Svestrani crnogorski i jugoslavenski pisac – pjesnik, prozaik, esejist, kritičar, polemičar i prevoditelj – komunist, antifašistički borac i političar Radovan Zogović (1907. – 1986.) višestruko je zanimljiva, u neku ruku i ikonička figura autora duboko ukorijenjenog i ozbiljno posvećenog svom vremenu kojoj je, uglavnom iz razloga opet sasvim tom istom vremenu dužnih, za vrijeme njegovoga života, a i kasnije, posvećeno nerazmjerno malo pažnje. Neobično je to tim više što je riječ o uza sve zabrane relativno plodnome piscu te čovjeku koji se za ratnih i prvih poratnih godina nalazio u samom središtu književnih i kulturno-političkih zbivanja. O stotoj obljetnici rođenja intenziviran je ponešto interes za njegovu ostavštinu i nepristranije rasvjetljavanje iz različitih ideoloških i poetičkih tabora jednako pothranjivanog i gušenoga ‘misterija Zogović’, no prije svega u okviru crnogorske kulturne javnosti. Pojavilo se više prigodnih tekstova, knjiga i izbora, a ovaj nešto kasniji Vešovićev (koji je o Zogovićevom pjesničkom jeziku objavio i zasebnu knjišku studiju), funkcionira kao pregledna, relevantnim komentarima o kontekstu nastanka pojedinih zbirki i pjesama poduprta hrestomatija. Vremenski pokriva ona čitav autorov pjesnički opus, od zbornika ‘Prkosne strofe’ iz 1947. (koji sadrži uglavnom predratne pjesme, dio kojih je bio prethodno skupljen u zabranjenom i zaplijenjenom zagrebačkom izdanju ‘Plameni golubovi’, te ratnu liriku), do knjige ‘Supret za sjutra’ iz 1985. godine.
Još kao predratni partijski ilegalac, Zogović je slovio kao dogmatski, tvrdolinijaški dijalektički materijalist, poprilično teorijski potkovan te s polemičkim iskustvom. Jednakom je žestinom udarao po reakcionarnim i profašističkim snagama u zemlji (npr. Crnjanskom i njegovom pozivu na spaljivanje sve ‘judeomarksističke literature’), ali i onodobnim ‘lijevim liberalima’. Upravo je zato odabran kao Đilasov i nešto kasnije Kočin organ obračunavanja s eklektičnim, heterodoksnim tendencijama pečatovaca, na čelu s Krležom. Zogović zadatak shvaća vrlo ozbiljno – na Krležin frontalni napad u ‘Antibarbarusu’ odgovara vrlo opsežnim, zbog rata ipak nedovršenim i nikada u potpunosti objavljenim radom ‘Estetika i književna kritika Miroslava Krleže’, u kojem se vrlo sistematično i analitički pedantno obrušava na ideološku nedosljednost i ‘revizionizam’ potonjega i Marka Ristića, ali i na stilsku ravan Krležinog prije svega stihovnog opusa, pri čemu polemika zadobiva osobnije tonove. Tijekom čitavog rata aktivan u agitpropu i kao borac, Zogović, koji će Krleži pružiti pobjedničku ruku pomirbe, do 1948. i rezolucije IB-a ostaje u samom vrhu kultur-političkog života zemlje, a zatim kao ‘staljinist’ zapada u gotovo dvadesetogodišnju izolaciju, iz koje će za života biti tek djelomično rehabilitiran.
Zogovićevo je pjesništvo gusto, izrazito referencijalno, pa i na dnevnu politiku naslonjeno, premreženo referencama na (najčešće narodnu) tradiciju, koja u prvom redu služi kao prostor parabole. Nerijetko, kao u kasnijoj ‘Knjažejskoj kancelariji’, direktno crpi iz arhivske građe i interpretacije autentičnih izvora, u koje uvijek upisuje aktualni kontekst. Radilo se o vezanom ili slobodnom stihu, Zogovićevu izvedbu odlikuje zanatska suverenost te inzistiranje na upečatljivim, složenim ritmičkim konstrukcijama. Iz današnje perspektive spomenuta su gustoća, otežana mogućnost praćenja konotativnog fona, te nesklonost redukciji koja se počesto premetne u stihovni balast, glavne zapreke široj prijemčivosti autorovog pjesničkog opusa. S druge strane, neki njegovi sastavi i dalje predstavljaju sam vrh partizanske lirike, ali i – poput ‘Pjesama Ali Binaka’, ‘lirskog dokumenta o patnjama šiptarskog stanovništva u bivšoj (predavnojevskoj) Jugoslaviji’ – itekako značajne priloge jugoslavenskoj modernoj lirici uopće.
