>

novosti logo

Kultura Kultura

Daniel Šuljić: Od Oscara do Animanarhije

Sintagma ‘tradicija i/ili revolucija’ najbolje predstavlja ovogodišnje izdanje Animafesta jer će uz sirovu animaciju u njenom punk izdanju biti prikazan i niz klasičnih filmova nagrađenih najprestižnijom nagradom

U Zagrebu se od 6. do 11. juna održava 26. po redu izdanje Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb. Pored tristotinjak filmova, festival nudi i brojne interaktivne instalacije, predavanja, radionice, izložbe i performanse, a osim u kino dvoranama, dio filmova prikazan je i na otvorenom, u parkovima Zrinjavac i Ribnjak. O svemu tome razgovaramo s umjetničkim direktorom festivala Danielom Šuljićem.

Koliko se ovogodišnje izdanje Animafesta razlikuje od prethodnih?

I ovogodišnji program nastavlja tradiciju započetu 1972. godine, odnosno koncept natjecateljskog programa i popratnih retrospektiva, što je zajedničko s drugim svjetskim festivalima. Kako smo zadnje dvije-tri godine uveli mnogo programskih noviteta, od projekcija na otvorenom do znanstvenog skupa ‘Scanner’, najveća promjena vidljiva je u organizacijskom timu. Dugogodišnja producentica Vjera Matković odlučila je potražiti nove izazove, pa su umjesto nje sada tu Paula Orlić i Matea Milić.

Izdvojio bih i dvije tematske cjeline, nagradu ‘Oscar’ i ‘Animanarhiju’, što se može predstaviti sintagmom ‘tradicija i/ili revolucija’ jer će uz sirovu animaciju u njenom punk izdanju biti prikazan i niz klasičnih filmova nagrađenih Oscarom. U tom programu bit će prikazana i četiri hrvatska filma nominirana za tu prestižnu nagradu, od kojih je Vukotićev ‘Surogat’ iz 1961. do danas ostao jedini hrvatski dobitnik.

Raste li broj prijavljenih filmova iz godine u godinu?

Naravno, jer smo od 1972. jedan od glavnih svjetskih festivala animacije tako da svi autori na svijetu znaju za nas i šalju nam filmove. Također, broj prijava raste jer se godišnje u svijetu radi sve više filmova. Povećanje interesa osjećamo prilikom selekcije filmova. One u kratkoj i studentskoj konkurenciji bira po troje ljudi, a u taj proces uključen sam i ja. Tako sam pogledao njih 1.200, uključujući i nekih 50-ak iz Hrvatske, one koji će biti prikazani na panelima zgrade Muzeja suvremene umjetnosti i na studentskom natjecanju.

Obećavaju li studentski filmovi i mogu li se oni uopće staviti pod zajednički nazivnik u smislu trendova, tema ili tehnika izrade?

Ne bih mogao reći da postoji neki dominantni trend, ali se svake godine pojavljuju svojevrsni valovi. Nekada je to bio val lutkarskog filma, a sad je onoga crtanog rukom. Kako su priče o izbjeglicama svuda prisutne, bilo je nekoliko studentskih filmova na tu temu, pa su jedan ili dva od njih uvršteni u natjecanje. Studentski radovi su u prosjeku kraći, imaju svježe vizuale jer neopterećenije pristupaju filmu, tako da je to jedan od najboljih programa na svim festivalima. Jedino što su neki studenti kao autori malo površniji pa filmovi imaju više žara, ali im ponekad fali dubine.

Kako komentirate ovogodišnju regionalnu ponudu filmova?

Hrvatska ponuda je ove godine bila jako dobra. Naime, nije uobičajeno da čak četiri filma uđu u natjecateljski program. Zato hrvatski autori, koji su uvijek nezadovoljni što nema više njihovih filmova u programu, ove godine mogu biti zadovoljni. Ali i mi kao organizatori možemo biti zadovoljni kvalitetom jer zbog stečenog ugleda i svjetskog značaja moramo biti objektivni pri selekciji. Od ostalih zemalja iz regije u selekciju je ušao i jedan slovenski film, a tu je i film beogradskog autora Miloša Tomića. Generalno nije bilo previše prijava. Recimo da hrvatska animacija ostaje predvodnik u regiji, između ostalog i zbog riješenog principa financiranja. HAVC je dobro ustrojena institucija koja radi za dobro hrvatskog filma, pa tako i animiranog. Zbog naše tradicije i činjenica da animacija ima svoje mjesto u kulturi Zagreba i Hrvatske imaju nas na radaru, paze nas, čuvaju nas, korektni su…

Publika je tokom godina shvatila da dokumentarci ne govore samo o egzotičnim krajevima i životinjama, već i da su bitan filmski žanr. Možemo li isto reći i za animirane filmove, odnosno da ih gledatelji više ne percipiraju dominantno kao razbibrigu za djecu?

S tim se pitanjem stalno susrećemo. U Hrvatskoj je stanje dosta dobro zbog festivala, Zagrebačke škole crtanog filma i novih filmova, ali još ima ljudi koji kad im kažeš da se baviš animacijom smatraju da je to za djecu. No, kod nas je situacija puno bolja nego što je, recimo, u Austriji gdje sam dugo živio.

U kojoj mjeri se animirani film nalazi na razmeđi filma, stripa i likovne umjetnosti?

Animirani film u sebi sjedinjuje sve vrste umjetnosti jer autori dokaze iz najrazličitijih miljea. Dio dolazi iz stripa i karikature, dio iz kazališta pa se bavi lutkarskim filmom, neki dolaze sa performerske scene pa se bave eksperimentnim djelovanjem. Dio dolazi iz filma i oni režiraju klasične narativne priče, a onda nađu ljude koji će im iscrtati vizuale, dio ljudi dolazi iz literature i poezije… Sve to rezultira različitim pristupima i ishodima.

Jeste li zadovoljni podrškom gradskih institucija?

Teško da možemo biti nezadovoljni jer živimo gdje živimo. Ipak smo mi ti koji nakon Pula film festivala dobivamo najviše sredstava. S druge strane, naša konkurencija nisu drugi festivali u Hrvatskoj nego oni u Annecyju, Ottawi, Hiroshimi, a naš budžet je višestruko manji, tako da neke izložbe i specijalne goste nismo mogli priuštiti. Ipak, kako je Animafest na vrhunskom nivou, strani autori su spremni doći u Zagreb i čak sami platiti put, tako da nam dižu rejting. Inače, dio ljudi u zaduženim službama zna što je Animafest i apsolutno ga podržava, a neke, umjesto da shvate kakav festival imaju u gradu i da ga trebaju podržati unaprijed, mi moramo ganjati. Pomaže nam što su gradonačelnik i oni koji vode gradsku kulturu prijateljski orijentirani prema festivalima, ali se uvijek moramo baviti birokracijom da dobijemo dozvolu malo brže, a ne tjedan prije festivala.

1/1