>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Dario Juričan: Istjerat ću Bandića iz kokošinjca

Predsjedničke izbore sam shvatio kao način da problematiziram upravljanje gradom u kojem živim. Nemam se namjeru ozbiljno baviti politikom, no ako Ministarstvo uprave makne šapu sa mog slučaja i da mi za pravo zvati se Milan Bandić, lako je moguće da se ipak kandidiram na lokalnim izborima. U srazu između dvojice imenjaka, ja pobjeđujem

Izučili ste teoriju i praksu korupcije već i prije ovih predsjedničkih izbora. O korupciji kao velikoj pošasti u Hrvatskoj priča se, uostalom, non-stop. Ali nije li ona prilično logična pojava u zemlji kojoj je namijenjena uloga kolonije? Nipošto samo iznutra namijenjena, razumije se.

Korupcija je kamen temeljac ove države. Prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman, zamislio je željenu pomirbu između lijevih i desnih, ustaša i partizana, upravo kroz korupciju, u kojoj je lako okupio predstavnike svih tih strana, u rasponu od zlatne socijalističke mladeži, nekoć – modernim rječnikom rečeno – uhljebljene u Ini, Astri i sličnim kompanijama, pa do onih novopečenih junaka privatizacije iz 1990-ih, koji su kamionima vozili jugoslavenske dinare u Bosnu i mijenjali ih za čvrstu valutu, neophodnu za uključivanje u privatizaciju. Hrvatska je danas ne samo kolonizirana, kao i mnoge druge male države, već i iznutra pokradena od strane svih tih, ideološki različito obojenih klanova. Ali korupcija kakvu ja propovijedam nije samo put do nacionalnog jedinstva, već i put do mira u regiji – pa pogledajmo samo kako su lijepo, kad su namirisale novac, surađivale zaraćene vojske u zadnjem ratu ili kako je primjerice Agrokor Ivice Todorića dobio apsolutnu podršku Aleksandra Vučića za ulaganja u Srbiju. Korupcija spaja ljude, zbližava njihove elite i donosi mir u svijetu efikasnije od bilo koje mirovne misije UN-a.

I Sanader mi je uzor

Pretpostavimo da smo najednom riješili problem korupcije: nema više tzv. plavih kuverti u zdravstvu, kao ni rođačkih ili stranačkih sinekura, i nema provizija u javnoj nabavi, a ni Bandića kakav je nekad bio. I tad uočimo da ukupni sistem dalje neće ni funkcionirati – ovdje ili u Njemačkoj, svejedno – ako bismo npr. još i korporacijama oduzeli mogućnost izdašnog lobiranja među vladama, a vladama u ruke vratili oduzetu proizvodnju s kojom ne bi stalno bile ucijenjene iz pozicije kapitala? Jer možda rješenje nije tek u pravnoj državi, nego u naravi tog prava.

Nakon prvog filma posvećenog Agrokoru, korupcijom u tim višim sferama nisam se bavio, sada me više zanima pozicija običnih ljudi, koji u njoj jednako rado sudjeluju. Tek kad oni osvijeste da plave kuverte nisu normalne, a na kraju su i beskorisne jer ih svi daju, onda se možemo ozbiljnije posvetiti onome što rade lobisti, vlasnici velikih kompanija, političari, pojedini odvjetnici. Sada metem pred svojim vratima i vratima naših susjeda, a pred dverima korporacija i Banskih dvora pomest bi trebalo Državno odvjetništvo. Tako je barem u onim državama koje su jače od svoje mafije.

Korupcija je kamen temeljac ove države. Ali korupcija kakvu ja propovijedam nije samo put do nacionalnog jedinstva, već i put do mira u regiji. Ona spaja ljude, zbližava njihove elite i donosi mir u svijetu efikasnije od bilo koje mirovne misije un-a

Nakon svođenja afere s Ivicom Todorićem na ovo s čime i danas imamo posla, moglo se primijetiti da je jedna krizna inicijativa prošla u službenom Vladinom tretmanu otprilike tako kao i vaš film, a koji je naprosto izvrgnut cenzuri. Nije se moglo dogoditi da kompaniju u značajnom udjelu preuzmu i njezini radnici, koji su ujedno i djelomični vjerovnici? Ljudi poput vašeg oca, dakle oni koji su i stvorili tu vrijednost.

Da, javna televizija nikada nije pokazala namjeru prikazati film ‘Gazda’. A što se radnika tiče, oni su se, eto, već davno pomirili s time da nemaju utjecaj na vođenje tvrtki. I ne samo to, ljudi su izgubili svijest da bilo što u ovom društvu mogu napraviti, pa su se prepustili apatiji, natezanju pivkana pred dućanom ili bijegu u Irsku. Koliko vidim, neke od njih sam trgnuo i dao im motiv da se aktiviraju, za početak da barem izađu na izbore. Zainteresirao sam ih za politiku i uvjerio kako i mi, koji nismo dio vladajuće mreže, možemo puno toga napraviti. Primjerice, iskorijeniti Milana Bandića i njegovu hajdučiju.

Todorić, Kutle, Bandić – svi krupne figure domaće ekonomske tragedije, ali barem se o svakome od njih dade napraviti film. Koji možda nije u suštini o njima, nego o nama, a posredstvom njihovih ličnosti. No sad već možemo govoriti o tome da ste ušli u niz projekata koji se tiču po jedne moćne individue. Bez obzira na to koliko će ih biti, što bi po vama mogla ispasti nekakva rezultanta tih društvenih pojava, kad se podvuče crta?

Da, sva trojica mojih junaka su povezana s korupcijom, bilo da su davali ili uzimali novac. Istina je da Bandić i Todorić funkcioniraju slično – korupcijom na nižoj razini kupuju svakoga tko im zatreba. Zato u svakoj prilici napadam i tzv. malo smeće, tog malog, korumpiranog čovjeka koji je zadovoljan nekom minimalnom beneficijom koju mu ovo visokokorumpirano društvo pruži, pa zauzvrat odustaje od borbe za zemlju u kojoj će pristojno živjeti, plaćati poreze i poštovati zakone. Ljudi su po prirodi slabi, a svi ti korumpirani premijeri, gradonačelnici i mnogi drugi daju im priliku da i sami postanu lopovi, koju malo tko propusti.

Na projektima o Todoriću i Kutli radili su uz vas novinari, autori knjiga objavljenih s filmom, Saša Paparella i Mašenjka Bačić. Kako izgleda potencijal takve suradnje na slučaju Milan Bandić? Mislim da ste ostvarili odličnu simbiozu, a uvijek je zanimljivo čuti više o načinima realizacije toga u praksi.

Bilo mi je zanimljivo ući u svijet novinarstva, koje vam pruža ogromne mogućnosti istraživanja, kopanja, traženja odgovora, maltretiranja jakih i nedodirljivih, a pritom se možete i jako dobro zabaviti. Naravno, iza svake moje akcije, a one ponekad traju svega pola minute, stoje mjeseci cjelodnevnog rada na prikupljanju i sistematiziranju podataka, pa bila to politika dodjele kućica na zagrebačkom Adventu ili nešto drugo. Na ovom, trećem velikom projektu pomagao mi je novinar Hrvoje Appelt, koji se jednakom strašću bavio Bandićem kao što je nekoć razvaljivao korumpirane ministre iz legendarne vlade dr. Ive Sanadera, koji mi je – uz Milana Bandića, naravno – ostao uzorom. Zato smo u jednoj od akcija tijekom predizborne kampanja Sanaderu dodijelili ulicu u Zagrebu. Bandiću nismo ništa dali jer on već ima svoj spomenik, a to je cijeli Zagreb, grad koji je uspio srozati u provincijsku baruštinu u kojoj dobro žive samo njegovi tusti prijatelji.

Otkud ideja da na kartu preuzetog identiteta Milana Bandića zaigrate baš u kontekstu predsjedničkih izbora? Naime, ovlasti koje ima predsjednik države najmanje se tiču ekonomije u kojoj naš junak i njegov dvojnik caruju. Vaši se pak istupi, kao ni njegovi pothvati, ne bave niti se mogu baviti ovlastima oko vanjske politike ili obrane. Ali predsjednički izbori jesu možda najpodatnija art-kampanjska scena za političko trolanje.

Tako sam i shvatio predsjedničke izbore – kao način da problematiziram upravljanje gradom u kojem živim. Pokušao sam to učiniti pod imenom Milan Bandić, u čemu sam onemogućen, no i ovako sam uspio skupiti dovoljno potpisa za kandidaturu jer su građani u ovom sivilu lako prepoznali što radim. A mislim da se dio njih napokon postidio što već skoro 20 godina imaju takvog tipa na čelu Zagreba. Probudio sam ih, a sada neka sami vide kako će dalje. Ja se nemam namjeru ozbiljno baviti politikom, no ako Ministarstvo uprave makne šapu sa mog slučaja i da mi za pravo zvati se Milan Bandić, lako je moguće da se ipak kandidiram na lokalnim izborima. U srazu između dvojice imenjaka, ja pobjeđujem. Njegovo vrijeme je gotovo, zato sada tako brzo vuče poteze oko megalomanskih projekata kao što su izgradnja žičare i rušenje hipodroma. U ovom gradu nema mjesta za nas dvojicu, a moja je građanska dužnost istjerati tu vječito gladnu lisicu iz našeg kokošinjca. Znam, nije mu lako, dužan je nekim nezgodnim ljudima, tu primjerice mislim na već najavljivani projekt privatizacije Čistoće, no to je njegov problem, o posljedicama svog ponašanja trebao je prije razmišljati. Dosad su njegove račune plaćali građani Zagreba, i to doslovce, a sada je vrijeme da i Milan nešto plati.

Svjestan sam da su ovo izbori za predsjednika RH i žao mi je što u kampanji nije bilo vremena da se pozabavim i drugim gradovima, rado bih organizirao ‘koruptošetnje i koruptodriblinge’ kakve sam imao po zagrebačkom Adventu i po splitskoj rivi ili nekim drugim mjestima pogodnima za pogodovanja, no u Zagrebu je akcija bilo toliko da jednostavno nisam stigao.

Zaštita imena, lika i djela

Sigurno vam je poznato da su ime Janeza Janše svojevremeno u Sloveniji preuzela čak trojica umjetnika. Jedan mu se naknadno suprotstavio na izborima, a Milanu je Bandiću već i jedan Milan Bandić viška pokidao živce. Koji vam je bio plan B za slučaj da vam sudski preotme vlastito ime? To pak izgleda kao da ste ga nedajbog potplatili – suradnja vam ide na ruku.

Meni je sud dao za pravo, no to nije dovoljno jer Ministarstvo uprave ne poštuje pravomoćno sudsko rješenje. Dakle, ni neovisno sudstvo vam nije dovoljno ako za neprijatelja imate čovjeka koji koristi svoje žetončiće i njima ucjenjuje Vladu. Tako to ide, ja rasturam Bandića, koji javno glumi frajera, a onda traži premijera Plenkovića da me obuzda, pa on – posve očito – daje instrukcije ministru uprave, a koji se onda, kontra pravu, pravdi i zdravom razumu, oglušuje na pravomoćna sudska rješenja i ne dozvoljava mi da se zovem onako kako želim. A kako bi se drugačije osvjedočeni prijatelj korupcije poput mene mogao zvati osim imenom Milan Bandić? Ako to nekome ne odgovara, neka lijepo donese zakon o zaštiti imena, lika i djela Milana Bandića, najbolje da samo prepišu onaj jugoslavenski koji je štitio Josipa Broza.

Na ovim se izborima baveći svijetlim likom jednog kandidata s prošlih i pretprošlih izbora, jedva da ste došli u ma kakvu interakciju s vašim protukandidatima. Stječe se dojam da vas uopće ne zanimaju, osim neizbježne aktualne predsjednice. Ipak, možete li se za ovu priliku analitički osvrnuti na barem nekolicinu njih, po svom izboru? Osim toga, ako ne prođete u drugi krug, na koga biste od njih mogli uputiti svoje glasače?

A koga preporučiti u drugom krugu? Morat ćemo birati između kandidata desnice i kandidata tvrde desnice, možda i kandidata koji je kao na lijevim pozicijama, ali voli se pohvaliti djedom ustašom. Drago mi je što sam uznemirio i onog kandidata koji, kako likom tako i namjerama, podsjeća na oca fašizma, populista koji kao rješenje predlaže da mu odmah predamo svu vlast – tu smo priču već nekoliko puta u povijesti apsolvirali i nije dobro završilo. Ako ne prođem u drugi krug, svojim ću biračima preporučiti da pod brojem tri nadopišu ime Milan Bandić i zaokruže ga. Jer glas za korupciju nikada nije bačeni glas.

1/1