Datum koji je zauvijek izmijenio svjetsku povijest: 22. lipnja 1941. započela je Operacija Barbarossa, nacistički napad na Sovjetski Savez. Oko 3,8 milijuna vojnika sila Osovine – njemačkih, ali i rumunjskih, talijanskih, mađarskih, slovačkih i finskih – pokrenulo je najveći vojni sukob u povijesti, napavši Sovjetski Savez na frontu dugom 2.900 kilometara. Josif Visarionovič Staljin naivno je vjerovao Adolfu Hitleru, uzdajući se da će pakt koji su 23. kolovoza 1939. potpisali Vjačeslav Molotov i Joachim Ribbentrop – i njime podijelili istočnu Evropu – potrajati bar nešto duže te napad dočekao zaprepašten i prvih tjedana gotovo izgubljen. Istovremeno je prijašnjih godina tijekom Velike čistke gotovo dotukao oficirski korpus Crvene armije. Nijemci su narednih mjeseci prodrli sve do Moskve, osvojivši Rigu, Smolensk i Kijev te započeli gotovo dvije i pol godine dugu opsadu Lenjingrada. S propašću njemačke zimske ofenzive pred samom Moskvom i kontranapadima Georgija Žukova ugašeni su snovi o germanskom Lebensraumu na istoku za "Tisućgodišnji Reich". Imalo promišljenijim njemačkim generalima bilo je već tada jasno da rat vojno više nije moguće dobiti, ali zahvaljujući Hitlerovom fanatizmu rat je trajao još tri i pol godine.
Ekonomski, geopolitički, ideološki i rasno motiviran nacistički poduhvat je od početka zamišljen kao čudovišni porobljivački i istrebljivački rat do uništenja, pakao koji je maestralno prikazan u filmu Elema Klimova "Idi i gledaj". Na istočnom je frontu ubijeno 30-ak milijuna ljudi, od čega pet šestina na sovjetskoj strani. Među 25 do 27 milijuna sovjetskih ratnih žrtava nalazi se oko 16 milijuna civila, približno jedan milijun sovjetskih Židova ubijenih u sklopu holokausta i oko 3,3 milijuna sovjetskih ratnih zarobljenika koje su nacisti pobili ili na smrt izgladnili: njemački Hungerplan predviđao je smrt od gladi desetaka milijuna "rasno inferiornih" Slavena. Osim toga, nacisti su invaziju predstavili i kao križarski rat protiv "judeoboljševizma", u kojem su sudjelovali i Španjolci iz Francove Plave divizije i Hrvati iz takozvane NDH, ali su u vlastitim Waffen-SS divizijama tu bili i brojni Francuzi, Nizozemci, Skandinavci, kao i stotine tisuća stanovnika samog SSSR-a – pripadnika baltičkih naroda, Ukrajinaca, ali i brojnih Rusa. Višestruko veći broj sudjelovao je na antifašističkoj strani – unatoč percepciji o kolaboracionizmu, prema nekim podacima više od četiri milijuna Ukrajinaca borilo se u redovima Crvene armije. Ona je – uz itekako znatnu materijalnu pomoć Sjedinjenih Država putem lend-leasa – ostvarila nadljudske poduhvate, nanijela više od 80 posto svih njemačkih gubitaka i prodrla u srce Evrope.
Umjesto s osvojenim Lebensraumom, Njemačka je 1945. dočekala uništena kao vjerojatno niti jedna druga zemlja, ikada: Dan pobjede – 8. ili 9. maja, ovisi govorimo li o istoku ili zapadu – značio je nulti čas, Stunde Null. Zemlja je okupirana i podijeljena, a Saveznici su čak razmatrali planove ukidanja njemačke države. Staljin je postao jedan od dvojice najmoćnijih ljudi svijeta, predvodnik jedne od dviju poratnih supersila, koja je vladala čitavom istočnom i srednjom Evropom i preko Mao Ce-tunga ostvarivala golem utjecaj u Kini. Već 5. ožujka 1946. Churchill je u američkom Fultonu izgovorio sintagmu o "željeznoj zavjesi". Uskoro su počeli hladni rat i nova podjela svijeta.
Operacija Barbarossa i sve ono što je uslijedilo zauvijek su promijenili njemačko-ruske, ali i njemačko-ukrajinske, njemačko-bjeloruske i njemačke odnose s drugim istočnoevropskim narodima. Njemački političari do danas redovito naglašavaju svoju posebnu odgovornost prema ruskom narodu, a tu, moguće, leži i dio objašnjenja zašto je Berlin bitno blaži prema autoritarnom Putinovom režimu od ostatka zapada. Pa ipak, bivši njemački predsjednik Joachim Gauck još je prije nekoliko godina rekao da zločini nad sovjetskim zarobljenicima još nisu dobili dovoljnu pažnju, naročito u usporedbi s drugim nacističkim zvjerstvima. Osim toga, brojni antikomunisti sukob iskrivljavaju, pretvarajući ga tek u "sukob dvaju totalitarizma" i negiraju junaštvo i ključan doprinos Crvene armije, što od 2009. službeno obilježava i Europska unija i to 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Unatoč zločinima staljinizma nad milijunima ljudi, deportacijama čitavih naroda i nametanju totalitarnog poretka, unatoč tome što Moskva danas antifašizam zloupotrebljava za potrebe ruskog neoimperijalizma, ta dva sustava ne mogu se izjednačavati, a takvi pokušaji znače falsifikaciju povijesti.
