>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Ana Brakus

Damir Bakić: U Senatu je prevladao strah

Redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i protukandidat Damiru Borasu na izborima za rektora zagrebačkog Sveučilišta: Nadao sam se da će Senat biti spremniji na promjene na čelu zagrebačkog Sveučilišta jer smo tijekom obilaska fakulteta dobili silnu podršku i osjetili silnu želju zaposlenih, ali i studenata za promjenom. I to treba uzeti u obzir. Potencijal optimizma je puno veći nego što to pokazuje izborni rezultat

Na intervju stižete s prve sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu nakon reizbora rektora Damira Borasa na tu poziciju. O čemu se razgovaralo? Je li vam bilo drugačije sudjelovati na sjednici nakon izgubljenih izbora?

Bilo je, zapravo, normalno. Doduše, za mene osobno je to bila nešto napornija sjednica zbog cjelokupne kampanje koja me dosta iscrpila. Jedini problem predstavljale su dodatne dvije točke o Hrvatskim studijima pred sam kraj dnevnog reda, za koje nam nisu bili dostavljeni materijali. Bilo je poprilično teško pratiti izlaganje prorektora Ante Čovića koje je bilo vrlo ekstenzivno. Bilo je i puno pitanja jer je prorektor Čović napokon otkrio niz detalja o transformaciji Hrvatskih studija.

Ako rektor i uprava bitno ne promijene pristup, nemamo se čemu veseliti. Dugoročno, Sveučilište je prebogato i sjajnim znanstvenicima i sjajnim studentima. U tu snagu vjerujem

O kakvim je detaljima riječ?

Konačno je završena transformacija Fakulteta filozofije i religijskih znanosti koji je prije nekoliko tjedana dobio i službenu dopusnicu za svoje djelovanje. Sada je to regulirano i kolege mogu mirno raditi svoj posao. Za ostatak Hrvatskih studija je prorektor Čović mnogo govorio o promjenama programa, a izbjegao je govoriti o trenutnom formalnopravnom statusu za koji znamo da je u opreci sa zakonskim odredbama. Prvi put smo službeno čuli da je na Hrvatskim studijima zaposleno 35 ljudi samo u prošloj kalendarskoj godini.

Novosti su ekstenzivno pisale i o prorektoru Čoviću, rektoru Borasu, ali i brojnim drugima iz njima bliskog, suradničkog kruga. Kako vidite ulogu prorektora Čovića na zagrebačkom Sveučilištu?

Ne mogu govoriti o njegovom ranijem djelovanju, nisam toliko upoznat s njime. Mogu govoriti o njegovoj prorektorskoj ulozi – on je jedan od ključnih prorektora jer su u njegovoj nadležnosti dvije važne stvari: transformacija Hrvatskih studija i sve iz segmenta kadrovskih pitanja. Već sam više puta rekao da je odbijanje informiranja Senata o tim pitanjima, a koje je dolazilo od rektora Borasa i prorektora Čovića, neprihvatljivo.

Čak 21 novinska redakcija tražila je pristup izbornim sjednicama Senata, no to je odbijeno. Vi ste bili vrlo prisutni u medijima, dok ih je rektor Boras izbjegavao.

U medijima sam bio prisutan jer sam smatrao da je moja dužnost kao kandidata za rektora odgovarati na pitanja koja mi se postavljaju. Na velik broj intervjua pozvani smo obojica. Rektor Boras odbijao je sudjelovanje u svakom od njih, bilo pisanom, radijskom ili televizijskom. Rekao bih da je to činio iz jednog jedinog razloga: on naprosto nije imao niti ima odgovor ni na jedno od pitanja koje je mogao dobiti. O tužbama koje je podizao, o kadroviranju, o nepoštivanju Statuta, o enormnim ekstra honorarima… On naprosto nije imao nijedan valjan odgovor. A onda se meni spočitavalo da sam vodio kampanju kroz medije.

Nastavak kurikularne reforme nije vjerojatan sve dok je ta tema zarobljena u ideološkim sukobima. Ona će se provesti jedino ako je otmemo od politikantstva

U svojoj kampanji naglašavali ste potrebu za većom razinom transparentnosti. Priliku za to vam vaši kolegice i kolege u Senatu, u konačnici, nisu dali. Imate li nade da će doći do pozitivnih promjena?

Volio bih da se varam, ali zapravo nemam velike nade za pozitivne pomake u tom smislu. Dokaza za dosadašnju netransparentnost ima izrazito mnogo. Ne govorim to samo zbog odbijanja pristupa medijima izbornim sjednicama, već i zbog potpunog nedostatka komunikacije s medijima općenito pa sve do razine podizanja tužbi protiv određenih novinara pa i čitavih redakcija. Jedan takav primjer su i komentari na prosvjed održan dan prije izbora. Iz uprave su se čuli komentari tipa ‘ne možemo dopustiti da nam rektora Sveučilišta bira ulica’. To je apsolutno neprihvatljivo. Dobro se zna što je ulica, a što je legitiman, demokratski prosvjed. Studenti i pojedini nastavnici, osobe iz javnog života i građani koji na takav način izražavaju želju za promjenom ne mogu biti nazivani ulicom. Ako je to ulica, onda je ulica i prosvjed za Stojedinicu ili prosvjedi za nastavak kurikularne reforme, a na kraju ćemo tom logikom završiti i na tome da se ulica okupila i na onom famoznom govoru Vlade Gotovca 1991. Želim napomenuti da s tim prosvjedom nisam imao nikakve veze. Nisam bio ni konzultiran ni uključen na bilo koji drugi način. Jedina je poveznica što bih na njemu zasigurno sudjelovao da nisam bio kandidat. Takav oblik komuniciranja s javnošću ne ostavlja prostora za optimizam, a ni nadu u transparentnost. Ovaj rektor je reizabran, većina njegovih suradnika ostat će na svojim pozicijama. Rektor je od Senata dobio uvjerljivu podršku i nema nijednog objektivnog razloga zbog kojeg bi on mijenjao svoje stavove u tom pogledu.

Boras nije dorastao poziciji

Ipak, svoju kampanju vodili ste uz stalno naglašavanje vlastitog optimizma i vjere, nade u promjenu. Zbog čega ste smatrali da možete dobiti podršku u Senatu? Što vas je nagnalo da vjerujete da je na Sveučilištu više boraca nego borasa?

Nadao sam se da će Senat biti spremniji na promjene zbog brojnih iskaza podrške i silne potpore prezentiranom programu i mom načinu razmišljanja. U svim tim konzultacijama, a bio sam na svim fakultetima osim na tri na koja me nisu htjeli primiti, vidio sam brojne ljude željne promjene. Želio sam Senat načiniti prostorom diskusije. Mislim da je klima u Senatu poprilično zadana stilom upravljanja Sveučilištem. I dalje mislim da kada bi se, nekim čudom, dogodio zaokret na vrhu, da bi Senat to prihvatio.

Mislite li da bi vaše kolegice i kolege, na neki način, glasom za vas glasali i protiv sebe te svojih partikularnih interesa? Kako objašnjavate čak 54 glasa u korist rektora Borasa naprema vaših 15?

Teško je to reći. Ne mislim da bi ičiji partikularni interesi bili ugroženi, ali u atmosferi netransparentnosti mogu zamisliti da je taj strah kod mnogih prevladao. Što se tiče glasova, sigurno je u pitanju dijelom strah od promjena. Ne zaboravimo i faktor da bi rektor Boras upravljao Sveučilištem još cijeli jedan semestar.

Netransparentnost šteti ugledu Sveučilišta, možda čak i većini, no neosporno je da brojni od netransparentnosti itekako imaju koristi.

Ne mislim da je takvih većina u Senatu. Mislim da bi promjena metode i klime mogla doprinijeti promjeni razmišljanja većine u Senatu.

Je li na broj okupljenih na prosvjedu, ali i na glasanje u Senatu utjecao i nedostatak vjere da je kroz ovakve institucije moguće nešto promijeniti?

Jedan od ključnih razloga za moju kandidaturu bilo je pokazivanje da se djelovanjem na nekim vodećim pozicijama stvari mogu mijenjati nabolje, unatoč trenutnim negativnim indikatorima. Vjeru u to nikada ne smijemo izgubiti. Naprosto nikada ne smijemo od toga dići ruke.

Ipak, nakon poraza ste izjavili da se nemate namjeru ponovno kandidirati.

Trenutak je bio upravo sada. Upravljanje Sveučilištem je u krizi, a rektor je pokazao da nije dorastao svojoj poziciji. Trenutak je bio za pokušaj pronalaska izlaza iz te situacije. Nikada ranije nisam imao ambiciju natjecati se za takvu poziciju i moja kandidatura nije bila plod nekog dugoročnog planiranja, već potrebe. Za četiri godine neću više biti član Senata, posvetit ću se radu na svom fakultetu. Priliku će tada imati netko drugi.

Mislite li da će vaša kandidatura tu osobu ohrabriti ili obeshrabriti?

Mislim da će ohrabriti. To želim vjerovati. Naravno, povod vašeg pitanja je tako velik omjer glasova u korist rektora Borasa, ali obilazeći fakultete u ovoj kampanji dobili smo silnu podršku i osjetili silnu želju zaposlenih, ali i studenata za promjenom. I to treba uzeti u obzir, potencijal optimizma je puno veći nego što to pokazuje izborni rezultat.

Koje je bilo službeno objašnjenje odbijanja susreta koje ste dobili od ta tri fakulteta, a koje je vaše?

Svoje objašnjenje nemam i nevažno je. S druge strane, njihovog objašnjenja uopće nema. Na svaki fakultet išao sam dvaput: najprije da dekane zamolim za razgovor sa širim timom, a drugi put na samom razgovoru o programu, problemima, idejama. Na Kineziološkom fakultetu i na Hrvatskim studijima nisam primljen ni na preliminarni razgovor, a na Fakultetu elektrotehnike i računarstva sam se našao s dekanom Grgićem koji mi je rekao da su prezaposleni i da nemaju vremena za razgovor, no da će mi svoje stavove poslati e-mailom. Nije ga poslao do dana današnjeg, premda sam ga na to podsjećao.

Sveučilište se zatvara u sebe

Izjavili ste kako smatrate da, za razliku od zagrebačkog, riječko Sveučilište ide u dobrom smjeru te da poduzima konkretne i dobre korake. Što je za vas u toj komparaciji najvažnije?

Nije upitno da je zagrebačko Sveučilište u znanstvenoj produkciji, ne samo veličinom, ispred riječkog. No ključnu razliku zapravo čini shvaćanje i promišljanje pozicije rektora u Rijeci i Zagrebu. Znam koliko se kolege koji vode Sveučilište u Rijeci trude pratiti relevantne institucije i njihova promišljanja diljem Europe, ali i koliko ih se trude implementirati. Prije svega nastoje ojačati međunarodnu suradnju i staviti naglasak na interdisciplinarnost. U konačnici, i formiranje Savjeta koji okuplja međunarodno priznate znanstvenike iz Hrvatske to pokazuje. S druge strane, u Zagrebu imamo Sveučilište koje se zatvara u sebe.

Kako vidite budućnost Sveučilišta u Zagrebu?

Ako rektor i uprava bitno ne promijene pristup, nemamo se čemu veseliti. Dugoročno, Sveučilište je prebogato i sjajnim znanstvenicima i sjajnim studentima. U tu snagu vjerujem i na dugi rok jesam optimist.

Gdje je ta snaga? Mislite li da su pripadnici akademske zajednice dovoljno aktivni ili dovoljno kritični?

Sva ta naša nastojanja i sve ono dobro što radimo je atomizirano i svedeno na ogromne pojedinačne napore ili napore manjih, ali nepovezanih timova. Zadaća Sveučilišta trebala bi biti da se spoje. Na svakom fakultetu ima sjajnih znanstvenika, no zbog općedruštvenih kretanja, zbog načina upravljanja Sveučilištem ljudi su demoralizirani i nisu dovoljno aktivni.

Mislite li da su ti najbolji na fakultetima poticani i podržavani ili su prečesto opstruirani?

Na svakom fakultetu ima izvrsnih i manje izvrsnih znanstvenika, onih požrtvovnih i inspirativnih nastavnika i, naravno, onih koji su to u manjoj mjeri. Oni koji su najvrsniji među nama su itekako prepoznati i, naravno, imaju veliku podršku studenata. Problem je što smo atomizirani i posvećeni radu u svojim područjima, prečesto zatvoreni u svoje stručne timove, bez kohezivne snage koja bi taj potencijal iskoristila.

Atomizacija zasigurno postoji. No kako je ona nastala? Slučajno ili zato što je korisna za upravljanje Sveučilištem na postojeći način?

Apsolutno su te dvije stvari povezane. Jedna drugu uvjetuje. Ako imamo situaciju da rektor dvije godine ignorira pučku pravobraniteljicu i njezine zahtjeve za informacijama, naravno da su ljudi demoralizirani. Istupanje u javnosti u takvoj klimi čovjeka odmah dovodi u poziciju da biva shvaćen kao netko tko je nezadovoljnik, bijela vrana.

Sami ste spomenuli prosvjede za nastavak kurikularne reforme. Koliko vjerojatnim vidite nastavak prvotno zamišljene reforme?

Mislim da je to jedna od najvažnijih tema u našem društvu. Nastavak nije nimalo vjerojatan dok je ta tema zarobljena u ideološkim sukobima. Možemo vjerovati da će se ta reforma provesti jedino ako je otmemo od politikantstva.

Na koji način bi to bilo moguće?

Jedino na način da se građani odluče reći da je bilo dosta i da se cijelo društvo počne liječiti od tih besmislenih ideoloških sukoba.

1/1