Kako komentirate izjavu Milana Kujundžića da ‘nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi sve’?
Teško mi je ocijeniti rad ministra Kujundžića jer je dotok informacija iz Ministarstva oskudan, a sektor zdravstva je veoma kompleksan. Činjenica jest da zahtjevi za zdravstvenom skrbi često nadmašuju financijske mogućnosti sustava. Također, potrebna je racionalizacija nekih dijelova sustava. Držimo li se etičkog utilitarističkog principa i pravičnosti, javno zdravstvo i primarnu zdravstvenu zaštitu ne bi trebalo financijski zakidati. Ima načina racionalizacije koji se ne tiču određenog sektora nego najboljih praksi, odnosno korištenja smjernica ili medicine temeljenih na dokazima i analizama troškovne učinkovitosti.
Koji su glavni problemi hrvatskog zdravstva?
Neadekvatno financiranje s obzirom na sve manji broj onih koji u njega uplaćuju (nezaposlenost i emigracija kao razlozi) te godišnje neisplaćivanje obaveze države za posebne grupe osiguranika. Trebalo bi preispitati sadašnji model i uzeti u obzir mogućnost promjene financiranja preko poreznog sustava (tzv. Beveridgeov model). Drugi problem je urušavanje najproduktivnijih dijelova sustava, javnog zdravstva i primarne zdravstvene zaštite, zbog nedovoljnog ulaganja. Treći problem je neefikasnost sustava, od parafiskalnih nameta do prevelikog oslanjanja na neefikasan bolnički sustav.
Što bi trebalo riješiti novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti?
Logično bi bilo da se osnaže oni dijelovi koji predstavljaju kičmu sustava – javno zdravstvo i primarna medicina – a da se bolnički sustav reformira kako bi se smanjila ovisnost sustava o istom. Domovi zdravlja moraju bolje obavljati zadaće, čime bi se smanjila potreba za specijalističkim uslugama i rasteretile bolnice. Bolnice treba integrirati, ali da se ne naruše načela dostupnosti, i s ciljem postizanja jednakosti i efikasnosti. Dio sustava je i palijativna skrb koja nije uključena u problematiku sustava kao cjeline. Što se specijalizacije tiče, u sustav univerzalne zdravstvene skrbi uključena je i obaveza da liječnici neko vrijeme ostaju u ustanovama koje su u njih ulagale godinama, no da imaju i stimulaciju za ostanak u takvim ustanovama dugoročno.
