Hrvatskoj odlučili su u Sisku inicirati provedbu jednog od najužasnijih revizionističkih zahvata u posljednjih nekoliko godina. U prostorijama Sisačke biskupije održali su prije dva tjedna ‘znanstveni skup’ koji je imao za cilj da se od ustaškog logora za djecu u Sisku ‘napravi’ prihvatilište. O razlozima za takvo crkveno ponašanje može se samo nagađati. Pretpostavka je da preko terminološkog i faktografskog umivanja ustaškog logora zapravo nastoje uljepšati biografiju Alojzija Stepinca. Umjesto da se iznese Stepinčeva uloga u cijeloj priči – onakva kakva je bila u stvarnosti, temeljem dostupnih podataka – organizatori iz crkvenog vrha odlučili su ići čizmom na povijest, makar takav nasilni tretman činjenica značio i apologiju NDH. Razlozi, međutim, nisu bitni. Bitno je jedino da se poliranje ustaštva više ne ograničava na pojedince poput Vlade Košića, već postaje sistemska crkvena agenda. Skup je naime inicirao Košić, ali se organizaciji pridružilo Hrvatsko katoličko sveučilište u suradnji s Hrvatskim studijima. Predavanje je održao i dr. Juraj Batelja s Katoličko-bogoslovnog fakulteta, intimus kardinala Josipa Bozanića i jedan od najzaslužnijih pojedinaca za proglašenje blaženim Alojzija Stepinca. Skup je održan pod nazivom ‘Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.’.

Poliranje ustaštva više se ne ograničava na pojedince poput Vlade Košića, već postaje sistemska crkvena agenda. Skup je naime inicirao Košić, ali se organizaciji pridružilo Hrvatsko katoličko sveučilište u suradnji s Hrvatskim studijima

O kakvom ‘znanstvenom skupu’ je riječ ponajbolje svjedoči zajedničko priopćenje koje su objavili sudionici. Kao vrhunac karitativnog i humanitarnog djelovanja Caritasa i institucija NDH navode ‘zbrinjavanje dječjeg izbjegličkog vala s Kozare’. Takav val nikada nije postojao; djeca su zapravo spašavana iz ustaških koncentracijskih logora, kamo su s Kozare, ali i drugih područja, odvedena s roditeljima ili kao siročad. Nakon velike ustaško-nacističke ofenzive, po šumama i napuštenim selima Kozare i podkozarja pronađen je i manji broj maloljetnika bez roditelja. Razlog, međutim, nije bio bijeg očeva i majki, kako rezimiraju sudionici skupa, nego činjenica da su pobijeni. Roditelji koji nisu likvidirani na licu mjesta ili u ustaškom logorskom kompleksu, otpravljani su na prisilni rad po sjeveru Evrope. U nečovječnim logorskim uvjetima tisuće djece, često prisilno odvajane od svojih majki, čekalo je sigurnu smrt.

Iz tih historijskih događaja nastaje ideja humanitarke Diane Budisavljević o inicijativi za pomoć pravoslavnom stanovništvu. Sudionici skupa ne umiju pritom baratati ni elementarnom terminologijom u priči: nazivaju je ‘Dječjom akcijom’, koja je imala cilj ‘zbrinjavanje pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja’. U stvarnosti, osnovala je inicijativu pod nazivom ‘Akcija Diane Budisavljević’, putem koje je na početku nastojala pomoći ‘progonjenim pripadnicima pravoslavne vjere’, dakle i roditeljima srpske nacionalnosti. Čuvši za velik broj maloljetnika u logorima, Budisavljević pokreće jednu od najvećih akcija spašavanja djece u okupiranoj Evropi. Zahvaljujući prvenstveno njoj i njenim suradnicima, pojedinim službenicima NDH koji nisu bili pristalice ustaške vlasti, običnim građanima i, kako ćemo vidjeti, kasnijem doprinosu ljudi iz Katoličke crkve, na koncu je spašeno više od šest tisuća djece. No prije toga djeca su morala proći kroz nadljudske patnje. Jedna od zloglasnijih lokacija za testiranje izdržljivosti njihova života bio je dječji logor u Sisku. Prema procjenama, kroz taj je logor prošlo oko sedam tisuća djece. Još za vrijeme njegova rada, ustaška je propaganda koristila taj kompleks za širenje priče o tobožnjoj velikodušnosti Endehazije. Svima koji su ukazivali na bestijalnu okrutnost Pavelićeva režima prema Srbima odaslan je odgovor da vode brigu o pravoslavnoj djeci, iako se radi o potomcima partizansko-četničkih bandi koje im rade o glavu. Sličan narativ prigrlila je i aktualna Crkva u Hrvatskoj, ali i njihovi priručni historiografi. U intervjuu koji je dala za ‘Glas Koncila’ uoči ‘znanstvenog skupa’, suorganizatorica sisačkog događaja i profesorica povijesti na Hrvatskim studijima Vlatka Vukelić lažnima je nazvala tvrdnje o logoru, ističući da se radilo o prihvatilištu. Zadnjih nekoliko godina ta se teza forsira upravo preko neslužbenog kaptolskog glasila pod uredništvom Ivana Miklenića, a sada je, kako vidimo, prihvaća i intelektualni fundament Kaptola. Supotpisali su tako priopćenje sa skupa u kojem stoji da u Sisku ‘nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece’, da ‘ne postoji nijedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i ne postoji nijedan dokument koji utvrđuje postupke mučenja izbjegličke djece’.

Iako je, u stvarnosti, ta lokacija na početku osnovana kao prihvatilište, predvodnica akcije spašavanja srpske djece Diana Budisavljević u kratkom je vremenu shvatila o kakvom se ‘prihvatilištu’ doista radi. Zahvaljujući snažnom prisustvu ustaške ideologije, ustaškim omladinkama i upravniku Antunu Najžeru, tamo je ubrzo uspostavljen logorski režim. Prema vjerodostojnim poslijeratnim iskazima, srpska djeca su bila namjerno izgladnjivana, zanemarivana, neadekvatno smještena, nisu im pružali njegu, pljačkajući usput i namirnice humanitarne pomoći koje su im bile namijenjene. Uvjeti su, ukratko, bili takvi da su i nacistički oficiri pisali kako im se povraćalo zbog prizora u sisačkom dječjem logoru. Relevantni svjedoci optužili su Najžera nakon rata i za trovanje djece. Povjesničari s kojima smo se konzultirali kazali su nam da te tvrdnje nikada nisu dokazane. No sudeći prema svim dostupnim izvorima i svjedočenjima, dodali su da je takva teza itekako realna. Najžer je na koncu osuđen na smrt, a u samom logoru umrlo je više od 1.100 mališana.

Srpska djeca u Sisku su bila namjerno izgladnjivana, zanemarivana, neadekvatno smještena, nisu im pružali njegu, pljačkajući usput i namirnice humanitarne pomoći. Uvjeti su bili takvi da su nacistički oficiri pisali kako im se povraćalo zbog prizora u logoru

Novovjeka Crkva, međutim, gaji alternativnu ‘istinu’. Negiranjem postojanja logora Kaptol i povjesničari s Hrvatskih studija nameću temelje za priču o tome kako je NDH sistemski spašavala pravoslavnu djecu u ‘prihvatilištu’. Prema toj ‘istini’, Budisavljević je sa svojom grupom zapravo sve radila u suglasju s ustaškom državom koja joj je odobrila spašavanje djece u sklopu Hrvatskog crvenog križa i Caritasa. Za razliku od stvarnih historijskih događaja, krunska uloga u tom je kaptolskom tumačenju dodijeljena Stepincu.

Nakon pokretanja udomljavanja ili kolonizacije djece, Diana Budisavljević obraća mu se za pomoć. Napisi u njenom dnevniku pokazuju da je na početku bio nezainteresiran, čak i potpuno neosjetljiv na njene molbe, dajući potom i obećanja koja nije ispunio. Od kolovoza 1942. odlučio se angažirati. Potaknuo je lokalne svećenike da osiguraju smještaj za djecu po selima, a crkvena infrastruktura otvorena je za njihov privremeni boravak. Tako je doista dao doprinos u projektu spašavanja djece. Aktualna Katolička crkva, međutim, daje mu primat u cjelokupnoj operaciji, umanjujući tako uloge stvarnih predvodnika akcije. Još je Stepinčev biograf Aleksa Benigar promovirao neistinitu tezu o njegovoj isključivoj zasluzi za spašavanje sedam tisuća pravoslavne djece. Što se tiče Caritasa, koji je posljedično imao značajnu ulogu u udomljavanju djece na području tadašnje NDH, ovako piše Diana Budisavljević: ‘Karitas s mojom Akcijom nema veze. To je naš privatni posao i Karitas se time ne treba hvaliti. Želim sačuvati samostalnost svoje Akcije i obraćati se Karitasu kad nam treba njihova pomoć, odnosno kad mi njemu možemo pomoći.’

O naravi ustaške politike u slučaju pravoslavne djece, koja se preko crkvenjaka oslikava sve svjetlijim tonovima, svjedoči nekoliko detalja, mimo činjenice da su provodili genocid nad Srbima. Tijekom rata izdali su dva osnovna dokumenta za reguliranje položaja ‘izbjegličke djece’ i siročadi. Prema prvom, djeca su se mogla predati jedino hrvatskim, katoličkim obiteljima, ili stvarnim roditeljima ako ne postoje ‘politički razlozi’. Prema drugom dokumentu, djeca čije ime nije poznato moraju se nazvati hrvatskim imenom. Ako se ne zna ni dob, rođendan će im biti 10. travnja, na dan osnutka NDH. Odredbe su bile izrazito diskriminatorne prema srpskom pravoslavnom stanovništvu, onemogućavajući pritom i povratak djece stvarnim roditeljima ako nisu gajili sklonost ustaštvu.

Kada nije davao naredbe o preodgoju djece u ustaškom duhu, politički vrh kvislinške tvorevine sa zazorom je gledao na inicijative spašavanja malih pravoslavaca. Jedan od najbližih suradnika Diane Budisavljević, Kamilo Bresler, zbog toga je suspendiran u Ministarstvu udružbe, a odlukom Ante Pavelića isključen iz Crvenog križa. Glavna sestra potonje organizacije, Dragica Habazin, također je suspendirana, uz dobrovoljku Janu Koch.

Nakon rata Diani Budisavljević nanesena je velika nepravda. Pojedinci pripadnici Komunističke partije, koji su imali nemali doprinos u spašavanju djece, minimizirali su njenu ulogu i velike napore najbližih joj suradnika, s ciljem da povećaju vlastite zasluge u cijelom projektu. Sedamdeset godina nakon toga Katolička crkva prionula je identičnom revizionističkom poslu, samo iz potpuno suprotne pozicije. Putem umivaju hrvatski fašizam iz Drugog svjetskog rata, tvrdeći da, između ostalog, nije postojao dječji logor u Sisku.

Da će krenuti u tom smjeru bilo je jasno još uoči najave izlagača na ‘znanstvenom skupu’. Predvodila ih je Vlatka Vukelić, Siščanka koja se zadnjih godina profilirala na platformi nabujale ekstremističke historiografije. Vukelić je prošle godine izmjenom uprave na Hrvatskim studijima dobila čelnu poziciju na Odsjeku za povijest. Dodijeljen joj je i kolegij Povijest NDH, iako ništa relevantno nije napisala o tom razdoblju. Kao gradska vijećnica proustaške stranke HSP Ante Starčević, odakle je u međuvremenu izbačena, tražila je micanje riječi ‘logor’ iz odluke o imenovanju parka Diane Budisavljević. Zalagala se i za ukidanje Dana antifašističke borbe. Na jednom predavanju iznijela je tezu da su Židovi ostavljali imovinu Crkvi zato što su se planirali vratiti iz Amerike, što se ‘na žalost ili na sreću’ nije dogodilo.

Predavanje na ‘znanstvenom skupu’ u Sisku održao je i Josip Jurčević, član negacionističkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Bio je jedan od pionira teze o ‘jasenovačkom mitu’ i savjetnik Komisije za utvrđivanje ratnih žrtava, prema kojoj je u Jasenovcu stradalo 220 ljudi. Jednom je izjavio da je Hrvatska 1945. godine poražena, da ustaški pokret nije bio fašistički nego u sukobu s fašistima i, k tomu, odgovoran za samo 0,13 posto zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata. Predavanje pod nazivom ‘Problematika zbrinjavanja kozaračke djece u djelima stranih autora’ održao je izvjesni Ivan Sklizović, član nečega što se zove Udruga Hrvatska Slobodna Desnica. Sklizović voli pisati komentare koje objavljuju desničarske i profašističke internetske stranice. U nedavnoj reakciji na izvješće pučke pravobraniteljice Sklizović se pita gdje su dokazi o masovnim smaknućima u Jasenovcu, negirajući trend umanjivanja zločina NDH u javnom prostoru. Umjesto toga, veli Sklizović, pokušava se ‘konkretizirati broj stradalih na bilo koji način i ukinuti mitomaniju i megalomaniju koje okružuju povijest NDH’. Spominje pritom negatora holokausta i genocida Igora Vukića i prevaranta Romana Leljaka, čiji smo profašistički dokumentarac ‘Mit o Jasenovcu’ nedavno secirali. Pridružio im se i umirovljeni pukovnik Mario Bursik, profesor i član desničarske Udruge branitelja iz RH, BiH i dijaspore Zavjet za Hrvatsku. Prošle je godine držao besjedu na stranačkom zboru proustaškog HČSP-a, pored ‘nelegaliziranog’ ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, izvan HOS-ovog znakovlja.

To je samo dio ekipe preko koje vrh Katoličke crkve nastoji nametnuti filoustašku ‘istinu’ o zbrinjavanju kozaračke djece i ‘dječjem prihvatilištu u Sisku’.

1/4