Ususret obilježavanju Dana ustanka, u Srbu je 25. jula održan Lički višeboj. Riječ je o tradicionalnom okupljanju Ličana, koji se podijeljeni u timove, sastavljene mahom od muškaraca, nadmeću u deset disciplina. Mjesta za žene bilo je tek u nekoliko kategorija kao što je potezanje konopa. Iako su gotovo sve medalje otišle u ruke muškaraca, lokalno stanovništvo je na kraju dana ipak slavilo neku drugu vrstu heroja, odnosno heroina. Riječ je o ženama čiji su portreti prikazani u dokumentarnom filmu ‘Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja ‘, autorice Nataše Milojević. Kroz prikaz njihovih životnih priča, autorica je povukla paralelu s antičkim vremenima, kada je sva slava pripadala boginjama, dok je za obične žene bilo mjesta samo u ‘sprdnjama na račun njihove ambicije da budu pitane ‘. Kako se navodi u filmu, u današnje vrijeme slava pripada nekim novim bogovima, a žene i dalje hoće da budu pitane.
Jedna od njih je 25-godišnja Ivana koja se devedesetih iz BiH doselila u Gračac. Ova mlada aktivistkinja iz udruge Legalina u filmu ukazuje na niz negativnosti koje se vezuju uz taj kraj: lošu ekonomsku situaciju, nedostatak infrastrukture, kao i povremene međuetničke sukobe između lokalnih Srba i Hrvata doseljenih iz BiH. Kako kaže, i sama je jedna od njih, a prve godine života u Gračacu provela je u kući iz koje je u ratu protjerana srpska obitelj. Njena obitelj u međuvremenu se odselila u Kanadu, međutim, Ivana je odlučila ostati u Gračacu.
Uz Gračac je danas vezana i Vesna, koja je do rata živjela u Zadru. Nakon godina traženja posla, Vesna se zaposlila na mjestu pomoćne knjižničarke u knjižnici u Gračacu. Većinu slobodnog vremena provodi u Zrmanji, u kući svoje obitelji koja je u ratu uništena gotovo do temelja, a svoju energiju ova 56-godišnjakinja ulaže u očuvanje ličkih, tradicijskih vrijednosti za što je osvojila i nagradu.
Prije rata u gradu, točnije u Karlovcu, živjela je i Sonja. Nakon života u izbjeglištvu, vratila se u Ličko Petrovo Selo. Sonja u filmu naglašava da je trostruko diskriminirana: žena je, pripadnica nacionalne manjine i pušačica. Danas vodi udrugu Tara, koja se bavi očuvanjem tradicijskih zanata, odnosno pletenjem i krojenjem različitih odjevnih predmeta, među kojima dominiraju nakurnjaci.
Posebno oduševljenje u publici izazvao je portret lokalne heroine – Biljane iz Srba koja je u obližnjem Lapcu zaposlena kao medicinska sestra. Budući da u Srbu nedostaje infrastrukture potrebne za normalan život, Biljana svojim sumještanima svakodnevno obavlja ‘kurirske usluge ‘: šalje poštu, odlazi kod veterinara, donosi im lijekove. U filmu se sa sjetom prisjeća nekih boljih vremena. Naime, sve do raspada Jugoslavije Dan ustanak u Srbu obilježavao se kao dan početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj. Iako više nije državni praznik, danas se taj dan obilježava u slavu antifašističke borbe, a kako kaže Biljana, zbog pojedinaca koji posljednjih godina sve glasnije prosvjeduju protiv tog događaja, lokalno stanovništvo osjeća nelagodu.
U sjetnom tonu snimljen je i sam kraj filma koji prikazuje Darinku, pripadnicu posljednje generacije pionira. Penjući se do Spomenika ustanku, Darinka se zajedno s Ivanom pokušava prisjetiti riječi pionirske zakletve, međutim, to joj nikako ne polazi za rukom. Iznervirana slabim pamćenjem, ova mlada stanovnica Srba potom opsuje. Za što se na kraju ispričala drugu Titu i zaradila gromoglasan aplauz.
