S Damirom Pilićem, splitskim novinarom, razgovarali smo povodom prosvjeda nogometnih navijača.
Kako ocjenjujete bunt torcidaša, koji je kulminirao na splitskoj Rivi?
To je bunt protiv nepravde, mafije i korupcije u hrvatskom nogometu. Te negativne pojave predugo traju u našem nogometu i koliko god se uporno sakrivale i maskirale relativno dobrim rezultatima državne reprezentacije, one se dobrim dijelom prelamaju upravo preko leđa Hajduka. Navijači to vide i reagiraju. Prethodnih godina navijači Hajduka isti su bunt iskazivali prema tadašnjim čelnicima kluba i sada, kada su uspjeli doći u poziciju da sami biraju Hajdukov Nadzorni odbor, naprosto idu dalje. Dakle prvo su počistili u svom dvorištu, a sada i šire.
Jedni ih nazivaju huliganima, a drugi borcima za slobodu. Kakvi su zapravo?
Torcida je vrlo heterogena skupina. Među njima neosporno ima i huligana, ali i puno mladića koji se doista bore za pravdu. Ovo što su pokrenuli zaista se može smatrati svojevrsnom revolucijom. Iako se verbalno i akcijski zadržavaju samo na nogometu, nije teško uočiti da njihov protest ima i širi društveni značaj, naprosto zato što su iste negativne pojave s kojima su se uhvatili u klinč – nepravda i korupcija – raširene u čitavom našem društvu. Smatram da se navijači Hajduka svojim aktualnim akcijama iskazuju i kao borci za društvenu pravdu, čak i ako to nisu osvijestili.
Hajduk, taj izvorno antifašistički klub, ima većinu desno usmjerenih navijača. Hoće li se nešto promijeniti?
Bojim se da neće, iako je zapravo dirljivo vidjeti koliko neki potezi Torcide frapantno nalikuju na nekadašnje radničko samoupravljanje. U svojim akcijama koriste baštine i repertoar lijeve ideje, makar se po njihovim skandiranjima može vidjeti koliko su skloni desničarskim opcijama, sve do ozbiljnog koketiranja s ustaštvom. To je i inače paradoks Hajdukovih navijača, da kao većinski desničari navijaju za klub koji je širom slobodarskog svijeta najpoznatiji kao snažan antifašistički simbol.
Što Splićane i ostale sprečava da se u tolikom broju okupe i kada se krše druga prava?
Isto što sprečava i druge ljude u Hrvatskoj da se dignu. Dvadeset i pet godina nacionalizma i kapitalizma uspješno je razorilo međuljudsku solidarnost koja je postojala u bivšoj državi. Danas se ljude u Hrvatskoj može potaknuti na bunt i akciju jedino oko nogometnih i eventualno ekoloških tema.
