>

novosti logo

Kronika Kronika

Čuvar sela duhova

Kao po komandi, u nekoliko sati 16. oktobra 1991. svi su mještani Prgomelja u dugoj koloni krenuli prema ravnici, ne znajući kamo odlaze, prisjeća se Mlađen Krajnović koji u selu bez drugih živih duša provodi tek dio godine

Kolikogod neobično i zakučasto ime sela Prgomelje na sjevernim obroncima Psunja bilo, još je neobičnija i zakučastija sudbina njegovih stanovnika: prije više od stotinu godina, u tom, šumom obraslom mjestašcu obitavalo je oko 250 ljudskih duša. No danas, nanese li vas kojim čudom put onamo, možda susretnete samo jednog čovjeka. To je 79-godišnji Mlađen Krajnović, jedini današnji stanovnik Prgomelja. Ni on, mora se reći, ne živi cijele godine u selu u kojem je rođen i u kojem je odrastao, nego tek svako malo sa suprugom Milkom navrati obići kuću svojih predaka. A kad to više ne bude bio u stanju radi nemoći što svakome dolazi s godinama, Prgomelje će biti tek jedan od neživih toponima na starim zemljopisnim kartama. Samo će ono malo potomaka nekadašnjih mještana, uglavnom rasutih po bijelome svijetu, možda u sjećanjima prebirati priče starih o prgomeljskim ženama i muževima, sitnoj dječici, stasaloj mladosti, sijelima i prelima, krsnim slavama te drugim životnim radostima i nedaćama podno Psunja, južno od Pakraca.

- Upravo ovdje sam rođen prije gotovo osamdeset godina, koje su mi proletjele u trenu – kaže nam Mlađen upirući rukom u naherenu kuću, pa nastavlja priču.

Napiši u tim svojim novinama da je povratak u sela pod Psunjem završen. I nema tu nikakve politike, da netko krivo ne pomisli. Teško je ovdje i Srbima i Hrvatima, jer država za njih baš puno ne mari

- S ovog su praga u svijet krenuli moji đedovi i prađedovi, dok je moj ćaća ostao na ognjištu. Kad su ćaća i mati umrli, ja sam se oženio i mislio da zanavijek ostajem ovdje. Žena i ja smo živjeli od poljoprivrede, u selu je bilo ljudi za ljudovanje, djece za školovanje, cura i momaka za ljubovanje. I što će ti više? Za nas je to bilo vrijeme kada je bog hodao po zemlji, a onda je došla nesretna 1991. i sve je otišlo k vragu. I još je ondje – tumači nam naš sugovornik dok se prisjeća 16. novembra posljednje dekade prošlog stoljeća.

- Kao po nekom dogovoru ili kakvoj komandi, u svega nekoliko sati svi su mještani navrat-nanos spakovali najnužnije stvari, pustili stoku iz štala, pa u dugoj koloni po hladnoći i smrznutoj zemlji krenuli preko psunjskog vrha Omanovca prema ravnici, ni sami točno ne znajući zašto i kamo odlaze – kaže Mlađen. Na traktorsku su se prikolicu uz njega i ženu ukrcali i njihovi sinovi Drago i Branislav, svi dobrano ispunjeni zebnjom i strahovima.

- Sve je to došlo iznenada. Brali smo kukuruze, kad je nedaleko nas pala granata. Skoro smo oglušili od eksplozije: polijegali smo odmah svi na zemlju, a kad se slegla prašina nakon pada druge, brže-bolje smo pohitali kući pa u bježaniju… Studen je bila tolika da se i voda u traktoru smrzavala, no nekako smo se dovukli do Okučana – nastavlja Krajnović priču o neželjenoj odiseji svoje obitelji.

Preko Save su otišli za Bosnu, do Trna kraj Banjaluke. Ondje su ostali do proljeća sljedeće godine, no Mlađen se u međuvremenu s nekolicinom sumještana okuražio pješice, kroz šume, vratiti pod Psunj, samo da vidi što se zbiva s njegovim domom i rodnim mjestom.

- Kuća je cijela izgorjela, a štala i par objekata ostali s urušenim krovovima. Sve je bilo uništeno i opljačkano, za neprepoznati. Posvuda sam pronalazio tragove Hrvatske vojske, koja se povukla na položaje prema Bjelajcima: ostatke kranjskih kobasica i druge hrane, baterije i dijelove odjeće. Bilo mi je jasno da tu zadugo neće biti života, pa sam se vratio u Trn i svojima objasnio da moramo dalje na istok, prema Srbiji. Tako smo poslije višednevnih putešestvija dospjeli do Vojvodine. Sinovi su u Srbiji ostali, Dragan je s porodicom u Pančevu, a Branislav sa svojom u Beogradu – priča nam.

Život u izbjeglištvu starije Krajnoviće nije zadovoljavao: osjećali su se ondje dugih deset godina kao građani drugog reda, pa su sve češće razmišljali o povratku. Tako su se u jesen 2001. Mlađen i Mila vratili u Hrvatsku. Posjedovali su i kuću u Lipiku, pa su odlučili zatražiti obnovu za taj objekt, svjesni da se u prazne domove Prgomelja nitko ne vraća. Ipak, za trajanja trogodišnje obnove lipičke kuće, dok su živjeli u tuđoj, odlazili su svako malo u Mlađenovo rodno selo krčiti okućnicu, pokušavajući što bolje urediti devastirano imanje. U tome su u određenoj mjeri i uspjeli, pa sad u pustim Prgomeljama provode kasno proljeće, cijelo ljeto i ranu jesen, a potom se vraćaju na prezumljavanje u Lipik. Žive od 2.300 kuna Mlađenove mirovine zarađene u Šumariji Kamensko, od koje bi bez imanja u Prgomelja teško spojili kraj s krajem.

- Ovdje već s proljeća othranjujemo par svinja, sadimo vrt i bavimo se poljoprivredom, pa tako bar hranu za sebe uspijemo proizvesti. Samo smo ove godine zasadili trideset ‘metara’ krumpira. Uz meso što se suši na tavanu i ukiseljeni kupus u podrumu, nema gladi. Šteta što šljive nisu rodile ove godine, pa će burad za rakiju ostati prazna. Najteže mi pada što je selo pusto i što se u njega nitko ne vraća. Mislim da je hrvatska politika pogriješila što nakon sukoba nije ljudima pomagala da imovinsko-pravne odnose rješavaju bez skupih advokatskih naknada: da je to učinjeno, neki bi se možda i vraćali svojim kućama. Ovako, dođeš kući koja se vodi na nekog tvog prađeda kojeg se i ne sjećaš, pa te uvjere da si u tuđoj kući i da zbog toga ne možeš ostvariti neka svoja prava. Napiši u tim svojim novinama da je povratak u sela pod Psunjem završen. I nema tu nikakve politike, da netko krivo ne pomisli. Teško je ovdje i Srbima i Hrvatima, jer država za njih baš puno ne mari – završava svoju priču Mlađen Krajnović.

1/1