Novosti

Kronika

Čuvar Kožulovih dvora

Početkom prošlog vijeka trojica složne braće stekla su imetak s kakvim se malotko u ravnokotarskom kraju mogao mjeriti, a danas o zapuštenom imanju u Islamu Grčkom brine tek njihov unuk Branko Kožul

Prije više od 150 godina, tri su brata iz Islama Grčkog - Stevan, Savo i Gligorije Kožul - nakon očeve smrti odlučili zajedničkim snagama očuvati i proširiti naslijeđeno imanje. Vrijeme je prolazilo, braća su marljivo radila, pa su već 1880. godine Kožulovi dvori bili najveće i najbogatije ravnokotarsko imanje. Tri desetljeća kasnije posjed je ograđen visokim kamenim zidom, što radi vukova a što radi pljačkaša koji bi upadali i palili nezaštićena domaćinstva.

Imanje Kožulovih postajalo je sve čuvenije i izvan Ravnih kotara, pa su Stevan, Savo i Gligorije tokom pola stoljeća nakon očeve smrti kupili i sklop kuća s okućnicama u Smilčiću. Kupili su također imanje u Nadinu, a u Zadru podigli tri zgrade. Njihovi brojni nasljednici - sinovi, kćeri, unučad i praunučad - nisu bili toliko vrijedni i složni, pa je nakon smrti trojice Kožula imanje razdijeljeno, dijelom prodano, dijelom i proćerdano: repovi tih zapetljanih imovinskih odnosa i ostavinskih rasprava i danas ostavljaju trag nad nekadašnjim ravnokotarskim ponosom.

Tako tisuće četvornih metara zidom opasanog imanja u Islamu Grčkom sada stoji prazno, zapušteno i djelomice urušeno, pa nekoliko masivnih ulaza, usporedivih s kamenim portunima Zadra, Splita i Šibenika, djeluje groteskno. Unutar zidina, među ostacima brojnih kamenih kuća, magazina, staja, uljara, sušara i konjušnica, živi posljednji čuvar nekadašnjega obiteljskog ponosa, Stevanov unuk Branko Kožul.

- Preko zime sam u Zadru, u kući koju je još za Italije kupio moj djed, no čim utihnu one tri zadnje marčane bure, evo mene ovdje, u dvoru mojih predaka. Samo ja dolazim ovamo, pa po šest-sedam mjeseci godišnje krčim i uređujem zemlju, popravljam i preslagujem kamenje. Kad me hladnoća ponovno otjera u Zadar, svakog dana mislim na svoje rodno ognjište i planiram što sljedeće moram ondje uraditi. Dvori mojih predaka me neopisivo privlače, među tim sam zidinama odrastao, čuvao ovce, učio jahati. Zapravo se ondje zbivalo sve što mi je u životu bilo najmilije i najdraže - kaže Branko.

Njegovi se pređi nisu bavili samo poljoprivredom. Bila su braća Kožul osnovala i veliku trgovinu na imanju, pa još veću u Smilčiću. Ondje su svoje proizvode prodavali kupcima ne samo iz Zadra i okolice nego čak onima iz Zagreba. U magazinima nema čega nije bilo: maslinova ulja kakvo je danas teško naći, vina, svakojakog mediteranskog voća i povrća, suhomesnatih i mliječnih proizvoda, ali i živih krava, konja, ovaca, koza. Sve to bilo je uzgojeno i prerađeno bez strojeva, samo težačkim rukama te, kazali bismo danas, na organski i ekološki način, uz puno truda i ljubavi umjesto herbicida, pesticida i drugih kemijskih aditiva.

- Što da ti kažem, prijatelju? Svakog su dana tokom pet-šest mjeseci moji djedovi zapošljavali i dobro plaćali više od stotinu nadničara, koji bi na imanju radili od jutra do večeri. Imali smo sto hiljada panjeva vinograda, možeš li zamisliti koliko je to? Evo, na kraju ove ledine, gdje se zemlja spaja s nebom pa još par kilometara dalje, prostirali su se naši vinogradi. Za berbe bi stotine ljudi punilo kola našim grožđem. A kojekakvi današnji tajkuni i skorojevići samo prikupljaju poljoprivredne poticaje, pa kad nakupe dovoljno, često se desi da završe u zatvoru guleći krumpire, a zemlja ostaje neobrađena. Da je moj djed Stevan živ i da je kojim slučajem ministar poljoprivrede, ova bi zemlja brzo nadmašila Švicarsku i to bez poticaja, bez otkaza i sramotnih plaća radnicima. Što bi tek braća napravila od plodne Slavonije, ne bi autobusi odonud odvozili mladost u Irsku nego bi Irci kupovali jednosmjerne karte za Hrvatsku, to ti ja garantiram - kaže nam Branko, pa se zamisli i nakratko zašuti.

- A znaš li ti zašto su oni bili tako bogati? Nemoj ništa odgovarati, jer ćeš sigurno promašiti. Bili su bogati, jer su bili pošteni, štedljivi i mnogo su radili. Samo ću ti ovo ispričati: bio sam mulac kad sam pomagao u jednoj berbi, u kojoj se sudjelovale stotine ljudi, ali i svi moji djedovi. Jednoj je ženi iz košare bila ispala jedna jedina boba grožđa. Gligorije je došao do nje, vratio bobu u košaru i kazao joj: ‘Ne prolijevaj vino, ovo mu je kap jedna’. Eto, zato su bili bogati - objasni nam slikovito.

Rat devedesetih Branko smatra najtežim dijelom svog života: previranja su ga bila zatekla u Zadru, a kad je zaključio da ga ondje poprijeko gledaju, preselio se u svoje selo, da bi odatle 1993. godine za akcije Maslenica pobjegao sa suprugom Slavkom u Beograd. U Srbiji je pet godina životario po izbjegličkim centrima, a onda se odlučio vratiti. No u njegovoj je zadarskoj kući živio jedan stanovnik Islama Latinskog, koji se baš nije obradovao povratku vlasnika pa je odugovlačio s izlaskom; do svoga je krova u Zadru Branko opet došao tek kad se upleo sud. Imanje u Islamu Grčkom bilo je velikim dijelom porušeno, pokradeno i spaljeno. Dobio je pravo na obnovu tek jedne od dvorišnih zgrada, u kojoj boravi sam otkako mu je 2003. godine umrla supruga.

- Moja pokojna Slavka nije mogla imati djece, pa nemam nasljednika. Tko će se domoći kuće u Zadru, ne znam a i nije me briga. No srce mi se para kad pomislim što će biti s ovim ovdje. Možda više nikada nitko neće ulaziti kroz ovaj portun, drača će progutati zidine, imanjem će zavladati zmije i druge zvijeri, a Stevan, Savo i Gligorije okretat će se u grobu i ništa im neće biti jasno - završi nam pesimistično svoju priču taj posljednji čuvar Kožulovih dvora.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više