>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Crno i zeleno

Osim euroskeptika i desnih populista, rekordne rezultate osvojili su i liberali i zeleni, koji bi se mogli smatrati najvećim dobitnicima izbora. Uspjeh ekoloških stranaka proglašen je svojevrsnim zelenim valom koji se dogodio umjesto očekivanog crnog, a njihov rezultat pokazuje da velik broj građana Unije klimatske promjene više ne smatra marginalnom temom

Prošlog tjedna održani izbori za Evropski parlament po mnogo čemu bili su drugačiji od niza prethodnih, a njihovi rezultati ukazuju da stanovnici Evropske unije žele da se mnoge stvari ubuduće rade drugačije, ali ipak bez dramatičnih ili fundamentalnih promjena.

Već i sama rekordna izlaznost pokazala je da evropski građani tvorevinu u kojoj žive smatraju problematičnom, pa je više od polovice od 430 milijuna birača izašlo na glasanje, odnosno skoro 51 posto ili 8,3 postotnih poena više nego 2014. godine. Mnogi analitičari nisu propustili spomenuti da su to drugi najveći izbori u svijetu, odmah nakon onih u Indiji, čime su željeli naglasiti da je u pitanju ‘festival demokracije’ gotovo pa bez presedana. No Evropska unija zapravo je duboko nedemokratska organizacija, a da tako misli dobar dio građana demonstrirala je činjenica da je velik dio glasova otišao euroskeptičnim i protestnim strankama. Evropski parlament, za razliku od nacionalnih pandana, ne može inicirati ili predlagati zakone već samo modificirati zakonske prijedloge Evropske komisije, čijeg predsjednika pak imenuje Evropsko vijeće bez obzira ne rezultate izbora. Taj golemi jaz ispunjen kompliciranom birokracijom koji se prostire između građana i donositelja odluka na ovaj ili onaj način iritira većinu stanovnika Unije.

Evropske stranke ljevice pred sobom imaju težak zadatak artikuliranja rješenja za probleme koje generira sama Unija, jer se ljevica temelji na vrijednostima međunarodne solidarnosti, za razliku od desnice koja uvijek nudi jednostavno ‘rješenje’

Demokratski deficit ukorijenjen u samim temeljima EU-a rezultirao je na ovim izborima definitivnim razbijanjem dosadašnjeg duopola tradicionalnih stranaka lijevog i desnog centra, koje birači percipiraju kao glavne nositelje svega što je u Uniji nakrivo nasađeno. Prvi put u posljednjih 40 godina dvije centrističke stranke, pučani (EPP) i socijaldemokrati (S&D) neće kontrolirati većinu u parlamentu, jer je njihov zajednički udio na ovim izborima pao sa 53 na 43 posto zastupničkih mjesta. U parlamentu koji broji 751 mjesto pučani su osvojili 180 mjesta ili 37 manje nego na prethodnim izborima, a socijaldemokrati 146 ili 41 manje nego 2014. Profitirali su euroskeptici i nacionalisti, koji žele manje integracije i manje nadnacionalnih ovlasti i koji su zajedno osvojili oko četvrtine ukupnih mjesta u parlamentu, pa sada, primjerice euroskeptična Stranka Brexit ima jednak broj glasova kao i CDU njemačke kancelarke Angele Merkel.

Procijenivši da većina evropskih građana, ma koliko frustrirana njome, ipak želi da Evropska unija opstane, populistička desnica za ove je izbore promijenila strategiju pa umjesto donedavnog zagovaranja izlaska iz EU-a, ili barem eurozone, svojim pristašama obećavala da će je razoriti iznutra, zajedno s hegemonijom birokrata, bankara i imigranata koji ugrožavaju egzistenciju obespravljenih građana. Stranke kao što su Alternativa za Njemačku (AfD), Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i Slobodarska stranka u Austriji obećale su da će se boriti za različite vrste smanjenja ovlasti nadnacionalnih institucija, od smanjenja broja članova Komisije i Parlamenta, pa do ukidanja Evropskog suda pravde, za što se zalaže AfD. Ekstremna desnica okupljena u grupi Evropa nacija i sloboda (ENF), čije su najpoznatije članice francusko Nacionalno okupljanje i talijanska Liga Mattea Salvinija, dobila je ukupno 58 zastupničkih mjesta, 22 više nego na prethodnim izborima, dok su euroskeptici iz kluba Evropa slobode i direktne demokracije (EEFD) osvojili 54 ili 13 fotelja više. No samo tri članice ove skupine ušle su u parlament, a za formiranje grupe potrebno je članstvo iz njih najmanje sedam. Među te tri apsolutni hit je Stranka Brexit Nigela Faragea, čiji će članovi zauzeli 29 fotelja.

Iako je u Italiji i Francuskoj populistička desnica osvojila najviše glasova, u Francuskoj su zeleni, liberali, lijevi centar i ljevica ipak dobili više zastupničkih mjesta nego desnica (44 od ukupno 74). Republika u pokretu predsjednika Emmanuela Macrona bila je druga, no opće je mišljenje da on, gledajući iz nacionalne perspektive, nije doživio onoliki poraz koliki se očekivao, ne samo zato što je njegova stranka dobila samo jedan postotni poen manje od one Marine Le Pen, nego i zato što je Macronova još uvijek nova centristička stranka u tom procesu definitivno marginalizirala tradicionalne stranke lijevog i desnog centra. Stvari po desnicu puno monolitnije izgledaju u Italiji, gdje su desni centar i desnica osvojili zajedno 55 od ukupno 73 talijanska mjesta, ponajviše zahvaljujući Salvinijevoj Ligi, na koje otpada 28 mjesta.

Osim u Italiji i Francuskoj, desnica je po običaju najbolje prošla u Mađarskoj i Poljskoj. U Mađarskoj je vladajući Fidesz pučanima priskrbio 13 od 21 mađarska zastupnika, iako je Fidesz trenutno pod suspenzijom EPP-a zbog kršenja vladavine prava, dok je od ukupno 51 poljskog zastupnika 16 mjesta otišlo pučanima, a čak 26 Evropskim konzervativcima i reformistima, čija je članica vladajuća stranka Pravo i pravda.

U Njemačkoj su manje glasova nego na prošlim izborima dobili i koalicija CDU/CSU Angele Merkel i socijaldemokrati, pa je kancelarka najavila da definitivno odlazi s čela stranke početkom lipnja. Druga najjača stranka su zeleni s 20,5 posto glasova, dok je krajnje desna Alternativa za Njemačku s 11 posto glasova osvojila manje nego na nacionalnim izborima 2017., kada je imala 12,6 posto. Desnica je dobro prošla i u Belgiji odnosno Flandriji, gdje je antiimigrantski Vlaams Belang izbio na drugo mjesto, dok je Slobodarska stranka u Austriji osvojila 17,2 posto glasova unatoč nedavnom korupcijskom skandalu koji je razotkrio da je njezino vodstvo bez da trepne spremno tržiti nacionalne resurse kako bi se dokopalo vlasti.

Osim euroskeptika i desnih populista, rekordne rezultate osvojili su i liberali i zeleni, koji bi se mogli smatrati najvećim dobitnicima izbora. Liberali okupljeni u koaliciji ALDE&R dobili su čak 41 mjesto više pa sada imaju ukupno 109 zastupnika, čime su zadržali poziciju treće najjače grupacije u parlamentu, dok je koalicija Zelenih osvojila 17 mjesta više i sada ih ima 69. Zeleni su najbolje prošli u Njemačkoj, gdje su osvojili čak 20,5 posto glasova ili dvostruko više nego na prošlim izborima. U Francuskoj su s 13,5 posto bili treća najjača stranka, iza Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen i stranke predsjednika Emmanuela Macrona. Zeleni su u Velikoj Britaniji osvojili 11,1 posto, skoro dvostruko više nego na prošlim izborima i time pretekli vladajuće konzervativce, a dobro su prošli još i u Danskoj, Finskoj i Litvi.

Zelene stranke svoj uspjeh najviše mogu zahvaliti glasovima razočaranih birača socijaldemokratskih stranaka, ali i onima mlađih od 30 godina kojih je oko trećina glasala upravo za stranke koje se bave ekologijom. Uz birače motivirane strahom od jačanja ekstremne desnice, procjenjuje se da je upravo ova skupina zaslužna za rekordnu izlaznost, pri čemu se u njihovom slučaju kao glavni motivator također navodi strah, ali od prijetnje kataklizmičkog uništenja životne sredine. Uspjeh ekoloških stranaka proglašen je svojevrsnim zelenim valom koji se dogodio umjesto očekivanog crnog, ne samo zato što su zeleni postali četvrta najjača skupina u parlamentu već i zato što taj rezultat indicira da velik broj građana Evropske unije klimatske promjene više ne smatra marginalnom temom koja je podređena tvrdoj, tradicionalnoj politici. Štoviše, čini se da više građana važnijom temom za opstanak smatra klimatske promjene nego primjerice imigraciju, koja je do ovih izbora dominirala na listi uzroka anksioznosti evropskih birača. Budući da su stožerne stranke centra izgubile prevlast u parlamentu, one će sada ovisiti i oslanjati se na zelene stranke, koje su na ovim izborima postale sastavni dio evropskog establišmenta.

Najveći poraz definitivno je doživjela ljevica, okupljena u skupini Evropska ujedinjena ljevica/Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL). Oni su izgubili 13 zastupničkih mjesta pa ih sada imaju samo 39. Ljevica je dobro prošla samo u Španjolskoj i u Portugalu, pri čemu su u ovoj prvoj lijevi centar i ljevica zajedno dobili 25 zastupnika, a pučani samo 12, dok krajnje desnice nema. U Portugalu su pučani osvojili osam zastupničkih mjesta, a socijaldemokrati, ljevica i zeleni 16. U svim ostalim zemljama ljevica je zabilježila gubitke, od Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona koja je osvojila gotovo upola manje nego na nacionalnim izborima 2017., preko Velike Britanije, gdje su laburisti osvojili samo 14 posto glasova, pa do njemačkog Die Linkea koji je osvojio 5,5 posto glasova, za razliku od 7,3 posto na prošlim evropskim izborima. Razočaravajuće rezultate postigao je i pokret DiEM25 bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa, čija se platforma na ovim izborima natjecala s programom reforme Evropske unije u smjeru demokratizacije, više ekonomske jednakosti i zaštite okoliša masovnim ulaganjem u zelene tehnologije. Devet stranaka koje su izašle na izbore u sedam članica osvojilo je od najmanje 0,1 posto u Španjolskoj (Izquierda en Positivo) do maksimalnih 3,4 posto u Danskoj (Alternativet), dok je u Njemačkoj Demokracija u Evropi, gdje je Varufakis bio nositelj liste, osvojila samo 0,3 posto glasova.

Rezultati izbora pokazali su da evropske stranke ljevice pred sobom imaju težak zadatak artikuliranja rješenja za probleme koje generira sama Evropska unija, jer se svaka ljevica temelji na vrijednostima međunarodne solidarnosti i suradnje, za razliku od desnice koja uvijek nudi jednostavno i prijemčivo ‘rješenje’ – povlačenje u nacionalne države. Isto tako, značajnije reformiranje Unije, za kakvo se primjerice zalaže DiEM25, iznimno je administrativno komplicirano i zahtijevalo bi duboke modifikacije temeljnih ugovora kojima se regulira funkcioniranje EU-a, za što je pak nužna podrška vlada svih članica.

Problemi oko Brexita

Izlazak Velike Britanije, najavljen za 31. listopada ove godine, stvorit će ogromnu pravnu zavrzlamu čije implikacije još nisu u potpunosti razrađene, jer će njezina 73 zastupnika na dan Brexita morati napustiti Evropski parlament. Prema dosadašnjem planu, broj članova EP-a tada će se smanjiti sa 751 na 705, dok će preostalih 27 fotelja biti dodijeljeno 14 članica. Međutim, alokacijom mjesta koje je prošle godine razradilo Evropsko vijeće prekršit će se važeći model proporcionalnosti, a to će pak predstavljati kršenje ugovora o funkcioniranju EU-a. Unatoč razmjerima problema, evropske institucije za njega još nisu iznašle rješenje.

1/3