Općinski sud u Šibeniku u ponovljenom postupku nepravomoćno je odbacio tužbu sutkinje Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović protiv vas kao autorice teksta objavljenog na neprofitnom portalu TRIS, po čemu ste unikat među novinarkama i novinarima?
Presuda je pravi pozitivni šok. Živimo u državi u kojoj je vrijedilo nepisano pravilo da nema toga suda koji će presuditi protiv suca, pa je ovakva presuda za mene signal da se neke stvari u hrvatskom pravosuđu možda ipak mijenjaju. Iako mi ratio govori da je prerano zaključivati o trendu koji bi bio na tragu reduciranja broja tužbi protiv novinara. Dosad nas je tužio kome god se nije svidjelo što smo pisali, sasvim neovisno o tome je li to točno. Kod nas političari, dužnosnici na svim razinama, javne osobe koje imaju moć i pozicije, smatraju da su nedodirljivi.
Ova je presuda, kao i one oslobađajuće koje su u zadnje vrijeme izrečene mojim kolegama, iznimno važne za novinarstvo u Hrvatskoj. Zbog njegove neovisnosti, slobode medija, zbog osjećaja da niste meta nakon svakog kritičkog teksta kojeg objavite i da vam nije ugrožena egzistencija samo zato što se niste autocenzurirali, nego ste iznijeli činjenice i svoje vrijednosne sudove o njima. Cenzura ubija novinarstvo, a tužbe je generiraju.
Kako ocjenjujete stanje u društvu u kojem je moguće tužiti zbog nečijeg vrijednosnog suda u tekstu?
U novinarstvu sam četiri desetljeća. Prošla sam sito i rešeto tužbi i tužakanja. Doživjela sam čak da me tuži čovjek koji izdržava zatvorsku kaznu. Tužili su me lokalni moćnici samo zato što sam ih svojim tekstovima dovodila u nezgodnu poziciju pred njihovim partijskim šefovima, pa je tužba protiv mene trebala značiti kako su u pravu. A nisu bili, jasno. Nije mi, u društvu u kakvom živimo, nimalo čudno da se neki ljudi, uvjereni da su neprikosnoveni, uvrijede kada pročitaju nešto što ih dovodi u pitanje profesionalno i moralno, ali to smatram apsolutno nedopustivim. Posljedica je to nezrele demokracije, nerazvijenih institucija, faličnog pravosuđa koje je daleko od neovisnosti i konačno, nepoštivanja novinarske struke za koju bi moćnici htjeli da bude apologija politike ili puko zapisničarstvo.
Prema anketi Hrvatskog novinarskog društva, u Hrvatskoj je aktivno najmanje 900 tužbi protiv novinara i medija, teških 68 milijuna kuna, od čega ih se 861 odnosi na parnične postupke za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda.
Za to je odgovorna vlast odnosno zakoni kojima je omogućeno svima da nas sudski progone kako im padne na pamet i na taj način nam zatvaraju usta. Svojevremeno smo kazneno odgovarali čak i za sramoćenje, dakle po zakonu nismo smjeli napisati nešto što bi određenu osobu javno osramotilo, makar to što bismo napisali bila istina! Kud ćete perverznije. Srećom, ta je odredba Kaznenog zakona ukinuta, ali ostala je ova o uvredi protiv časti i ugleda, koju treba pod hitno dekriminalizirati. Zaista nema smisla da se po sudovima vučemo zato što nekoga nešto vrijeđa te navodno narušava njegov ugled i čast, na koji te osobe očigledno nisu mislile kada su postupale tako kako su postupale, zbog čega su postale i predmet novinarskog interesa. Svaki čovjek je primarno sam dužan čuvati svoj ugled i čast.
Tužbama se želi zastrašiti i ušutkati novinare?
Nikad neće biti slobodnog novinarstva bez straha jer oni o kojima često pišemo misle da mogu slobodno raditi što ih je volja i kršiti zakone, a istodobno smatraju da nemamo pravo slobodno misliti a kamoli slobodno pisati. Naravno da se tužbama smišljeno želi cenzurirati medije, zastrašiti novinare i po mogućnosti trajno ušutkati kritičare iscrpljujući ih besmislenim, osvetničkim tužbama. Možete biti najhrabriji na svijetu, ali te tužbe ugrožavaju vašu i egzistenciju vaših kolega s kojima radite i dijelite sudbinu, ne možete dopustiti da oni ostanu bez kruha zbog vašeg pisanja. I gdje to onda vodi? Jasno, autocenzuri.
