>

novosti logo

Kronika Kronika

Da se i nas netko sjetio

SNV-ove pakete pomoći sada su dobili stanovnici i stanovnice Hrvatske Kostajnice i okolnih sela: njih 12 iskreno se obradovalo namirnicama i drugim potrepštinama koje će im uvelike olakšati tegoban život

Akcija Odjela za socijalna i humanitarna pitanja Srpskog narodnog vijeća, nazvana ‘Banija je naša kuća’ nastavljena je u Hrvatskoj Kostajnici, gdje je dvanaest paketa podijeljeno onima koji pomoć najviše trebaju. U to su se banijsko područje na jugoistoku Hrvatske ovoga puta s darovima zaputile stručne suradnice glinskog ogranka SNV-a Ljuba Vrga i Željka Marčinko te SNV-ov zagrebački predstavnik Milorad Repija, a domaćin im je bio dopredsjednik kostajničkog VSNM-a Stevo Rušnov.

Ako je ikada paket humanitarne pomoći završio u pravim rukama, to su zasigurno one Petra Antonića, 84-godišnjeg teškog invalida iz Čukura kraj Kostajnice.

- Živim od 900 kuna socijalne pomoći, a i sami možete zamisliti kako je kad ste invalid. Stradao sam od zaostale mine još kao dijete, u Drugom svjetskom ratu, radi čega su mi kasnije amputirane obje noge. Osim toga, gotovo sam posve slijep, nazirem tek obrise. No najveća je moja nesreća što sam vezan uz krevet. Ovaj nenadani dar posebno me obradovao jer već dugo ništa od nikoga nisam dobio, kao da ne postojim - kaže nam Petar.

Čukurska obitelj Karajčić, Zahida i Davor, preživljava od minimalne socijalne pomoći; da nije povremenog Davorova ‘fizičarenja’ na teškim poslovima i na crno, tko zna kako bi se supružnički par uspijevao nositi sa životom.

Kraj s krajem nikako spojiti, a računi za režije svako malo pa sve viši. Gdje je, pitam se svakodnevno, kraj tim poskupljenjima i hoće li cijene ikada bar malo pasti!?! – Duško Nenadić

– Ne bojim se rada, još sam snažan, ali brinem radi budućnosti, jer znam da me snaga neće držati dovijeka. Što se tiče SNV-ova paketa, to je za nas velika pomoć; znate i sami kako je - sve danas puno košta i mora se plaćati, a novca niotkuda. Zahida i ja zato od srca zahvaljujemo na pomoći, a najviše nas se dojmilo što se upravo nas netko sjetio - kaže Davor.

Dinka Vučinić iz Hrvatske Kostajnice živi od 1.400 kuna mirovine koju nikako ne uspijeva razvući na cijeli mjesec.

- Živim sama i više me brine ta samoća od bilo čega dugog. Jako sam osamljena. Hvala vam od srca što sam baš ja dobila ovaj paket, to mi stvarno puno znači. Sad će mi biti puno lakše rasporediti mirovinu, jer mnogo toga neću morati kupiti – objašnjava nam Dinka. Njezina krhka i boležljiva sugrađanka Dušanka Tomašević Grubić nije mogla vjerovati očima kad je na vratima ugledala nepoznate ljude s darovima.

- Suprug i ja živimo od skromnih mirovina s kojima se teško snaći. Paket pomoći mnogo nam znači i hvala vam od srca na njemu: lijepo je znati da još ima dobrih ljudi što ne zaboravljaju one kojima je teško - kaže Dušanka. Usamljenog i vremešnog Duška Nenadića iz Hrvatske Kostajnice dar je posebno obradovao, jer ga ni on nije očekivao.

- Puno mi to znači jer živim od socijalne pomoći, a time sam vam sve rekao. Kraj s krajem nikako spojiti, a računi za režije svako malo pa sve viši. Gdje je, pitam se svakodnevno, kraj tim poskupljenjima i hoće li cijene ikada bar malo pasti!?! Zahvaljujem svima na ovoj pomoći, dobro ću je iskoristiti, ne brinite – poručio je Duško.

U samom središtu Kostajnice živi Goran Čelić, čovjek bez struje, posla i ikakvih primanja; gradski službenik Petar Samardžija pojasnio nam je da Goran ima neriješenih imovinsko-pravnih problema s kućom, ali da će mu Grad svejedno nastoji olakšati život solarnim panelima.

- Struju nemam otkako sam se vratio iz izbjeglištva 2005. Ne radim, jer posao ne mogu naći. Bio sam jednom na pola godine zaposlen na javnim radovima i to je sav novac koji sam od države dobio. Na kojagod vrata zakucao, za mene rješenja nema, pa možete zamisliti što mi znači ovaj paket koji ste donijeli. I kako ste me se samo uopće sjetili, već sam mislio da su me svi zaboravili – dirnut je bio Goran. U Panjanima kucamo na vrata Mare Knežević, pa joj objašnjavamo da joj to SNV šalje pomoć.

- Ma kako ste se uopće mene sjetili? Iznenađena sam i ne znam kako da zahvalim, a ovakva mi je pomoć itekako potrebna. Živim sama s 1.462 kune mirovine; iznosim u dlaku točan iznos, jer mi čak i jedna kuna puno znači. I to vam potvrđuje zašto mi je toliko važan ovaj dar – kaže nam Mara.

Njezin suseljanin Milan Rajković živi s majkom Draginjom i bolesnim ocem Dušanom. Iako im novac dolazi po tri osnove, s očevom mirovinom, sinovom invalidninom i nešto ‘socijale’ nije jednostavno preživjeti, pa Milan od srca zahvaljuje u svoje i roditeljsko ime na paketu pomoći koji će im više nego dobro doći.

Mirjana Bogdanović vratila se u svoju rodnu Kostajnicu četiri godine nakon završetka ratnih sukoba. Živi sama od 1.600 kuna mjesečne mirovine, koliko je ostvarila za 24 godine rada u kostajničkoj tvornici trikotaže.

- Nikako da tu svoju penziju rastegnem do sljedeće; uvijek se moram bar malo zadužiti i tako u nedogled, posudim pa vraćam iz mjeseca u mjesec. Najveći mi je problem kupnja ogrjevnog drva, tad se utopim u minus iz kojega se dugo ne uspijevam iskobeljati. Paket SNV-a nije mogao doći u bolji čas, jer već sada radi te pomoći mogu početi štedjeti za drva koja će me grijati sljedeće zime. Zato od srca zahvaljujem svima koji su me se sjetili - kaže Mirjana.

U Malom Čukuru posjećujemo šesteročlanu obitelj Godić, supružnike Milana i Nadu, sina im i snahu Dalibora i Mirjanu te unuke Tamaru i Moniku.

- Dalibor je zaštitar zaposlen u Sisku, a ja na Zavodu za zapošljavanje čekam godine za mirovinu. Obitelj je velika i nije nam lako. No obrađujemo vrt, držimo nešto ovaca i kokoši, pa izdržavamo kako znamo i umijemo. Ovaj nas je dar ugodno iznenadio: zavirio sam malo u kutiju i već vidim da će tu biti za svakoga od nas ponešto. Hvala od srca što ste nas se sjetili – rekao nam je Milan. U istom selu kucamo i na vrata Radislava Janića, koji ne krije iznenađenost nenajavljenim posjetiteljima.

- Kako to da sam upravo ja dobio ovaj paket, koji će mi stvarno dobro doći? Ne brinite, sve će ovo biti upotrebljeno na najbolji mogući način, jer nisam ostvario nikakva primanja otkako sam se 2003. vratio u Čukur. Tražio sam bilo kakvu socijalnu pomoć, ali su mi kazali da za nju ne smijem imati traktor. A to bi me dokraja uništilo, jer živim od obrađivanja zemlje i sam proizvodim hranu za sebe. Nisam lud da gasim traktor i sve rasprodam zbog petsto kuna mjesečno; radije ću se i dalje ovako mučiti - objašnjava nam.

Premda je danas umirovljeni pravnik, život Kostajničanina Vladislava Milića obilježila je glazba, pa rokerom namjerava ostati do posljednjeg daha.

- Muzika je sav moj svijet. Sviram nekoliko instrumenata još od osnovne škole, a sa svojim sam nekadašnjim sastavom snimao i nastupao na svim stranama svijeta, od Juge i Europe do Amerike i Kariba. Bio je to lijep život, a sada ovdje životarim s mršavom mirovinom. Doduše, supruga i djeca su u Kanadi, pa mi pomognu, ali će mi ovaj paket, bez laske ikome, stvarno dobro doći. Život me pod stare dane baš i ne mazi, pa zahvalite svima u SNV-u odreda, a posebno onome tko se mene sjetio – kazao nam je Vladislav.

1/1