>

novosti logo

Crnogordijski čvor

Najizvjesnije je da će Milo Đukanović dati mandat opozicijskom kandidatu za premijera, a onda se nadati da će se zakomplicirati proces dogovaranja o vladi između tri raznorodne koalicije, odnosno da se njihova eventualna vlada neće snaći u sudaru s armiranobetonskom strukturom državnog aparata odanog DPS-u

Milo Đukanović, čovjek koji trideset godina vlada Crnom Gorom i – ako ne bude kardinalnih obrata – sudjelovat će u vladanju još najmanje tri godine kao predsjednik Republike, bio je uvjeren da je otkrio formulu trajne svemoći i nedodirljivosti: ispravno i pametno zalaganje za crnogorsku državnu samostalnost i za nedvosmisleno orijentiranje Crne Gore prema Europskoj uniji i Zapadu kao neka vrsta pokrića i prešutne dozvole za neumjereno lično bogaćenje i punjenje kesa odabranog kruga grabežljivaca te za pretvaranje države u poluprivatnu kriminalnu oazu, a državnog aparata u organizaciju koja uvelike opslužuje materijalne interese vladajuće oligarhije. Prosrpska i procrkvena opozicija, pak, istaknula je borbu protiv korumpiranosti i klijentelizma Đukanovićeve vlasti i njegove vladarske autokracije kao egidu pod kojom se smjestilo više ili manje otvoreno neprijateljstvo spram same ideje da Crna Gora bude neovisna država, manje ili više neskrivena frustracija zbog crnogorskog distanciranja od Beograda i Moskve te ulaska u NATO-savez. Uostalom, među ključnim financijerima i pomagačima tih političkih krugova su Miodrag Davidović, Duško Knežević i Svetozar Marović, ljudi s vrlo teškim nevoljama sa zakonom i s dokazivanjem porijekla svoje enormne imovine.

Zdravko Krivokapić, najizgledniji novi premijer, izjavio je da je na crnogorskim izborima pobijedio sveti Vasilije Ostroški te je odmah po proglašenju rezultata glasanja otišao na rukoljub mitropolitu Amfilohiju

Na parlamentarnim izborima održanim 30. kolovoza Đukanovićeva Demokratska partija socijalista osvojila je 30 mandata, dok su tri opozicijske koalicije ukupno dobile četrdeset i jedno od osamdeset i jednog mjesta u Skupštini Crne Gore: prosrpska i otvoreno SPC-ovska koalicija Za budućnost Crne Gore okupljena oko Demokratskog fronta, čiji je glavni čovjek Andrija Mandić, dobila je 27 mandata, građansko-demokratska koalicija Alekse Bečića Mir je naša nacija osvojila je deset poslaničkih mjesta, a savez Crno na bijelo predvođen Dritanom Abazovićem i njegovom Ujedinjenom reformskom akcijom, također partijom građanske provenijencije, ima četiri parlamentarna zastupnika. DPS-ovi manji partneri ili potencijalni partneri dobili su ukupno deset mandata. Službeni rezultati izbora bit će proglašeni 14. rujna, a do kraja ovog mjeseca trebao bi biti konstituiran parlament. Potom će predsjednik države dati nekome mandat za sastav vlade. Tome ćemo se vratiti potkraj ovoga teksta.

Ovakva raspodjela mandata u parlamentu – 41:40 u korist dosadašnje opozicije – izazvala je unutrašnje političko i društveno usijanje i burne reakcije s obiju strana, ali i širom zapadnobalkanske regije. Prosrpski blok i vjernička sljedba mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića, zajedno sa svima onima koji ne mogu prežaliti što se Crna Gora otrgnula beogradskim i putinovskim uzdama, odali su se velikosrpskom likovanju, osvetničkim najavama u pravcu onih koji su bili u službi dosadašnje vlasti te usputnim prijetnjama usmjerenim prema nacionalnim manjinama, ponajprije prema Bošnjacima koje Amfilohije naziva ‘lažnim ljudima’. Pristaše Mila Đukanovića, ali i kritički nastrojeni crnogorski intelektualci koji su zarad državotvornosti spremni zažmiriti na bezobrazno bogatstvo predsjednika države i njegove klike, bogatstvo koje nije moglo biti stečeno poštenim radom, jer ne može se cijeli život biti u politici i – da spomenemo samo jedan detalj – nositi satove od po sto hiljada eura, udarili su u talambase antifašizma i ugrožene državne samostalnosti: oni računaju da je državnost iznad svega i da je Đukanović manje zlo, ali su smetnuli s uma da rečeni oblik političko-patriotske ucjene ima svoj vijek trajanja i da se ne može prakticirati vječno, da ne mogu svi ljudi trajno pristajati na život u nečijoj privatnoj državi samo zato što ta država nosi crnogorsko ime i što nije u vazalnom položaju u odnosu na Srbiju ili Rusiju.

Đukanović je prvi pogrešan ili ishitren potez učinio sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, što se ne može reći ni za tako krupan korak kao što je bilo priključenje Crne Gore NATO-u

No strah od gubljenja suverenosti, od velikodržavnih pretenzija i srpskog nacionalizma podebljanog snažnim uplivom militantnog krila Srpske pravoslavne crkve nije neopravdan i nije izmaštan u Đukanovićevoj glavi i u glavama njegovih suradnika i savjetnika. U prilog tome svjedoče trijumfalističke proslave DPS-ovog izbornog poraza u Srbiji, ali i među Srbima u samoj Crnoj Gori. U prilog tome svjedoče i postupci Zdravka Krivokapića, novog lica koalicije Za budućnost Crne Gore i najizglednijeg novog premijera, koji je izjavio da je na crnogorskim izborima pobijedio sveti Vasilije Ostroški i koji je odmah po proglašenju rezultata glasanja otišao na rukoljub mitropolitu Amfilohiju, najzaslužnijem za poraz Đukanovićevog DPS-a. Na kraju krajeva, u prilog tome govori i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori u listopadu 2016. godine, premda je osuđujuća presuda protiv skupine crnogorskih, srpskih i ruskih državljana – među kojima je i spomenuti Andrija Mandić – još uvijek nepravomoćna, i premda su mnogi skeptični u pogledu kvalitete dokaza o ozbiljnosti namjere da se nasiljem izmijeni politički smjer Crne Gore.

Crna Gora izdvaja se među postjugoslavenskim državama, između ostalog, po tome što je u etničkom smislu najmanje homogena: ni jedna od tamošnjih nacionalnih grupa nema natpolovični udio u ukupnom broju stanovnika. Prema aktualnim podacima, 45 posto građana izjašnjava se Crnogorcima, dok ih se 29 posto smatra Srbima. Četrdeset i tri posto stanovnika kaže da govori srpskim jezikom, a 37 posto crnogorskim. Takva etnička struktura, združena s kompleksnim historijskim nasljeđem i najmanje stogodišnjim srpsko-crnogorskim tinjajućim prijeporima, zahtijeva veliku upravljačku mudrost i sabranost u prevladavanju konfrontiranih pogleda na prošlost i budućnost Crne Gore, na nacionalno-identitetska pitanja i pozicioniranje u odnosu na, uvjetno rečeno, Istok i Zapad. Đukanović je dosad pokazivao zavidno umijeće u nošenju s delikatnim i izazovnim unutrašnjim prilikama te stalnim dahtanjem srpskog nacionalizma za vratom: za razliku od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova pa i Slovenije, Crna Gora postigla je državnu neovisnost bez kapi prolivene krvi, bez ispaljenog metka. Osim što se radi o gotovo nevjerojatnom ostvarenju iz balkanske perspektive, radi se i o svojevrsnoj obavezi, svojevrsnom ograničenju u pogledu onoga što se u određenom momentu može nametnuti mimo širokog ili najšireg konsenzusa. Utoliko je Đukanović prvi pogrešan ili ishitren potez učinio sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, što se ne može reći ni za tako krupan korak kao što je bilo priključenje NATO-u. Ne ulazeći u pravničke i povijesne finese tog zakona, u njegovu fiškalsko-administrativnu utemeljenost ili neutemeljenost, jer nije donesen ni zbog čega nego isključivo zbog politike, jasno je da je to bio izvor iz kojeg je potekao DPS-ov tijesni izborni poraz.

Đukanović je poduzeo imovinsko-zakonodavni udar na Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori iz dva sasvim praktična politička razloga. Prvi, i sad malko manje važan, jest činjenica je SPC najčvršća poluga velikosrpstva u Crnoj Gori i element stalne društvene nestabilnosti, s tendencijom da se takvo stanje produži unedogled. Drugi, važniji razlog jest pokušaj mobilizacije vlastitog – opravdano posustalog – biračkog tijela izazivanjem sukoba s objektivno najopasnijim unutrašnjim protivnikom. No izazvao je kontraefekt. Izveo je građane na ulice u onim jezivim crkvenim litijama, građane kojima je ulica bila jedina mogućnost da postanu vidljivi, da ih se čuje, da pruže otpor vlasti koju smatraju izdajničkom. Pragmatično gledano, Đukanović je dirnuo u mjesto koje još nije bilo sazrelo za čačkanje i tako ostao bez deset ili dvadeset tisuća presudnih glasova. Izgubio je strpljenje i osjećaj kad je pravo vrijeme za najteži sukob. Prerano je napao i to bi ga sad moglo skupo koštati. I Đukanovića, i Crnu Goru, ali sigurno je da neće biti dovedena u pitanje činjenica crnogorske državne nezavisnosti.

Što je najrealnije očekivati u mjesecima koji slijede, nakon što se koliko-toliko primire strasti, teške riječi i međusobno pokazivanje mišića na skupovima i kontramitinzima? Iako je crnogorski Ustav prilično neprecizan i rastezljiv kad je riječ o davanju mandata za formiranje vlade, Đukanović je dovoljno politički inteligentan i iskusan da zna da mu se ne bi isplatilo odugovlačenje i proceduralno izigravanje demokratski iskazane volje građana, kao ni – vjerojatno uzaludno – traženje ‘žetončića’ na suparničkoj strani. To bi možda odgodilo DPS-ov odlazak s vlasti, ali bi kasniji pad bio bolniji i za Đukanovića i za njegovu stranku. Stoga je najizvjesnije da će predsjednik Republike dati mandat opozicijskom kandidatu za premijera, a onda se nadati da će se zakomplicirati proces dogovaranja o vladi između tri raznorodne koalicije, odnosno da će vlada koju će eventualno napraviti te tri grupacije ubrzo pokazati nefunkcionalnost, neusklađenost i nesnalaženje u sudaru s armiranobetonskom strukturom državnog aparata odanog DPS-u. Naravno, pod uvjetom da se Đukanovićeva partija u međuvremenu ne rastoči u suočenju s tužnom opozicijskom realnošću s kojom se dosad nije susretala.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3