>

novosti logo

Kultura Kultura

Delimir Rešicki: Živimo u vremenu potpunoga zaglupljivanja

Dobra je ona poezija koja se ne dodvorava bezdušnoj i priglupoj rulji, nego njeguje duh i ljudsko dostojanstvo usred balege svake vrste bezdušnosti i prostakluka

‘Lovci u snijegu’ (Fraktura, 2015.) nova je zbirka pjesama Delimira Rešickog. Promocija zbirke održat će se u srijedu, 10. veljače, s početkom u 19 sati, u Velvet caféu (Zagreb). Tim povodom razgovarali smo s ovim književnikom.

Bruegelova slika ‘Lovci u snijegu’, jedan od kanona umjetnosti Zapada, ima mjesto u vašoj istoimenoj pjesmi koja govori o Baranji i novim žicama u šumama. Zašto vam je, s jedne strane, bitno bogatstvo kulturnih referenci koje čitava zbirka nudi, a s druge, kako gledate na zatvaranje Europe žicom?

Od početaka mojega bavljenja književnošću, negdje krajem 70-ih, uvijek sam bespogovorno nastojao, baš u svakoj knjizi, posve eksplicitno naznačiti čiji su me umjetnički opusi ili pojedina djela potaknuli na pisanje. Slavna Bruegelova slika ‘Lovci u snijegu’ prati me kao neki dobri duh još od čitanke za, čini mi se, peti razred osnovne škole. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam je prvi put vidio uživo… Snijeg je, uostalom, moja opsesivna tema koja me uvijek, iznova i iznova, zove na pisanje. S pravom kažete da su ‘Lovci u snijegu’ kanonska slika, no ja se pitam što je to u europskoj kulturi, ali i šire, još uvijek kanonsko? Ukoliko studenti na, recimo, trećoj godini humanističkoga fakulteta ne znaju tko je Ranko Marinković i nikada nisu čuli za ‘Kiklopa’, može li se još uvijek kazati da je čak i Bruegel kanonski umjetnik? Znam da ovaj odgovor ima pomalo senzacionalistički prizvuk, ali ja doista mislim da živimo u vremenu dovršenja potpuno izopačenoga sustava baš svih vrijednosti, u kojemu teško stradaju i one kanonske. Katastrofa žice kojom su ograđene tolike europske granice sasvim jasno upućuje na čudovišni nedostatak pameti i problem ‘rješiv’ tek na globalnoj razini. No u tome i jest problem, jer ta globalna ‘pamet’ nije zapravo nikada postojala, a ne postoji ni danas. Ja je ne vidim, bar za sada, ni u budućnosti. Stoga bih na ovome mjestu parafrazirao Pascala Brucknera koji je na nedavnome gostovanju u Zagrebu rekao: ‘Ni islamofobija, ali ni islamofilija’. Žice su samo užasan znak istinske apokaliptičnosti i sverazarajućega kaosa u kojemu živimo, dokaz toga da Europa, kao ni cijeli svijet, nije u sebi razriješila baš ništa od traumatskih naslaga koje su se gomilale stoljećima. Žice koje sam vidio po Baranji samo su naizgled drukčije prirode. One pak dijele oligarhijsku kastu od običnih ljudi, kojih je sve manje i manje, posebno mladih.

Kako biste opisali posljednju zbirku i kako je vidite u odnosu na vaše druge zbirke?

Znam da će možda zvučati ogavno pomodno, ali imam provjerljiv dokaz da sam pjesmu ‘Heroes’ iz ‘Lovaca u snijegu’ posvećenu Davidu Bowieju napisao i objavio puno prije njegove smrti. Bowie je jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća i jedan od izravnih krivaca za to što i ja pišem pjesme. Spominjem to zato što sam, u okviru svojih mogućnosti, svaku svoju pjesničku knjigu pisao drukčije konceptualno postavljenu. A upravo je Bowie bio genij transformacije od kojega se moglo najviše naučiti.

Što mislite, tko čita vaše pjesme?

Odavno je već trošna fraza o tome kako pjesnici danas poznaju sve svoje čitatelje. Ne želim biti lažljiv, ali ja još uvijek, na svoju veliku sreću, ne poznajem sve svoje čitatelje, o čemu mi svjedoče susreti, mailovi ili poruke ljudi koje nikada nisam upoznao. Ne znam tko danas čita ono što pišem. Osamdesetih sam se mogao kladiti na rokere i ljubitelje suvremene umjetnosti, ali i ne samo njih. Danas je to, kao i ja sam, već prilično vremešna ekipa. Divno je čuti kako vašu posljednju knjigu voli i čita meni posve nepoznat vlakovođa, koji cijeloga života ravnicom vozi svoj plavi šinobus. Moje pjesme, bar se tako nadam, vole svi oni koji još uvijek drže do govora s potpune margine, misterija ljubavi i pisanja, solidarnosti (u patnji) i, konačno, umjetnosti same. Oni koji vole Tarrove filmove i Krasznahorkaijeve ili, recimo, Basarinu prozu, ali i Morrisona, Velvet Underground, Nico, Cohena, Arcade Fire, Lucindu Williams, Blakea, Trakla, Celana, A. B. Šimića, Matoša, Šalamuna i tako u beskraj…

U zahvali navodite da je zbirka nastala i uz potporu za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture. Koliko je takva podrška važna?

Takva je podrška itekako važna, ne da bi se nekome priskrbio status državnoga, ili neki bi idioti rekli državotvornoga pisca, nego zato što i ta mala financijska pomoć za mnoge pisce znači - goli opstanak.

Prvi koji su reagirali protiv novog ministra kulture bili su upravo pisci. Kako gledate na njegovo imenovanje?

Sve što o tome imam reći napisano je u pismu-peticiji hrvatskoga P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca, čiji sam potpisnik. Ponekad se čini kako svakoj nesreći jednom mora doći kraj. Ali, ima nesreća koje komotno mogu trajati do beskraja. Prije novoga ministra kulture, čije imenovanje bolno svjedoči o potpunoj degradaciji i politizaciji kulture u Hrvatskoj, imali smo ministricu čije vođenje hrvatske kulture također držim sramotnim. Negativna selekcija u političkome kadroviranju u ‘kulturnome sektoru’, ali i ne samo njemu, crna je rupetina iz čije apsolutne tame nikako da izviri iole promišljenija kulturnjačka strategija. Stručnost ili pak ugled zadobiven svojim djelima i ovdje i vani više nitko i ne spominje, kao što kulturu, u svojim predizbornim kampanjama, nije spominjala ni jedna stranka. Prvi su, kao što ste to rekli, reagirali pisci. Neki drugi još uvijek o svemu šute i kalkulantski čekaju znak, valjda kometu s neba ili nešto slično, samo zato što od Ministarstva kulture dobivaju plaće i honorare o kojima pisci ne mogu ni sanjati.

Kako je to rekao Aleksandar Hut Kono, dobra pjesma iznova tumači stvari i na taj način povećava svijet. Što za vas čini dobru pjesmu?

Dobra je ona pjesma koja vas dovodi u stanje opetovanoga otkrivanja jezika kojemu su vraćeni i eros i mudrost, jezika koji je u stanju iznova oživjeti, potaknuti jedno posve drukčije viđenje svijeta od onoga koji nam nudi krepalina lobotomirajućih, svakodnevnih fraza. Dobra je ona pjesma u kojoj se beskompromisno želi stići do samoga dna, ali i uzleta vlastitoga bića. Ona poezija koja se nikome ne želi svidjeti pod svaku cijenu, ona koja od autora traži potpuno odricanje od svake taštine, poezija koja se ne boji vidjeti bezdan koji nam se još uvijek prodaje kao manipulativna, fatalna laž o tzv. napretku u vremenu koje svim snagama gasi sve što je preostalo od ljudskoga, u vremenu do nogu, potpuno poraženoga 20. stoljeća. Ako je suditi po prvih šesnaest godina, ni na kakav se boljitak ne može računati, jer su i one samo nastavak distopijskih procesa koji su oznakovili i to, prošlo stoljeće. Recentna oligarhijska pljačka cijeloga čovječanstva dobiva sve strahotnije oblike i više uopće i nema potrebu pa makar i lagati da je ljudska. Živimo u vremenu potpunoga zaglupljivanja zamaskiranoga u (dez)informacijsku histeriju i entropiju. Dobra poezija je ona koja je svjesna da, usprkos globalnome thanatosu, čovjek nikada ne treba pokleknuti jer treba poštovati izvorno čudo života u svoj njegovoj neponovljivosti. Toj neponovljivosti smo ‘dužni’ pisati pjesme. Dobra je ona poezija koja se ne dodvorava bezdušnoj i priglupoj rulji, nego njeguje duh i ljudsko dostojanstvo usred balege svake vrste bezdušnosti i prostakluka.

1/1