>

novosti logo

Kronika Kronika

Dan kada su Kusonje prepolovljene

Obljetnica masakra i terora u zapadnoslavonskim selima: Dragan Grujić i Stojan Damjanović prije 73 godine preživjeli su stravičan pokolj u selu Kusonje, a sjećanje na taj dan ne jenjava ni nakon toliko godina

Omanovac, Batinjani, Obrijež, Dereza… sela su to na pakračkom području koja se ovog mjeseca prisjećaju stravičnih zločina koje je vojska NDH počinila nad nevinim srpskim civilima. Među opustošenim mjestima nalazile su se i Kusonje, koje su tada brojale blizu tisuću duša s većinskim srpskim stanovništvom. Danas Kusonje imaju oko 500 stanovnika u svojoj parohiji, a 13. kolovoza mještani su se zajedno s potomcima stradalih i antifašistima, prisjetili tog neljudskog čina. Liturgiju je u kusonjskoj Crkvi Svetog Georgija predvodio episkop Pakračko - slavonski, Jovan Ćulibrk.

Crkva je to u kojoj su prema svjedočanstvima preživjelih, bili spaljeni srpski civili iz Kusonja i okolnih mjesta, kada je 1942. pokrenuto masovno protjerivanje i ubijanje u tadašnjem kotoru Pakrac. Iako točan broj nikada nije utvrđen, procjene kažu da se radi o 700 osoba.

Iako se dan kojeg bi preživjeli svjedoci Dragan Grujić i Stojan Damjanović najradije zaboravili dogodio prije 73 godine i unatoč tome što su bili maloljetni, sjećaju se događanja u detalje. Kako i ne bi kažu, kad je to teret s kojim moraju svakodnevno živjeti. ‘Stanovnici Kusonja te ‘42. nisu bili nepripremljeni, znali su da će se tragedija dogoditi, ali nisu znali kada’ – kaže Dragan Grujić. Obojica su preživjeli zahvaljujući tome što su bili skriveni u jarcima, pokriveni travom s glavom prema zemlji, ležeći mirno bez glasa i daha.

Osam dana prije Kusonja dogodio se stravičan pokolj u Derezi. Kusonjčane nije nitko o tome obavijestio, jer je cjelokupno stanovništvo ovog sela ubijeno ili protjerano. Znalo se jedino da seljane svakodnevno odvoze u logore i zbog toga se bilo na oprezu, objašnjava Grujić. No, tragedija u Kusonjama ipak se nije mogla izbjeći.

- Obzirom na događanja u susjednim selima, nismo spavali u kućama, nego po šumama. Moja obitelj koja je bila najbrojnija u selu, spavala je u vinogradima. No taktika je od strane neprijatelja bila promijenjena. Dok su Derezu napali oko 3 – 4 sata u noći, u Kusonje su došli oko 9 ujutro kad su se već svi seljani vratili u selo i otišli na polje. U trenutku kada su se pojavili naoružani vojnici bio sam vani. Poručili su ljudima da se vrate kući ‘jer će biti preseljenja’. Isprva su postupali normalno – prisjeća se Dragan.

Istoga dana, u isto vrijeme, u okolici je ‘dignuto’ desetak sela. Princip rastjerivanja stanovništva iz sela svugdje je bio isti. Mještani bi bili formirani u povorku ispred mjesnog doma, odnosno žene i djeca, dok su muškarci ostajali u mjestu. Oni koji su ostali, stradali su. U Kusonjama su identificirana dva mjesta masovnih stradanja – mjesna crkva i bunari.

Bunari za koje se smatra da su u njih 1942. godine bačena tijela stradalnika nalazila su se u blizini kuće Grujićevih, odmah iza voćnjaka. Toga dana bili su sravnjeni i zatrpani zemljom. Nažalost, do danas nije izvršen pregled tih bunara, odnosno ekshumacija posmrtnih ostataka. Razrješenju tog problema nastoji pripomoći Stojan Damjanović.

- Došli smo do popisa onih osoba za koje pretpostavljamo da su bačeni u bunare, a imamo i popis onih koji su odvedeni u logor Stara Gradiška, među njima je bilo i 30 – 40 djevojaka. Danas smo vladiki predali objedinjeni popis svih žrtava sela Kusonje poimenično – svjedoči Damjanović.

Kad su se seljani počeli vraćati u selo ‘45. i ‘46. godine, okupilo ih se petstotinjak. Prije početka rata u Kusonjama je živjelo 1093 pravoslavaca, pet katoličkih i jedna romska obitelj. Svi su se slagali. Promjene su nastale uspostavom NDH i stupanjem na snagu rasnih zakona. Škola u Kusonjama je još 1941. godine radila, ali promjene u obrazovnom programu bile su osjetne. Učilo se ono što je propaganda servirala, ćirilica je skroz izbačena, upotrebljavani su novi rječnik i kalendar. Iz sela su prvo bili protjerani istaknuti Srbi pod izgovorom da su neprijatelji. Odveli su ih u prvi sabirni logor Danica, a odande u Liku.

Prvi zadatak pri povratku za Dragana i Stojana bilo je čišćenje crkve, uz spomenute bunare mjesto zločina koje se dogodilo 13. kolovoza. Evidentno je bilo da se u crkvi dogodilo nešto strašno. Unutrašnjost je bila popaljena, čak ni metalnih predmeta nije bilo. Pronađeni su samo poneki metalni dijelovi remena.

Život je kasnije odveo Dragana i Stojana iz Kusonja. Stojan dugo nakon tog kobnog dana nije znao što mu se dogodilo s majkom i sestrama. Nakon nekoliko godina dobio je pismo da su žive i da su dobro. Dragan kojeg je život odveo u glavni grad, prepričava jednu crticu iz srednjoškolskih dana u Zagrebu.

- Na temu romana Ernesta Hemingwayja ‘Kome zvono zvoni’, morali smo napisati esej. Sjećanja su me odvela u rodno Kusonje i zvono na mjesnoj crkvi. Običaj je bio da zvono na crkvi zvoni oko 5 sati, ako je zvonilo malo zvono to je značilo da je netko umro. Tehnikom zvonjenja mještanima se dojavljivalo da je pokojnik muška ili ženska osoba. I tog 13. kolovoza čulo se malo zvono koje je zvonilo po svim pravilima. Onaj tko je zvonio jako je dobro znao za taj običaj. Nikad nismo saznali tko je to bio – priča Dragan Grujić.

Crkva Sv Georgija prošla je brojne havarije. Gradila se od 1732. – 1734. godine. Povijest građevine jako dobro poznaje predsjednik Mjesnog odbora Kusonje Milan Kozlović.

- 1888. godine crkva je obnovljena po drugi put, dok su 1942. od crkve ostali samo zidovi. Do 1987. bila je bez krova, zatim je pokrivena i tako je bilo do ‘92. godine. 2006. postavljeni su prozori, a može se reći da je obnovljena 2009. Crkva je društveno središte sela, službe se redovito održavaju jednom mjesečno te za slavu Svetog Georgija i prisjećanje na 13. kolovoz 1942. – objašnjava Kozlović. Ono što preostaje je otkrivanje je identiteta kusonjskih žrtava.

1/2