Novosti

Kronika

Daleko od očiju, nedaleko od srca

Ništa ne može spriječiti one koji žele učiniti dobru i humanu gestu: Dobri ljudi iz udaljenih krajeva Hrvatske i susjednih država, motivirani pričama s terena objavljenima u našem tjedniku, šalju pomoć Banijcima i Kordunašima

Nedavni tekst u Novostima o Živku Roksandiću iz banijskog sela Šaševa, koji je govorio o tome kako Roksandić ne može plaćati pretplatu od 80 kuna za stari i pokvareni tranzistorski prijemnik, a HTV mu prijeti ovrhom nad socijalnom naknadom od 900 kuna, ponukao je nekoliko naših čitatelja da mu pomognu.

Prva se javila jedna Splićanka. Nazvala je redakciju Novosti, a potom autora teksta, s molbom da upitamo Živka što mu je najpotrebnije, kako bi mu to darovala. Kad smo to prenijeli vremešnom i bolesnom Roksandiću, bio je vrlo ganut i nakon dužeg razmišljanja jednostavno je rekao: ‘Ne znam, ništa mi nije potrebno. Samo neka mi slučajno ne kupuje novi tranzistor jer sam tek onda nadrljao kao ‘žuti’!’ Splićanka, koja za sada želi ostati anonimna ipak se nije dala smesti.

- Dobro, recite gospodinu da ćemo ga moja sestra i ja sredinom svibnja posjetiti i donijeti potrepštine koje same izaberemo. Bit će zadovoljan, a nas dvije sretne što smo nekome pomogle u nevolji. Nije isključeno da ćemo mu pomoći i novčano, samo da mu ne bi sjela ovrha - poručila je ova humana žena.

Recite gospodinu Roksandiću da ćemo ga moja sestra i ja posjetiti i donijeti potrepštine koje same izaberemo - anonimna Splićanka

Ova gesta humane Dalmatinke koja će potegnuti iz Splita sve do Šaševe na Baniji kako bi pomogla nepoznatom čovjeku, ponukala nas je da malo prelistamo arhivu ‘Novosti’. Ponovo smo posjetili nekoliko junaka naših priča, na koje su reagirali čitatelji iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja.

Svojedobno smo pisali o Ruži Vranjanin iz Klasnića, ženi koje će se mnogi sjetiti po tome što već 16 godina traži mjesto gdje je sahranjena njena majka, ubijena u vlastitoj kući, dok je Ruža bila izbjeglica u Srbiji. Ne zanima je ubojica, koga ni policija još nije pronašla, već gdje se nalazi majčin grob. Priča o gorkoj sudbini Ruže Vranjanin, koja je izjavila kako joj je najveći problem samoća, a nema ni TV ni radio, dirnula je jednog mještanina iz Metkovića. Nekako je došao do njenog telefonskog broja, porazgovarao s njom i za nekoliko dana poštar je donio veliki paket. U paketu je bio novi, veliki TV prijemnik.

- Ja čak tada nisam znala kako se taj čovjek zove. Kad sam ga pitala, rekao je da to nije važno. Važno je, kaže, da više neću biti sama. Imao je pravo. Isti onaj poštar mi je instalirao televizor i sada su mi večernji sati sasvim drugačiji. Jedva čekam večer pa da pogledam vijesti i poneku seriju. Ponekad me gospodin iz Metkovića nazove, priupita za zdravlje, provjeri je li s televizorom sve u redu, malo se ispričamo i to je to. Do tada nisam vjerovala da postoje takvi ljudi - zadovoljna je Ruža.

Prije godinu dana ‘Novosti’ su pisale o obitelji Drekić iz Malog Gradca, prognanicima koji su se u rodnu kuću vratili prije 17 godina i do dan danas još nisu ostvarili nikakva primanja. Rade, Evica i sin Nikola žive od nula kuna mjesečno, što nitko u nadležnim službama grada Gline ne može ili ne želi objasniti. U objavljenom članku Evica je navela kako joj je žao što više zbog bolesti ne može obrađivati baštu koja ih prehranjuje, pa je iz godine u godinu bašta sve manja i manja. Sve se svelo na nekoliko gredica. Nije trebalo dugo čekati i zagrebačko-ljubljanska Mitropolija odlučila je Drekićima darovati motokultivator, kako bi se njihov vrt vratio u stare međe.

- Ovakav poklon nisam ni u snu očekivala. Sada će naša bašta biti ponovo velika i bogata, jer ima dobrih ljudi. Naš sin Nikola naučio je rukovati strojem i obrađena površina je sad veća nego što je ikada bila. Dođite na ljeto po malo domaćeg paradajza i mahuna - poziva nas Evica.

Mnogi čitatelji će se sjetiti i Milana Ivkovića, povratnika iz Golinje, nedaleko Vrginmosta na Kordunu, koji još uvijek ‘ganja’ struju, čije je uvođenje masno platio još prije 40 godina. E, sada mora ponovi platiti ako želi vidjeti u mraku i čuvati hranu u hladnjaku. Novaca nema, pa mu je kuća uz koju prolaze elektrovodovi, u mraku. Prema zadnjim informacijama, uskoro bi mogao biti priključen, ali dok to ne bude, ništa se sa sigurnošću ne može reći. Kad se Milan vratio na rodno ognjište, drvena kuća je bila urušena i neprikladna za život. Najprije su u pomoć uskočili suseljani koji su danima krpali i pokrivali Milanovu kućicu. Nešto kao Družba Pere Kvržice. Skupilo se tu i nešto novca, pa je Milan nekako prebrodio prve dane. U članku o Milanu spomenuli smo da nema niti namještaj. Brzo su uslijedile reakcije čitatelja.

Najprije su se javili Božica i Jovan Mirić iz Zagreba, koje je Milanova sudbina rastužila toliko da su odlučili pomoći. Skupili su dosta namještaja - krevet, pokrivače, posteljinu, suđe, usisivač, televizor i još mnogo toga. Javio se problem kako to iz Zagreba prevesti u Golinju. Čim su čuli za problem, u Srpskom narodnom vijeću nisu se dvoumili. Poslali su kombi s vozačem i stvari su začas bile u Milanovu dvorištu. Javila se i zagrepčanka Milka Kulušić koja je Milanu poklonila dosta zimske garderobe, a mnogi čitatelji su mu se obraćali da im pošalje broj bankovnog računa kako bi mu poslali nešto novca. Kada je Milan Ivković čitao pismo koje mu je napisala Božica Mirić, nije stigao do kraja. Zaplakao je, a suze su se razlile po listu papira.

Gospodin iz Metkovića koji mi je darovao televizor nazove, priupita za zdravlje, provjeri je li s TV-om sve u redu - Ruža Vranjanin

Milorad Repija, zadužen za tehničko-operativne poslove u SNV-u, koji je dovezao namještaj za Milana i darove SNV-a, tada nam je rekao: ‘Ovo je dan koji ću pamtiti. Danas kada je sve više ravnodušnosti i apatije, ovakve humane geste povezuju zauvijek do tada nepoznate ljude.’

Svojevremeno su Novosti pisale o Mirku Anđeliću, povratniku iz Klasnića koji je davne 1952. služio vojni rok u Jugoslavenskoj ratnoj mormnarici. Tada je na Jadranskom moru biozadnji put. Vašem reporteru nije pričao o problemima povratka, o obnovi, o ostvarivanju prihoda, drugih prava i o teškom životu u gotovo raseljenom selu. Nekadašnji kormilar ratnog broda pričao je samo o moru, svjetionicima, otocima i drugarstvu među mornarima. Pokazivao nam je sve vrste mornarskih čvorova, objašnjavao kako se možemo orijentirati noću po zvijezdama i čini se da ništa nije zaboravio. Njegova ljubav prema moru dirnula je mnoge čitatelje. Počela su stizati pisma i darovi.

Lidija Franović iz Boke Kotorske, kaže nam kako ju je dirnula priča o banijskom mornaru. Obećala je da će se angažirati kako bi se o Mirku Anđeliću snimio dokumentarac. Nije stala na tome. Pozvala je banijskog mornara da bude njen gost u Boki, upravo tamo gdje je služio mornaricu, a ona će se potruditi da ovaj Banijac stane i za kormilo broda, kao nekad, prije 60 i više godina.

Potaknut pričom o Mirku, Bojan Zvonarević iz Slavonskog Broda odmah je na adresu našeg mornara poslao dar - novi zimski mornarski kaput iz tog vremena. Bili smo prisutni kada je Mirko otvorio paket.

- E, da mi je bilo što drugo poslao, ne bi me ovoliko obradovalo kao ovaj kaput. Isti ovakav nosio sam za hladnih dana kad sam kormilario i u takvom kaputu sam u slobodne dane s drugovima obilazio kafane i djevojke. To nije kaput, to je svetinja - rekao nam je tada Mirko.

U ovom pregledu izostavili smo još mnogo humanih ljudi koji su reagirali na gorke sudbine stanovnika Banije i Korduna. Mnogi od njih ne žele da se o tome piše. Jednostavno žele samo pomoći. Onima čija smo imena i darove spomenuli, trebalo je dosta uvjeravanja da daju pristanak kako bismo to objavili. Vrlo dobro znamo da to nisu učinili zbog toga da im se spomene ime. Ipak, zašto o tome šutjeti?

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više