Novosti

Politika

Deke za Hladni rat

Razočaran time što američki paket pomoći isključuje oružje, ukrajinski predsjednik takvu je politiku komentirao riječima: 'Hvala vam na dekama. Ali njima ne možemo dobiti rat'

V695rvo4nzx3bir8atqspjkyd29

Čini se kako je proteklih tjedana, barem privremeno, završio sukob na istoku Ukrajine. Premda primirje formalno traje od početka rujna, nakon njegovog potpisivanja zabilježeni su sukobi u odmetnutim pokrajinama na istoku Ukrajine, u Donjecku i Lugansku. Za vrijeme regionalnog sastanka na vrhu potkraj kolovoza u Bjelorusiji, iza zatvorenih vrata razgovarali su i ukrajinski i ruski predsjednik Petro Porošenko i Vladimir Putin. Nakon dvosatnog razgovora, njihove su impresije bile potpuno različite: Porošenko je rekao kako su se svi lideri na samitu, uključujući i Putina, opredijelili za mirovni sporazum, a njegov ruski kolega cinično je izjavio da su uvjeti prestanka vatre i eventualni dogovor između Kijeva i istočnih pokrajina ukrajinsko unutarnje pitanje, a ne ruski posao. Na terenu istovremeno počinje ruska intervencija: sateliti NATO-a zabilježili su kako su 26. kolovoza ruske trupe, tenkovi i artiljerija prešli granicu s Ukrajinom u blizini grada Novoazovska. Otvaranjem trećeg, južnog fronta, ukrajinska je vojska bila prisiljena na uzmak iz Donjecka i Luganska, kako se ne bi našla okružena ruskim vojnicima, plaćenicima i proruskim separatistima.

Nakon ruske intervencije i značajne promjene stanja na terenu, 5. rujna dogovoreno je primirje između ukrajinske vlade i separatista, koje je prekidano povremenim oružanim sukobima; 15. rujna vlada u ukrajinski parlament na izglasavanje šalje zakon koji bi trebao urediti status pobunjenih pokrajina. Regijama Donjeck i Lugansk taj prijedlog jamči 'specijalni status' u sljedeće tri godine, što – prevedeno – znači pravo na upotrebu ruskog jezika kao službenoga, izbore za lokalna vijeća, regionalni proračun i pravo na formiranje vlastitih policijskih snaga. Prijedlog uključuje i amnestiju za proruske separatiste, koji poručuju kako im je takav status neprihvatljiv te kako Donjeck i Lugansk više nemaju nikakve veze s Kijevom. Predsjednik Porošenko odlazi u posjet američkom kolegi tri dana nakon što je poslao takav prijedlog u parlament: pred Kongresom SAD-a održao je emotivan govor i tipičnom hladnoratovskom retorikom pokušao osigurati veću pomoć svojoj zemlji. Porošenko je za Ukrajinu zatražio značajniju vojnu podršku i status saveznika nečlana NATO-a, no, prema svemu sudeći, neće dobiti ni jedno ni drugo: Bijela kuća osigurat će 53 milijuna dolara, od čega 46 za opremu i obuku ukrajinske vojske, a sedam za humanitarnu pomoć. Ovaj paket pomoći isključuje oružje, a Porošenko je takvu politiku u Kongresu komentirao riječima: 'Hvala vam na dekama. Ali njima ne možemo dobiti rat.'

Ubrzo nakon što je postalo jasno da SAD i zapadni saveznici ostaju vjerni politici sankcija i da ne žele direktnu konfrontaciju svojih vojnika s ruskima, dolazi do sporazuma u Minsku, čime je zacementirano primirje, a s njime i prisutnost ruskih struktura u odmetnutim regijama. Dvadesetog rujna dogovoreno je stvaranje tampon-zone između vladinih trupa i separatista, te da će obje strane povući artiljeriju 15 kilometara unazad, dok će dalekometna artiljerija biti potpuno uklonjena s fronte. Stvaranje tampon-zone od 30 kilometara i zabrana preleta borbenih zrakoplova garancija su da će se oružani incidenti minimalizirati. 'Plaćenici su prošlost na obje strane', kazao je ruski ambasador u Ukrajini, koji je u Minsku predstavljao svoju državu.

Nakon što njegovi apeli za zapadnom intervencijom nisu urodili plodom, Porošenko je krenuo sa zazivanjem stranih investicija. U travnju, nakon samog početka sukoba, MMF je Ukrajini dao zajam od 17 milijardi dolara za spas ekonomije, a Kijev je dužan provesti reforme poput povećanja poreza i smanjenja subvencija na plin. Porošenko se sada nada kako će Ukrajina privući 40 milijardi dolara investicija i otvoriti pristupne pregovore s EU-om do 2020. Implementacija sporazuma o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Europske unije odgođena je najmanje do kraja sljedeće godine zbog oštrog ruskog protivljenja, čiji su argumenti sve uvjerljiviji kako padaju temperature i jača potreba za uvozom plina.

Nakon događaja na Majdanu, kada je srušena legalno izabrana i korumpirana vlast, počinje bitka za Ukrajinu. Povod rušenja tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča bilo je njegovo suspendiranje pregovora s EU-om i okretanje Rusiji, koja mu je nudila potrebne kredite (koje je na kraju osigurao MMF). Pošto je nasilnom smjenom vlasti Rusija spriječena da u Ukrajinu uđe ekonomski i tako proširi zonu svoga utjecaja, Putin je to učinio direktno, zauzevši dio ukrajinskog teritorija.

U Ukrajini posljednjih mjeseci traje bitka za grb i zastavu, jer je stvarni suverenitet davno izgubljen. Ironično, nacionalizam najbolju podlogu nalazi upravo na mjestima gdje je potpuno uzaludan, u zemljama poput Ukrajine (u kojoj će se ključne odluke donositi daleko od Kijeva), koje su u današnjem svjetskom poretku osuđene na status moderne kolonije i interesne sfere između Zapada i Istoka; Zapad će, ako baš mora, Ukrajinu staviti pod svoj utjecaj i to samo zato kako ne bi došla pod ruski. Ukrajinske se vlasti nadaju da će u kakvom-takvom obliku očuvati suverenitet države u postojećim granicama. Separatisti najavljuju izbore i potpunu neovisnost od Kijeva – hoće li biti samostalna država ili dio Rusije, manje im je važno. Rusija bi pak najzadovoljnija bila unutarnjim uređenjem Ukrajine kojim bi istočne pokrajine mogle voditi vlastitu vanjsku politiku i imati pravo veta na strateške odluke poput približavanja zapadnim nadnacionalnim i vojnim organizacijama, kao što su EU ili NATO; tako bi Putin mogao kontrolirati i zaustaviti svako približavanje Zapada granicama Rusije.

Europa kao tampon-zona

Europi je u ovoj igri nametnuta uloga tampon-zone između dviju imperijalističkih ideologija koje aktivno rade na širenju svoga ekonomskoga, vojnoga i društvenoga utjecaja. Nakon Drugoga svjetskog rata, takve je ideje o Starom kontinentu u korijenu sasjekao francuski predsjednik Charles de Gaulle. Danas prostor od Urala do Atlantika ne odlučuje o sudbini svijeta, pa ni o mnogim strateškim odlukama na vlastitom tlu, a europski birokrati u predsjedničkim i premijerskim foteljama natječu se tko će svoju zemlju više podčiniti Washingtonu. Svijet je tako u konstantom sukobu između atlantizma i putinizma, a kada dođe do njegove eskalacije, topovsko meso postaju njihove proxy vojske koje se američkim i ruskim oružjem bore za interese velikih sila. Ostali prihvaćaju namijenjenu im ulogu promatrača i poslušnika, čak i kada to ide kontra interesa građana kojima duguju svoj legitimitet. Više od tri tisuće stradalih od početka ukrajinske krize prve su ljudske žrtve podgrijanoga Hladnog rata na europskom stolu.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više