Koliko se njeguju tradicije narodnooslobodilačke vojske i partizanskog pokreta i koliko je još uvijek živo sjećanje na žrtve ustaškog terora 1941. u Krstinji, selu na sjeverozapadnim obroncima Petrove gore, najrječitije govori podatak da se na polaganju vijenca na spomenik stradalim mješanima i obilježavanju Dana borca, 4. jula, okupilo više od 200 ljudi iz Krstinje, okolnih sela i gradova, pa i iz inozemstva. Sve to unatoč činjenici da u selu trenutno živi, slovima i brojem, točno sedamnaestoro (17) mještana. Unatoč činjenici da ovog praznika nema odavno kao što nema niti Jugoslavije, mještani ovog dijela Korduna održavaju tradiciju do dana današnjeg.
A, kako i ne bi, kad su se, te davne i krvave 1941. godine, početkom jula, na poziv Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita da se pruži oružani otpor neprijatelju, odazvali gotovo svi punoljetni i za borbu sposobni mještani Krstinje i okoline. Cijena te odluke skupo je plaćena, o čemu svjedoči spomenik žrtvama fašističkog terora, podignut usred sela prije više od 60 godina. Granitni monument svjedoči o 302 poginula borca ovog ustaničkog kraja i 759 žena, djece i staraca koje su ustaše pobili u znak odmazde.
Predsjednik mjesnog odbora Krstinje Jovan Vuletić kaže da od 200 ljudi koji su se ove godine, 4. jula okupili kod mjesnog spomenika, nema niti jednog jedinog koji nije u krvavom pokolju 1941. izgubio barem jednog, bližeg ili daljnjeg rođaka.
- Otkad je podignut ovaj spomenik, okupljamo se podno njega na Dan borca svake godine, s kraćim prekidom nekoliko godina za trajanja posljednjeg rata. Ta tradicija neće nikada odumrijeti, pa ako jednog dana, a kako je krenulo i to je moguće, u selu ostane jedan jedini mještanin, budite sigurni da će doći 4. jula do spomenika i položiti barem stručak poljskog cvijeća – kaže Jovan Vuletić. Predsjednik Udruge antifašista općine Vojnić Nikola Pavić podsjeća na jednu važnu činjenicu.
- Vidite, ovo je sto posto ustanički kraj. S ponosom možemo reći da među nama, u širokoj okolici, od početka Narodnooslobodilačke borbe pa do samoga kraja i oslobođenja, nije bilo niti jednog četnika, ustaše ili bilo kakvog izdajnika u našim redovima. Upravo zbog toga platili smo veliku cijenu, o čemu svjedoči ovaj spomenik. Zbog svega toga, prije desetak godina odlučeno je da 4. juli ne bude samo obilježavanje i sjećanje na onaj odvažni poziv na oružje protiv okupatora, već da taj dan bude Dan Mjesnog odbora Krstinja – objašnjava Nikola Pavić.
U Općini Vojnić imaju razumijevanje za obilježavanje događaja i odaju pijetet prema stradalom stanovništvu Krstinje i okolnih sela o čemu je svjedočila cjelodnevna posjeta općinskog načelnika Nebojše Andrića (HDZ) na Dan mjesnog odbora. Također je otvorena blagajna općine Vojnić iz koje je osiguran dio sredstava za ovogodišnje okupljanje kod spomenika.
- Poštujemo sve što se na ovim prostorima događalo još od sedmog stoljeća. Svima onima koji su svojim radom ili svojom žrtvom doprinijeli da imamo danas slobodnu i demokratsku domovinu, mi se duboko klanjamo i ne zaboravljamo. Upravo zbog toga Općina Vojnić je i suorganizator ovog okupljanja, a bit će i ubuduće. Nažalost, na ovim prostorima nas je sve manje, povratak prognanih je završen, a za one obitelji i pojedince koji su se vratili, činimo sve da im olakšamo život – rekao je Nebojša Andrić.
Danas u Krstinji živi, bolje rečeno, preživljava 17 vremešnih mještana, a nekad, prije posljednjeg rata, Krstinja je bilo poznato općinsko središte koje se, iz dana u dan sve više razvijalo. Trećina stanovnika, njih više od 100, bilo je zaposleno je u tvornici trikotaže Beti Metlika. Ostali su se bavili poljoprivredom, pa u mjestu gotovo da nije bilo nezaposlenih. Osnovna škola koju su također pohađali učenici iz okolnih sela brojila je više od 300 đaka. U selu su bili smješteni pošta, ambulanta, zubar, benzinska crpka, veterinar i trgovina, svi oni svakodnevno na usluzi mještanima. Autobusnim linijama stanovnici Krstinje i okolice bili su izvrsno povezani s Vojnićem, Karlovcem i Zagrebom.
O tome kako je nekada bilo, saznajemo od jednog od ‘mlađih’ mještana Krstinje, 57-godišnjeg Đure Martinovića Đoke, nekadašnjeg matičara koji sve mještane, a i sve događaje ‘zna u dušu’, poput preciznog kroničara.
- Bio sam 17 godina zaposlen kao mjesni matičar u općini Krstinja. Godišnje sam obavljao između 50 i 60 vjenčanja, što znači, svake subote su bili – svatovi. Nekad i po dva para. Sjećam se posljednjeg. Bilo je to 22. svibnja 1995. Poslije toga, do dana današnjeg, ništa. Poslije Oluje, sve se raspalo. Nestala općina Krstinja, nestali ljudi, nestalo i moje matičarsko mjesto, nestala vjenčanja, a ja ni na nebu ni na zemlji. Nitko me ništa nije pitao; do mirovine još je gotovo desetak godina, nemam nikakva primanja i čekam, a da ni sam ne znam što čekam. Ovaj spomenik nasred sela, podignut u znak sjećanja na naše stradale očeve, majke i djecu, jedino je što nas okuplja i drži zajedno. A kad dođe taj dan, 4. juli, nema onoga tko neće doći. Dolazimo zato da se poklonimo žrtvama, našim sumještanima i rođacima, položimo vijence, cvijeće i zapalimo svijeće. Dok sam ja živ, svakog 4. jula naći ćete me ovdje, računajte na to – obećava Đuro Martinović Đoko.
Ove godine, na Dan mjesnog odbora Krstinja, okupilo se više od 200 ljudi. Nekad je bilo drugačije; stotine posjetilaca, desetine automobila i autobusa, cjelodnevno druženje od jutra do duboko u noć, s nogometnim turnirom od deset i više momčadi, ića i pića do mile volje. Danas je to mnogo skromnije, ali još uvijek se dade pojesti sočan odrezak i uz zvuke harmonike, bajsa i tambure, popiti po koje pivo.
