Novosti

Politika

Dačićev san o ruži

Ponesen novom funkcijom predsedavajućeg OEBS-a, Dačić je sigurno počeo da razmišlja o budućoj karijeri, videvši sebe jednog dana u Evroparlamentu, možda baš pored hrvatske poslanice Ruže Tomašić

Je10m70lw26ht83a3id2m59z4ad

Ono što je mogao da govori kao premijer ipak ne može kao predsedavajući OEBS-a – Ivica Dačić

Pošto je u nedavnoj prošlosti srbijanska politička elita pokazala veliku posvećenost pitanjima bezbednosti, evropske i regionalne saradnje, od 15. januara ove godine Srbija je postala predsedavajuća OEBS-a, a njen ministar spoljnih poslova i prvi potpredsednik Vlade, Ivica Dačić, personifikacija predsedavajućeg. Od tada je prošlo mesec i po dana, a Dačić još uvek ne može da se otrezni od sreće i uznesenosti. Konačno se isplatilo sve ono što je marljivo radio od 1990. do danas. Svaki uloženi trud mu se višestruko isplatio. Sada lakše može podneti onaj nemili period nakon pada njegovog šefa Miloševića. Jednom prilikom se Dačić ispovedio javnosti kako mu je bilo preteško da glumi ‘dobrog dečka’ u zagrljaju sa tadašnjom Tadićevom Demokratskom strankom. U to vreme, bio je samo ministar unutrašnjih poslova i morao je svašta da trpi. Da igra basket sa Tadićem pred kamerama, što nije bilo nimalo prijatno, da parira Tadiću u odevanju, bilo maskirnom, bilo civilnom. Morao je da se pravi, koliko je bilo u njegovoj moći, da je oduvek bio privržen demokratskim vrednostima. Čak je jednom, pred pad njegovog drugog šefa – Tadića, priznao nešto što je svet protumačio kao pokušaj izvinjenja zbog devedesetih. Tom prilikom je Dačić rekao da ‘smatra kako bi njegova partija mogla da se izvini građanima zbog problema tokom devedesetih godina, jer je za njih delimično odgovorna’. Naravno, rekao je da bi mogla, ali ova se partija, kao ni sam Dačić, nikada nije izvinila ni zbog čega iz kriminalno-ratne prošlosti, u kojoj je počinjen i jedan genocid.

Sve je to Dačić morao da trpi, a onda je došlo do eskalacije sa njegovim trećim šefom u životu, koji mu je bio nadređen čak i kada mu je formalno bio podređen. Naravno, reč je o Aleksandru Vučiću. Sa njim je došao na red najteži posao koji je jedna srbijanska vlada imala da obavi – potpisivanje sporazuma o regulisanju odnosa sa Kosovom. Dačić je bio taj koji je stavio potpis na Briselski sporazum, nadajući se da osim toga neće morati da radi više ništa. Tako je i bilo, u stvari. Sve ostalo spadalo je u redovne radove na domaćem terenu: progon intelektualaca, opstruisanje procesa za zločine iz devedesetih, zataškavanje afera u SPS-u, suzbijanje ljudskih prava, širenje ruskog uticaja u Srbiji, kao i emitovanje mržnje i netrpeljivosti prema LGBT populaciji.

Prošle godine je LABRIS, organizacija za lezbejska ljudska prava iz Beograda, objavila ‘Godišnji izveštaj o položaju LGBTIQ populacije u Srbiji za 2013. godinu’. Na prvom mestu top-liste najnegativnijih događaja za tu godinu nalazio se tadašnji premijer i ministar policije Dačić, koji je ‘davao homofobične izjave pred samu zabranu parade ponosa’ zbog čega su ‘organizacije civilnog društva podnele združenu pritužbu poverenici za zaštitu ravnopravnosti (24. septembar 2013)’. Posle njega su sledili ostali prepoznatljivi homofobi sa srbijanske scene, od jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palme, preko predstavnika ultradesničarskih organizacija kao što su Obraz i SNP 1389, sve do putinovske ekspoziture u Srbiji koja nesmetano deluje pod nazivom SNP Naši. Međutim, nije prošlo ni godinu i po dana, a Dačić se, ovoga puta kao predsedavajući OEBS-a, izvinio predstavnicima LGBT populacije zbog svojih homofobičnih izjava. ‘Žao mi je što je jedna moja izjava zvučala kao da vređam LGBT populaciju. Nisam imao nameru bilo koga da uvredim niti da pozivam na nasilje’, rekao je Dačić tom prilikom.

Amnezija koja potresa Srbiju izgleda da je ostavila traga i kod Ivice Dačića, jer on više ne može da se seti kako je kao premijer iznosio svoje stavove o tome da ‘nije normalno ni prirodno biti homoseksualac’

Amnezija koja potresa Srbiju izgleda da je ostavila traga i kod predsedavajućeg Dačića, jer on više ne može da se seti kako je kao premijer iznosio svoje stavove o tome da ‘nije normalno ni prirodno biti homoseksualac’. Ovakve izjave sa najvišeg mesta u državi dale su podstrek svim premijerovim homofobičnim saborcima, kao i policiji koja je tada odbila da obezbeđuje Prajd. Zanemarujući činjenice, Dačić se naposletku pohvalio da je ‘njegov stav potpuno jasan i da ide u pravcu ljudskih prava i sloboda koje su definisane Ustavom i zakonima’. Ovo bi trebalo da znači da je Dačiću u jesen 2013. sve još bilo nejasno u glavi, iako su Ustav i zakoni bili isti, jedino u čemu je bio kristalno jasan, bio je njegov tadašnji stav u vezi sa LGBT populacijom. No predstavnica LABRIS-a, Jovanka Todorović, nije se osvrtala na to, već je istakla da je Dačićevo zakasnelo osvešćenje ‘doprinos jačanju kulture ljudskih prava’ i da je na sastanku konačno ‘pronađen zajednički jezik’, iako neke stvari ‘nisu usaglašene’.

Ivica Dačić je shvatio da ono što može da govori kao premijer Srbije ipak ne može kao predsedavajući OEBS-a. Zato je krenuo u ofanzivu revizije sopstvene prošlosti i to ne one iz devedesetih, koja više nikoga ne zanima, a ponajmanje samog Dačića, već ove od pre godinu-dve. Ponesen svojom novom funkcijom, Dačić je sigurno počeo da razmišlja o svojoj budućoj karijeri, videvši sebe jednog dana u Evropskom parlamentu, možda baš pored hrvatske poslanice u EP Ruže Tomašić, s kojom deli mnogo više od bivše zajedničke države. Uspon konzervativaca na domaćoj i evropskoj sceni ide u prilog svim dačićima ovog sveta. Tako je nedavno na zimskom zasedanju Parlamentarne skupštine OEBS-a u Beču Dačić imao priliku da pokaže svoju privrženost poštovanju zakona. Naime, kada su ga predstavnici albanske delegacije pitali da li će Srbija prihvatiti članstvo Kosova u toj organizaciji, Dačić je odgovorio da ‘Srbija poštuje princip očuvanja teritorijalnog integriteta i da ne može manje da brani teritorijalni integritet Srbije od Ukrajine’. Naposletku je ljutito upozorio: ‘Nemojte od nas tražiti to, posebno ne kao predsedavajućeg OEBS-a. Biću veran OEBS-u i ostavite ovo pitanje tamo gde se odlučuje, a to svakako nije ovde!’

Nema sumnje da će Dačić ostati veran slovu zakona sve dok to predstavlja pokriće za plasiranje njegovih retrogradnih političkih ideja. Ako je to pošlo za rukom Ruži, svakako misli Dačić, zašto ne bi i njemu. Ipak je donedavno ruža bila zaštitni znak SPS-a. Taj simbol se u Dačićevim rukama pretvorio u evropsku zvezdu.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više