Film ‘Happy Endings’, igrani dugometražni debi redatelja Darka Šuvaka prikazan na ovogodišnjoj Puli i Zagreb film festivalu, temelji se na istinitim događajima i govori o običnim ljudima koji se zbog materijalnih problema počnu baviti neobičnim poslovima – pljačkom banaka. Autor filma, čija je redovita distribucija prošli mjesec započela u zagrebačkim kinima, već dvadesetak godina živi u Los Angelesu, gdje radi kao direktor fotografije i snimatelj filmova i reklamnih spotova, no u njegovom se prvijencu to ne primjećuje: napravio je tipičan hrvatski film, kao da nikada nije napustio Zagreb.
- Zapravo, kada sam nakon Akademije dramske umjetnosti, kao filmski i TV-snimatelj, došao u Ameriku, mislio sam da ću ondje samo nastaviti školovanje. No osim što sam magistrirao na Američkom filmskom institutu, danas u SAD-u živim i radim. Zahvaljujući hrvatskim internetskim portalima doznavao sam za silne pljačke koje su se ovdje događale, a za oko su mi zapele one što su ih organizirale dvije sredovječne žene koje su vodile salon za masažu. Činilo mi se to kao jako dobra tema za film, pa sam dobrog prijatelja pitao što misli o tome, a on mi je kratko otpisao: ‘To je film!’
Ključan je bio izbor glumaca
Manjkavost mnogih filmova rađenih na temelju istinitih događaja je u tome što glavni glumci često budu iznadprosječne pojave. Likovi u vašem filmu izgledaju prosječno, kao da su sada stigli s ulice, kako i treba biti u radovima takve teme. Kako ste uspjeli to postići?
Izbor glumaca bio je ključan u procesu izrade filma, nastalog u neovisnoj produkciji i bez podrške institucija. Zbog toga sam izboru glumaca posvetio najviše vremena, oko godinu i pol. Kako stjecajem okolnosti radim kao snimatelj reklama po cijelom svijetu, tako sam i po Evropi radio na dosta američkih projekata, a pritom bih svaki put iskoristio priliku i skoknuo na tri-četiri dana do Zagreba, na glumačku seansu: imao sam odličnu direktoricu kastinga, Dijanu Bolanču, koja mi je puno pomogla. Osim što smo zajednički odradili četiri seanse, još tri je odradila ona sama. Htjeli smo izabrati što stvarnije ljude, pa smo razgovarali gotovo sa svakim glumcem i glumicom srednjih godina u Hrvatskoj.
Koliko ste dugo, od ideje do finalnog produkta, stvarali film?
Pljačke su se desile u ožujku i studenome 2011., a ja sam prvu verziju scenarija napravio negdje početkom 2012. Prijavljivao sam se HAVC-u za potporu, ali nije prošlo, no to me nije sputalo u daljnjem radu. Glumce sam počeo tražiti sredinom 2012., a taj je proces, kako sam rekao, trajao godinu i pol. Pripreme za snimanje počele su 28. siječnja ove godine, snimali smo do sredine ožujka, montirali do kraja svibnja, a u srpnju je film premijerno prikazan u Puli.
Kako ste kao autor reklamnih spotova, koji su uglavnom brzoga ritma, uspjeli odoljeti tome da tu brzinu i adrenalin ne prebacite na film, koji je – kako je i primjereno stvarnom životu – ostao dramaturški spor?
Film sam zamislio kao mali i nezavisni projekt, pa sam sve prilagodio tome. Kako sam u tom projektu i redatelj i scenarist, pa i jedan od producenata, odrekao sam se snimateljske uloge i dao je nekome drugome. Drugi ograničavajući faktor bio je u tome što nismo imali novca, pa ni para za rasvjetu, a time i mogućnost preciznog kadriranja. Nisam htio da me ograničenja sputavaju, već da igraju za mene, a to je proizvelo stil filma. Snimali smo s dvije-tri kamere, a taj veliki komfor zasluga je producenta Joze Patljaka, svojevrsnoga genijalca. Imao sam i veliku podršku sedmorice svojih kolega snimatelja, koji bi se izmjenjivali za kamerama. Novca za stalni angažman nije bilo, pa kako bi koji bio slobodan, došao bi, uzimao kameru i snimao što je trebalo. Dokumentarističkom stilu pridonijela je i lokacija na kojoj je film sniman. Inicijalno sam htio snimati na Laništu, ali je moja prijateljica, scenografkinja Željka Burić, rekla da ima nešto puno bolje i odvela me u naselje Sopnica Jelkovec, koje je i doslovno na samom kraju grada. Takve zgrade i naselja mogu biti bilo gdje u Evropi, pa je time istovremeno postignuta i specifičnost i općenitost. Inače, scenografiju filma potpisuje Damir Gabelica, a Željkina ideja za Jelkovec rodila se godinu prije nego što sam imao scenografa.
Sačuvati samopoštovanje
Kakav je dosadašnji život ‘Happy Endingsa’ i kakvu mu budućnost planirate?
Moja je želja da bude gledan: nakon Pule, prikazan je na ZFF-u, počeo se prikazivati u zagrebačkim kinima, a dalje ćemo vidjeti. Nisam ga slao na festivale. S druge strane, imam prijatelje u američkoj agenciji UTA, pa će i oni pokušati nešto napraviti. Računam na plasman filma u regiji, prije svega u Srbiji i BiH, zemljama istoga govornog područja. Vjerujem da će gledatelji razumjeti temu, jer su problemi isti i kod njih. Što se tiče američke publike, najveći su problem titlovi, koji gledatelje ‘ubijaju’. Iako, kada bi mogli birati, moj bi film bio jasan velikom broju američkih gledatelja: dosta ljudi je na njega reagiralo jako dobro, shvatili su o čemu se radi. Njihova reakcija mi je značajna, jer je ovo moj promotivni rad kao scenarista i redatelja, a s redateljskom karijerom namjeravam nastaviti.
Neki gledatelji, ali i kritičari smatraju da je vaš film blagonaklon prema ženama koje ipak čine krivično djelo?
Što se tiče likova u mom filmu, nisam htio pokazivati stav niti se pozicionirati prema njima. Htio sam ih prikazati kao ljude koji imaju probleme i načine kako ih rješavaju, a iz toga je izišlo sve drugo. Rješavanje ozbiljnih životnih problema često uključuje i promjenu nas samih, a to smo rijetko spremni učiniti. Okosnica priče je kriminal iz nužde, jer su glavne junakinje bile u nezavidnoj novčanoj situaciji: bile su dužne na sve strane, kamatari su im prijetili… Danas je percepcija dobrog i normalnog života vrlo važna, ali za to je potreban novac, koji one nisu imale. Zato su problem rješavale na praktičan, ‘ženski’ način: odlaze u banku koja je, kao institucija, i sama percipirana kao lopov, samo što ne pljačka uz pomoć pištolja nego na neke finije načine. Zapravo, te žene nisu pljačkale jer su se htjele obogatiti ili zato što su bile gladne kruha, učinile su to da sačuvaju samopoštovanje. To se vidi i na kraju filma, kada glavna junakinja odlučuje da ne bježi od policajaca, nego ih simbolički sačeka u njihovom autu. Odlučila je, kao i prilikom pljačke banaka, preuzeti sve na sebe, kako je cijeli svoj život i radila.
Iako vaš film, zbog žanra i teme, ne bi trebao biti komičan, često se na projekcijama začuje smijeh iz gledališta?
U filmu postoji doza crnoga humora, koji proizlazi iz života. Kada stvari za koje mislimo da su ozbiljne postanu smiješne, a smiješne stvari postanu jako ozbiljne, tada je riječ o tragikomediji i crnoj komediji.
