>

novosti logo

Kultura Kultura

Daske su pale

U velikoj desničarskoj ofenzivi na kazališne kuće zagrebačka vlast je, u koprodukciji Zlatka Hasanbegovića i Milana Bandića, odbila imenovati Danijela Ljuboju ravnateljem ZKM-a, splitska je eliminirala jedinog kandidata za intendanta HNK-a Ivana Lea Lemu, ali glumci i kazalištarci pozivaju na otpor

U hrvatskim kazalištima vlada žestoki teror koji godinama uspješno provode ljevičari, samoupravljači, Srbi, Jugoslaveni i ateisti. Ako im se uskoro ne stane na kraj, posljedice će biti nesagledive. Dobit ćemo tisuće i tisuće indoktriniranih ‘omladinaca’ koji će se upravo preko kazališta zadojiti opasnim idejama. Krajnje je vrijeme da se taj revizionistički agitprop zaustavi!

Kazalištarci polako, ali sigurno preuzimaju odgovornost za vlastite kuće, ne odmahuju više rukama na namještene natječaje, kandidiraju se u kazališna vijeća, čitaju zapisnike, bore se. I to je politici postao problem – pojašnjava Nora Krstulović

Mislite da je ovaj uvod pretjeran? Možda. Međutim, ako pročitate što se sve proteklog tjedna govorilo o kazalištu, promijenit ćete mišljenje. Evo, primjerice, glumac Robert Kurbaša, koji se kandidira za ravnatelja zagrebačke Gavelle. U intervjuu tjedniku Glorija, između zahvale porodici na podršci i objašnjavanja kako se dosjetio raditi krunice od maslinovog drva i kamenja iz Međugorja, požalio se na politički progon. ‘Danas, u resoru scenskih umjetnika, ako si Hrvat, voliš domovinu i deklariraš se kao katolik, odmah si zatucani ustaša. To je veliki problem’, dramatično je ustvrdio ovaj dramski umjetnik i odmah zavapio za pomoć jer je, kaže, tražio angažman u HNK-u, ali je naišao na zatvorena vrata.

Kurbaša je naišao na velik otpor u Gavelli. Glumci su organizirali peticiju upozoravajući da je nekompetentan i da smatraju ‘nedopustivim da se kazališna kuća ovakve tradicije i ugleda koristi kao igralište političkih interesa’. Potpisali su je svi članovi ansambla, osim Anje Šovagović Despot. Kurbaša, međutim, ne odustaje. On se, uostalom, prije tri godine u znak podrške Tomislavu Karamarku učlanio u HDZ koji sada ipak stoji na ponešto drukčijim, umivenijim pozicijama, pa kao da se distancira od svog kandidata. Ako HDZ i zakaže, Kurbaša može očekivati podršku Neovisnih za Hrvatsku dvojca HasanbegovićEsih, ali teško da se može suprotstaviti dosadašnjem ravnatelju Borisu Svrtanu iza kojeg je ipak odlučujući faktor Milan Bandić, s kojim je Svrtan prije nekoliko tjedana obišao gradilište u Gavelli. Možda u nekoj novoj političkoj trgovini ispliva Kurbaša, koji je član Kazališnog vijeća Trešnje, ali šanse su mu nevelike, tek na razini još dvoje kandidata – Siniše Ružića iz Mosta i Saše Broz, bliske SDP-u.

Kazalište je zvijer stara par tisuća godina, bitno starija od pojma ureda, skupštine, nacionalne države, ministra i gradonačelnika, te ima svoj unutrašnji kod ponašanja – govori Damir Markovina

Primjer drugi. Zagrebački ZKM također bira ravnatelja. Na natječaj se, uz dosadašnju ravnateljicu Snježanu Abramović Milković, s podrškom ansambla javio i glumac Danijel Ljuboja. Usprkos činjenici da je njegov izbor podržalo i Kazališno vijeće čiji je sastav Gradska skupština amenovala jedva koji mjesec ranije, na ovotjednoj raspravi gradski zastupnici nisu podržali njihov prijedlog. Hajku na Ljuboju pokrenuo je Jutarnji list optužujući ZKM-ove glumce da žele ponovno uvesti samoupravljanje, a na njega se obrušio i notorni Hasanbegović koji je prozvao i Bandića jer da je Novoj ljevici u ruke dao ‘igračku za provođenje ideoloških stavova’ te da je u ZKM-u došlo do ‘jedne vrste parapolitičkog puča’ iza kojeg stoji ‘parapolitička družba’, zbog čega treba smijeniti članove Vijeća i postaviti nove. O Ljubojinom programu rekao je da ne bi dobio ocjenu odličan ni u trećem razredu gimnazije, da ovaj zagovara suradnju s regijom, što je neprihvatljivo, a zamjerio mu je i spominjanje prijetnji od ‘religijskih utjecaja i braniteljskih udruga’.

‘Zabrinjavajuće su razine na kojima se razgovaralo o izboru ravnatelja ZKM-a. Nismo čuli niti jedan konkretan argument protiv mene ili mog programa, kao ni protiv odluke Vijeća koja je vrlo detaljno obrazložena. Ako argumenti nisu alat u diskusiji, raspravu je teško voditi ili pratiti’, kaže Ljuboja koji je 15 godina dio ZKM-a. Sve skupa, očito nedovoljno da dobije potporu. Bez političke podrške naprosto ne ide, a on je bio ‘tek’ kandidat struke, što je odmah doživljeno kao ‘samoupravljanje’. ‘Samoupravljanje je zajedljivi epitet u očiglednoj namjeri da se dezavuira podrška ansambla mojoj kandidaturi. U širi politički kontekst ne želim ulaziti. Nisam se kandidirao za ravnatelja da bih se ukrcao u političko-upravljačku elitu, nego da bih zastupao interese, ciljeve i vrijednosti institucije kulture koja ima 70-godišnju povijest i koja se u posljednjih tridesetak godina etablirala kao jedna od najboljih u svojoj vrsti. ZKM, nažalost, vuče stigmu turbulentne povijesti. Utrenirani, profesionalno i umjetnički osviješteni ansambl i tehnika po defaultu proizvode predstave na visokokvalitetnoj razini nevezano uz to tko je ravnatelj, te su kao takvi okosnica ZKM-a, pa iz perspektive nekoga sa strane djeluje vrlo lako ravnati takvim kazalištem. Međutim, tako homogen i čvrst ansambl, svjestan vlastitih vrlina i s jakom željom da se i dalje razvija, zahtijeva njegu i posebno razumijevanje ravnatelja, koje trenutno nema. Dakle, disciplina i visoka radna etika traže jednak trud ravnatelja, a kad se počne kaskati za ansamblom, to se vrlo jednostavno i pogrdno naziva samoupravljanjem’, kaže Ljuboja.

ZKM ima dugu tradiciju takvog ‘samoupravljanja’. Radi se zapravo o redovitim mjesečnim sastancima umjetničkog osoblja, gdje se raspravlja o problemima koji muče članove ansambla. U drugim kazalištima slične prakse nema, pa je možda i to razlog zašto je Ljuboja posebno zapeo za oko zagovornicima vođenja kazališta s batinom u ruci koju će odabranom ravnatelju ili ravnateljici udijeliti politički moćnici. ‘Ansambl redovito održava sastanke vodeći se uspostavljenim dnevnim redom i o svakoj točki se raspravlja s jednakim angažmanom, što za posljedicu ima zajednički definiran stav proizašao iz kvalitetne i tolerantne diskusije. Nije naodmet spomenuti da smo mi jedini teatar koji na vlastitu inicijativu ima isti koeficijent, dakle svi imamo istu plaću, te smo i na taj način ravnopravni. Naša snaga proizlazi upravo iz naših različitosti i uzajamnog uvažavanja’, zaključuje Ljuboja.

Primjer treći, onaj Ivana Lea Leme u splitskom HNK-u, možda najbolje ilustrira kako se politički utjecaji prelamaju preko kazališnih leđa. On se jedini javio na natječaj za prvog čovjeka te kuće i dobio podršku Kazališnog vijeća da bi potom gradski vijećnici odlučili da o njegovom imenovanju uopće neće glasati. Umjesto toga, i oni će izglasati nove članove Vijeća, pa raspisati opet natječaj. Lemi se kao glavni krimen uzelo da za direktore opere, drame i baleta želi postaviti svoje ljude, a ne one koje sugeriraju HDZ Andre Krstulovića Opare i HGS Željka Keruma. Priča je otišla toliko daleko da su mu zamjerili da za ravnatelja baleta predlaže Srbina, na što je – zgađen što na takva pitanja uopće mora odgovarati – Lemo objasnio da je Leo Mujić višestruki dobitnik najvećih nagrada u svojoj struci te da je, kad već mora reći, Hrvat iz Beograda! Lemo je čak obećao i vratiti dugove koje su njegovi prethodnici napravili, ali ni to nije bilo dovoljno. Bez zaleđa, nije imao šanse ni izaći na teren.

Sličnih primjera je bezbroj. Da ne spominjemo imenovanja Hasanbegovića u Vijeće zagrebačkog HNK-a ili pravaša Ante Đapića u osječki, koji s kazalištem nemaju nikakve veze.

‘Već dugo tvrdim da je hrvatska ekstremna desnica u maniri svojih ‘predšasnih’ ideologa dobro prepoznala kako se kod nas u kulturu ‘svi razumiju’ i da baš u tom resoru s minimumom kompetencija mogu postići maksimalnu vidljivost za svaki, pa i najbesmisleniji potez. Zdravstvo, građevina, ekonomija nisu tako medijski, što bi rekao premijer, ‘atraktivni”, kaže glavna urednica portala Teatar.hr Nora Krstulović i nastavlja: ‘Kazališta su tu nekako logično došla na red jer su dnevno živa, mogu brzo reagirati na stvarnost, privlače puno publike, a bome i – barataju nemalim sredstvima. Kvaka je međutim u tome što je kazališna zajednica, kao malo koja druga umjetnička struka u nas, posljednjih godina naučila svoja zakonodavna prava i obveze, za što ću – posve neskromno – i sebi i Teatru.hr upisati ponešto zasluga. Mi redovito objavljujemo analize poslovnih izvješća svih hrvatskih kazališta, analize akata i podakata, objašnjavamo procedure i kršenja zakona i to je, čini se – urodilo nekim plodom. Kolege polako, ali sigurno preuzimaju odgovornost za vlastite kuće, ne odmahuju više rukama na namještene natječaje, kandidiraju se u kazališna vijeća, čitaju zapisnike, bore se. I to je politici postao problem.’

Prema njenim riječima, politika ne razumije, pa se onda i plaši činjenice da je kazalište kolektivni posao u kojem je apsolutna moć kontraproduktivna. ‘Možda i nesvjesno, taj je strah ponajbolje demonstrirao Hasanbegović zapjenjenim istupom na Skupštini, urlajući kako zahtijeva hitnu smjenu Kazališnog vijeća ZKM-a, kao valjda i svakog drugog koje bi se ubuduće usudilo izabrati kandidata, a ne namjesnika. Poštivanje zakonske procedure Hasanbegović je nazvao pučem, a zakonom ustanovljeni institut Kazališnog vijeća – igračkom. Jer za njegovu političku opciju ustanove u kulturi i jesu samo to – igračke. Koje će, ako ih ne budu uveseljavale – razbiti, a ako pak budu, razbit će se same. Nakon takvih igara u pravilu uvijek ostaje samo pustoš. Ideološka krinka tu je samo loš izgovor želje za apsolutnom moći. Jer nekompetentnima samo takva – apsolutna moć – odgovara. Sve što je izvan njihove kontrole ugrožava ih i neprijatelje vide ili im se priviđaju na svakom koraku. Konačno, tu je i novac. Hasanbegović danas ima barem četiri puta veća primanja od onih prije nego što je ušao u politiku, pa sigurno lakše namiruje rate čak deset potrošačkih kredita. A to je sirenski zov kojemu se danas doista nije lako othrvati’, zaključuje Nora Krstulović.

Što o svemu kažu akteri? Glumac zagrebačkog HNK-a Damir Markovina upozorava na status umjetnika koji zakonski nemaju gotovo nikakvu kontrolu nad svojim umjetničkim djelovanjem, osim kroz svog eventualnog predstavnika u Kazališnom vijeću, ukoliko imaju tu sreću da takav predstavnik uopće postoji. Međutim, upozorava Markovina, upravo se na primjeru ZKM-a i Ljuboje vidjelo koliko do mišljenja tog tijela drže osnivači i vlasnici ustanova kada je protivno njihovom. ‘Zbog svega toga egzistencija umjetnika je ugrožena, jer je u stalnom strahu od mogućeg gubitka pozicije, umjerene sreće zbog činjenice da je ipak na toplom, unutar ustanove čiji zidovi donekle štite od ledene pustinje u koju su kulturne politike pretvorile neovisnu scenu i užasa gotovo nikakve mogućnosti kontrole i upravljanja vlastitim umjetničkim djelovanjem. S druge strane, kazalište je zvijer stara par tisuća godina, bitno starija od pojma ureda, skupštine, nacionalne države, ministra i gradonačelnika, te ima svoj unutrašnji kod ponašanja, zahvaljujući kojem je ne samo još uvijek živo, nego i vitalnije nego ikad. U takvim okolnostima, samoorganiziranje unutar ansambala smatram jedinim mogućim, dapače jedinim korisnim načinom djelovanja i jedinim načinom da izrazi stav i mišljenje, koje smatram potrebnim i važnim jer, ipak, onkraj svih paragrafa, pravilnika i odluka, uprave dolaze i odlaze, a taj umjetnik ostaje i svejedno stoji sam na sceni, i mislim da je puno bolji, istinitiji, blistaviji i uspješniji ako tamo stoji bez straha’, objašnjava Markovina.

Prema Snježani Banović, jedina ideologija u nas je malograđanština i beskrajna ljubav prema njoj: ‘Negdje od 2005. i totalne uzurpacije sustava vodećih ‘ideologa’ na čelu s Bandićem, Duškom Ljuštinom, pa dalje Jakovom Sedlarom, Zlatkom Vitezom, sve do Dubravke Vrgoč i Snježane Abramović. Svi su oni to sukreirali i svi su, zajedno sa svojim vojskama oportunista koji ih bespogovorno slušaju, pustili tog duha iz revizionističke boce i s njim praznog laprdala Hasanbegovića. Sad se čude otkud on. No više mu nitko od navedenih ne može ništa. ‘Kulturna’ politika udvorništva i straha te usto bezakonja ušla je tako u patološku fazu ‘bunila uma’. To je hrvatska kazališna laž našega doba i protiv nje nema lijeka bez jakog otpora, koji ne vidim na horizontu. Na to apeliram već više od desetljeća, rezultat: moja potpuna marginalizacija.’

1/1