>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Čudo u Sarajevu

Promišljeno i jednostavno režirana, predstava ‘Sjećaš li se Doli Bel’ ispričala nam je priču o nama ovdje, kakvi već jesmo, dok je ‘Kavkaski krug kredom’ briljantno detektirao opasno podrhtavanje tla pod nogama današnjeg svijeta

Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Ta slavna rečenica iz čuvenog filma Emira Kusturice ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’ iz 1981. o stalnom napredovanju predstavljala je, uvjetno rečeno, blagu ironiju o socijalizmu u kojem smo živjeli i do kojeg ustvari nikada nismo stigli, ali je označavala i tipično naše ležerno uvjerenje da, što god bilo, nikada nećemo ni propasti. Malo ćemo lagati, malo ćemo krasti, malo ćemo se praviti ludi, ali nekako ćemo opstati. Druga rečenica iz tog filma puno je zloslutnija: ‘Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba?’ Između ta dva osjećaja, između samozavaravanja da napredujemo i svijesti da na Balkanu kronično stvari nikako da dođu na svoje mjesto, razapeta je i istoimena predstava ‘Sjećaš li se Doli Bel’, nedavno premijerno izvedena u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, u režiji gosta iz Beograda Kokana Mladenovića. Predstava ne završava kao film, u Jugoslaviji, nego započinje danas, kada se glavni junak s koferom vraća u svoj grad, na poprište jedne bezazlene, ali sirotinjske mladosti i počinje se sjećati i svojih intimnih nadanja i ljubavi, ali i društvenih iluzornih oduševljenja o jednakosti i boljem životu. Slike tog musavog života, u kojem je bilo i jednostavne majčine brige i topline neke plebejske pite zeljanice, ali i grubosti uličnog odrastanja i strogosti ideološkog pogleda na svijet, kao fleševi bivšeg vremena ili kao otrgnuti listovi sjećanja promiču na pozornici pred našim očima. U njima nema ni puno nostalgije ni naročitih optužbi. Jer tako je naprosto bilo.

Statistika kazališta je uvijek ista: uglavnom gledamo prosječne predstave, a tek ponekad one izuzetne. Kada se dvije odlične predstave dogode u istom trenutku u jednom gradu, Sarajevu, ta vrijednost je još veća

Glumački ansambl sarajevskog Kamernog teatra, u kojem su bili vrlo dobro ukomponirani i iskusniji glumci i oni vrlo mladi, bez patetike i s mjerom, oslikao je taj bosanski crnohumorni Amarcord, a publika je, s današnjom pameću, mogla rekonstruirati što nam se to zapravo dogodilo. Otac, uvjereni marksist, ne umire kao na filmu od bolesti, nego od tuge što je sve u što je vjerovao otišlo u vjetar, a rečenice ‘Ne znaš ti šta se iza brda valja’ i ‘Ovdje će biti krvi do koljena’ označit će, bez puno dodatnog objašnjavanja, sve ono što nas je kasnije zavilo u crni mrak. Raspast će se taj ubogi i opjevani ‘komšiluk’, fatalna Doli Bel iz predgrađa postat će pjevačica sa šljokicama u nekom narodnjačkom klubu, okružena tajkunima koji rješavaju stvari po kratkom postupku, a milion Bosanaca i tri miliona Jugoslavena rasut će se svuda po svijetu. Scenografiju čitave predstave zato čine isključivo koferi, s kojima se neprestano dolazi i odlazi, a i onda kada se spuste na zemlju i rastvore, oni predstavljaju samo improvizirane konstrukcije života svih nas, do ponovnog seljenja. Stvarnog, grubog, političkog ili intimnog. ‘Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba?’

Druga predstava, ‘Kavkaski krug kredom’ u Narodnom pozorištu u Sarajevu, prema komadu Bertolta Brechta i u režiji Paola Magellija, ekspresionistička je epopeja o ljudima u vremenu građanskog rata, anarhije i nasilja. U središtu radnje je sluškinja Gruša koja u nekom spaljenom kavkaskom selu u ratnom kaosu pokušava spasiti jedno dijete, a njezin napor i žrtva izrastaju na kraju u jedinu istinsku vrijednost za koju se treba založiti, nakon svih ideologija, velikih riječi i uništenih života. Na tipično brehtijanski crnoparodijski način predstava je, uz živu muziku, puna iščašenih songova o društvenoj situaciji, dok poveliki glumački ansambl neprestano kombinira realističku igru sa zbornim pjevanjem, koji čitavom scenskom ambijentu daje prizvuk mračnog društvenog pejzaža raspada i užasa. Scenom marširaju razne vojske i uvode nova pravila, dok narod sve to gleda izgovarajući rečenicu blisku našem vremenu i podneblju: ‘Opet nikoga nizašto nije briga.’

Najveća vrijednost ove predstava je njezina kataklizmička atmosfera koju možemo povezati i s našim životima na ovom komadiću Balkana, na kojem jedni i dalje do smrti mrze druge, treći pokušavaju preživjeti, a oni četvrti kalkuliraju i s pobjednicima i s poraženima. Čitava pozornica prekrivena je krhotinama bivše stvarnosti: neki bezimeni narod jurca uokolo kako bi spasio živu glavu, a poprištem društvenih sukoba vladaju lokalni samozvani vođe koji, kako već kome treba, ispaljuju parole neke vlastite istine i pravde. Na karakteristično lijevoj ideji Brechtova predloška, koji je sav usmjeren prema borbi protiv rata i društvenih nepravdi, a za isticanje brige prema siromašnima, Paolo Magelli je napravio krajnje uvjerljivu fresku današnjih postsocijalističkih društava u tranziciji u kojima na grbači običnih ljudi stupaju, rame uz rame, novi desničari, degradirani socijalisti, novokomponirani tajkuni i sitni mešetari svih fela. U tom smislu Magelli je u pripremi predstave bio vrlo jasan: ‘Ovaj tekst je i danas aktualan i tiče se svih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, ali i van njega, u svim zemljama u kojima se budi novi vid fašizma. Prije svega mislim na Mađarsku, Poljsku, Austriju, Italiju i Francusku… Ovaj tekst je alarmno zvono za evropski prostor koji se danas nalazi u jednom politički vrlo kriznom trenutku.’

Zaključno, ‘Sjećaš li se Doli Bel’ vrlo je dobra predstava jer je više nego solidno odigrana i promišljeno i jednostavno režirana te zato što nam je bez naročite teze unaprijed ili sladunjave poruke unazad ispričala priču baš o nama ovdje, kakvi već jesmo. U rasponu od bezglavog vjerovanja i ne uvijek iskrenog oduševljenja u jednom vremenu do mržnje i bijede u onom drugom, u kojem danas živimo. ‘Kavkaski krug kredom’ pak, na tragu Brechtova teatra ironične začudnosti, raskošna je teatarska izvedba mračnog ugođaja koja briljantno detektira opasno podrhtavanje tla pod nogama današnjeg svijeta.

Konačno, statistika kazališta je uvijek ista: uglavnom gledamo prosječne predstave, a tek ponekad one izuzetne. Kada se dvije odlične predstave dogode u istom trenutku, ta vrijednost je još veća. Kada se to posreći u gradu kao što je Sarajevo, koje je u ratu razbucano na sve moguće načine i iz kojeg su otišli njegovi najbolji ljudi, onda je to i danas ravno malom čudu.

1/2