Osam mjeseci od početka pandemije koronavirusa struka učestalo upozorava da bi uskoro mogla nastupiti i pandemija mentalnih bolesti. Rezultati istraživanja "Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone" koje je proljetos proveo Odsjek za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, u kojem ste i osobno sudjelovali, nisu bili osobito optimistični, no možda su otada nastupile i neke promjene...

Strah od nepoznatog s kojim smo se suočili na početku pandemije u psihološkom je smislu izazvao uznemirenost građana pa je za kratko vrijeme uz reorganizaciju života i rada porasla razina depresivnosti i anksioznosti u stanovništvu. O tome govore rezultati istraživanja koje je proveo zagrebački Filozofski fakultet, ali i neka strana istraživanja – pred kraj prvog zaključavanja gotovo svaka peta osoba nosila se sa simptomima depresije. No danas smo suočeni i s pojavom ljutnje – emocijom koja nije bila toliko izražena u prvom valu pandemije. Prepoznajemo je i na individualnoj i na društvenoj razini: dok smo u početku pljeskali s balkona za one koji se brinu o našem zdravlju, sada uglavnom primjećujemo ispade bijesa. Naime, jedna mi je trgovkinja kazala: "U prvom valu sam se jako bojala da ne obolim. Danas, iako je korone puno više oko mene i puno su veće šanse da se zarazim, prvenstveno se bojim ljutih kupaca koji iz protesta ne žele staviti masku." Moj tim s Odsjeka za psihologiju upravo kreće u drugi val istraživanja, pri čemu, naglašavam, naš cilj nije isključivo pratiti psihičko zdravlje građana, već i istražiti putove za moguće psihosocijalne intervencije. Nikada nisu svi jednako pogođeni. Cilj nam je utvrditi vulnerabilne skupine, ali i okolnosti koje u ovom kontekstu osnažuju psihičko zdravlje ljudi.

Danas smo suočeni i s pojavom ljutnje – emocijom koja nije bila toliko izražena u prvom valu pandemije. Dok smo u početku pljeskali s balkona za one koji se brinu o našem zdravlju, sada uglavnom primjećujemo ispade bijesa

Briga o mentalnom zdravlju

Kako pandemija zapravo utječe na psihičko zdravlje ljudi?

Prvi utjecaj pandemije na psihičko zdravlje ljudi vezan je uz samu bolest i njezino širenje, a drugi uz mjere koje se poduzimaju protiv njezina širenja. Proljetos sam se sjetila jednog od predavanja profesora Borisa Petza na svojoj trećoj godini studija. On je prvo proveo malu anketu među nama studentima, a onda i izrekao rezultate istraživanja, posve u suglasju s našim procjenama: "Zamislite da putujete u neki kraj svijeta u neki veliki grad. Doznajete da je u tom gradu deset posto smrtnih slučajeva uzrokovano prometnim nesrećama. Biste li svejedno otputovali u taj grad? Ako je odgovor potvrdan, spadate u većinu ljudi. A sada zamislite da ste doznali da je pet posto smrtnih slučajeva u tom gradu uzrokovano nepoznatom zaraznom bolešću. Biste li svejedno otputovali u taj grad? Većina ljudi izjavljuje, naravno, da ne bi." Mi dakle mislimo da možemo kontrolirati hoćemo li doživjeti prometnu nesreću, mada to često nije tako. S druge strane, strah od nove zarazne bolesti je strah od nepoznatog i pojave za koju mislimo da je izvan naše kontrole. U tom smislu, pandemija koronavirusa izaziva kod ljudi strah i anksioznost: brigu za vlastito zdravlje i život kao i za zdravlje i živote svojih najbližih. Tako je i naše istraživanje pokazalo da su ovu vrstu straha najintenzivnije osjetile majke male djece, premda smo već i tada, u prvom valu, znali da bolest najmanje ugrožava djecu. Drugi put utjecaj pandemije na psihičko zdravlje ljudi, kako sam već kazala, vezan je uz same mjere sprečavanja širenja bolesti u populaciji – zaključavanje, rad i školovanje od kuće, pri čemu su ključni faktori financijska sigurnost i organizacija života. Sva naša i svjetska istraživanja pokazuju da su iskustva vezana uz ekonomsku sigurnost – gubitak ili smanjenje prihoda, nesigurnost posla i gubitak zaposlenja – snažne odrednice psihičkog zdravlja ljudi koje određuju kapacitete ljudi za nošenje s pandemijom.

Psihologijski i psihološki gledano, tko su najveći stradalnici u ovoj pandemiji?

Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija upozoravaju da su najveću cijenu pandemije platili najsiromašniji i da su se povećale socijalne razlike unutar pojedinih zemalja – ljudi ispodprosječnih prihoda su češće ostajali bez plaće i gubili posao. U uvjetima online nastave povećane su i socijalne razlike među učenicima. To opet potvrđuje i naše istraživanje. U tom smislu, ova pandemija ima ozbiljne društvene posljedice. Konačno, samo zaključavanje, dakle socijalna izolacija, gubitak redovitosti i ritma aktivnosti, narušava psihičko zdravlje ljudi i pogoduje razvoju depresivnosti. Možda ranije ljudi toga nisu bili svjesni, ali naše psihičko zdravlje je u velikoj mjeri izvana regulirano – kroz ciljeve koje moramo ostvariti, vremensku strukturu dana i tjedna koju zadaju naše radne obaveze, redovitu aktivnost i socijalne kontakte. Upravo zbog gubitka vanjske regulacije, dugotrajno nezaposleni često pate od depresije. Ponovno, neki od nas će uspjeti sami postaviti vremensku strukturu i održati redovitu aktivnost i u ovim okolnostima, ali značajan broj ljudi neće. Oni su vulnerabilna skupina, a među njima ima dosta mladih.

U tišini su donesene mnoge velike i po mom mišljenju štetne odluke: smijenjena je uprava mog fakulteta i onemogućeni smo u izboru novog dekana. Zato ja i osobno mogu razumjeti ljutnju nekih liječnika, prodavačica, učitelja

Mislite li da je svakodnevno objavljivanje brojki korisno ili da, naprotiv, takva statistika u velikoj mjeri negativno utječe na ljudsku psihu?

Studentsko predavanje, koje sam prije spomenula, imalo je za cilj ilustrirati značenje brojeva i statistike u našem zaključivanju i ponašanju. Tako je i strah od pandemije u Hrvatskoj bio puno veći kada su brojevi o zaraženima bili puno, puno manji. Bio je to strah od nepoznatog, strah od potpunog gubitka kontrole. Danas su ti brojevi puno veći, ali je više i znanja o širenju bolesti i načinu liječenja. Ipak, neizvjesnost je još uvijek velika, a okolnosti rada i života složene. Mislim da je objavljivanje brojeva korisno. U svakom slučaju, izrazito štetno bilo bi njihovo prikrivanje. Ono bi otvorilo put glasinama i potaknulo teorije zavjere koje su sve više prisutne. U situacijama neizvjesnosti, najvažnije je ljudima pružiti točne i vjerodostojne informacije.

Kakvo je sadašnje stanje i kakva je perspektiva ustanova mentalne skrbi u nas i koliko se ulaže u psihološku podršku građanima, kakva je briga za mentalno zdravlje ljudi?

Brigu o mentalnom zdravlju ljudi treba integrirati u institucije s kojima dolaze u susret i organizacije u kojima rade. To je ključni korak. Psihološka podrška treba biti dostupna roditeljima i djeci u vrtićima i školama, studentima na fakultetima, zaposlenicima u radnim organizacijama u kojima rade, ljudima u zajednici. Pritom nije važan samo rad s takozvanim krajnjim korisnikom – osobom kojoj je potrebna psihološka pomoć i podrška. Važan je rad s nastavnicima i rukovoditeljima kako škole i radna mjesta ne bi bili izvor stresa, već mjesta koja daju priliku za rast, razvoj i ostvarenje potencijala. U konačnici, ovakve mjere donose ne samo mentalno zdravlje već i uštedu te povećavaju radnu efikasnost. Inače, kada govorimo o podršci ranjivim skupinama, naši resursi ni prije krize nisu bili dovoljni. Oni su odraz ekonomske razvijenosti, ali i ciljeva koje smo kao društvo postavljali. Potrebe za psihološkom pomoći i podrškom i ranije su bile velike, a dostupnost mala. Iako imamo dovoljno dobro obrazovanih stručnjaka u ovom području, ljudi teško dolaze do besplatne pomoći, čak i kada su djeca u pitanju.

Pitanje je i zbog čega kod nas ne postoji Nacionalna strategija za poboljšanje mentalnog zdravlja?

Očito ne postoji. A kada bi postojala, sigurno bi trebala uključivati mjere koje sam navela.

 

Važnost znanosti

Spomenuli smo složenost radnih uvjeta u postojećim okolnostima pandemije: doktorirali ste psihologiju rada pa vas moramo upitati u kolikoj bi mjeri nesigurnost radnih mjesta, uz otpuštanje određenog broja radnika svih profila, također mogla generirati ozbiljne posljedice po psihičko zdravlje ljudi? Osim toga, odlazak na rad u inozemstvo zbog karantene za kojom posežu brojne države čini se trenutno gotovo nemogućom misijom?

Cijelu profesionalnu karijeru bavim se psihologijom rada i organizacijskom psihologijom. Centralno pitanje ovog područja je upravljanje ljudskim potencijalima kako bi se ostvarila dobrobit ljudi koja se manifestira u zadovoljstvu poslom i radnom zalaganju. Hrvatsku su dugo vremena pratili visoka stopa nezaposlenosti, nesigurnost posla i niska kvaliteta rada izazvana lošim strategijama upravljanja. Mnogima je posao predstavljao trajni izvor stresa, naši radnici su trošili energiju za suočavanje s različitim pritiscima, što je ograničavalo njihove radne kapacitete. I tako smo ušli u začarani krug između lošeg upravljanja i niskih prihoda. U vrijeme prije pandemije situacija se na makroekonomskoj razini promijenila, pala je stopa nezaposlenosti i povećala se ponuda poslova. Poslodavci su postali zainteresirani zadržati radnike, pa su se pojavili pozitivni trendovi u smjeru povećanja kvalitete rada. Danas nezaposlenost i nesigurnost ponovno rastu, a uvjeti rada se pogoršavaju. U našem istraživanju provedenom za vrijeme prvog vala pokazalo se da građane u većoj mjeri od puke pandemije brine financijska sigurnost: hoće li zadržati posao i dostignute uvjete rada. Oni koji strahuju za svoj posao i prihode u ovoj situaciji prije svih pokazuju narušeno mentalno zdravlje. Pandemija i poduzete epidemiološke mjere prvenstveno su ugrozile ekonomsku sigurnost ljudi koja je u Hrvatskoj ionako bila krhka. Pokazalo se da su financijski prihodi najsnažniji prediktor psihičkog zdravlja u ovim okolnostima.

Kako su na takvu činjenicu odgovorile tvrtke i poslodavci?

Pokazalo se također da su neadekvatne strategije upravljanja pogubne za opstanak na tržištu i ekonomski razvoj u situaciji tržišne krize. Tvrtke koje su razvile participaciju zaposlenika i podržavaju inovativnost u radu uspjele su razviti nove proizvode i usluge te su povećale svoje šanse za opstanak i razvoj. A tu stojimo opet loše u odnosu na zapadne zemlje. Neadekvatan način rukovođenja odlično ilustrira nedavna izjava jednog hrvatskog poslodavca koji je svojim zaposlenicima najavio da će svakog kome je propisana samoizolacija kazniti tako da mu oduzme deset posto od plaće. Ukratko, radi se o nemuštim strategijama upravljanja koje ne predviđaju dugoročni rast i razvoj. Osim toga, one izravno ugrožavaju psihičko zdravlje ljudi.

Višekratno ste se dosad referirali na istraživanje fakulteta, pa možda da zaključimo da "ukradena budućnost" mladih, nedostatak socijalne skrbi, kapitalističko društvo koje propagira individualizam, otuđenost i natjecanje u svim segmentima nije put u zdravlje, naprotiv, to je put u bolest?

Moje kolegice i kolege s Odsjeka za psihologiju uvijek reagiraju i na aktualne potrebe društva jer to i jest, između ostalog, naša uloga. Tako su stranicu "Kako smo?" osnovali studenti i profesorica Nataša Jokić-Begić u okviru jednog predmeta, u uvjetima online nastave. Kako je stranica nadrasla sam predmet, postala je mjesto na kojem ljudi traže savjete, postavljaju pitanja, a održavamo i webinare za javnost, pri čemu studenti imaju važnu ulogu. Mi nismo jedina grupa s Odsjeka na kojem je pokrenuto više istraživanja, a dobiveno znanje će nam omogućiti da se bolje nosimo s posljedicama ove krize i osnažimo ljudske resurse. Nakon točno šest mjeseci moja grupa upravo kreće s novim valom prikupljanja podataka. Čvrsto vjerujemo da se s ovakvim izazovima i nedaćama možemo nositi prije svega znanjem pa tako možda pandemija, koju će pobijediti znanost i to najvjerojatnije cjepivo, osvijesti kod ljudi važnost znanosti, obrazovanja i znanja za napredak društva. Veseli me pritom što su naši znanstvenici dobili prostor u medijima, pri čemu se pokazalo da imamo jake pojedince, ali ne i institucije, što može biti frustrirajuće. Primjerice, dolazim sa zagrebačkog sveučilišta, dakle jednog od važnih mjesta gdje se razvija znanost. Senat sveučilišta, tijelo koje uz rektora njime upravlja, nije se ni uživo ni online sastalo još od veljače ove godine, iako su u sastavu sveučilišta i prestižni fakulteti u području IT tehnologije. Sjednice se održavaju tek e-mailom. Pritom su u tišini donesene mnoge velike i po mom mišljenju štetne odluke: smijenjena je uprava mog fakulteta i onemogućeni smo u izboru novog dekana. U ovim zahtjevnim okolnostima mi smo praktički bez uprave, onemogućena nam je međusobna komunikacija. Zato ja i osobno, ne samo kao profesorica psihologije rada, mogu razumjeti ljutnju nekih liječnika, prodavačica, učitelja. Osobno se bojim da njihova frustracija ne prijeđe u naučenu bespomoćnost, stanje narušenog mentalnog zdravlja koje vodi u pasivnost i nezainteresiranost.