Sindrom zaključane osobe na velika je vrata ušao na našu kulturno-umjetničku scenu još s aktualnim romanom Ivane Bodrožić "Sinovi, kćeri", a sada se njime pozabavio i Južnoafrikanac Neill Blomkamp, proslavljen prije 12 godina svojim cjelovečernjim prvijencem "Distrikt 9", jednim od najoriginalnijih SF-ova u povijesti žanra. Tada 30-godišnji Blomkamp u njemu je doista fascinantno (i izuzetno zabavno) povezao SF akcić s distopijskom satirom na temu aparthejda te si širom razgrnuo put za Hollywood.
Kao što nerijetko bude, to je istovremeno bio put u autorsku propast jer "Elysium" (2013.), njegov prvi dominantno američki projekt (i u "Distrikt 9" uloženo je nešto američkog kapitala, ali to je primarno bio južnoafrički proizvod), ponovno spoj SF-a i distopije, no lišen humora i lakoće izričaja, a napumpan pretencioznošću na holivudski način i poboldan velikim zvijezdama u glavnim ulogama (Matt Damon i Jodie Foster), bio je veliko razočaranje. Blomkamp se potom upustio u novu južnoafričko-američku koprodukciju "Chappie" (2015.), nekovrsnu varijaciju Verhoevenova "Robocopa", ne puno bolji, ali bar (možda) simpatičniji film od "Elysiuma". Poslije toga nikako se nije mogao sastati s novim dugometražnim projektom, pa je u razdoblju od samo tri-četiri godine (2016. – 2019.) snimio čak 11 kratkih uradaka, većinom SF hibrida s akcijskim trilerom i/ili hororom. Naposljetku, više nije mogao izdržati te je, ne dočekavši novi holivudski poziv, otišao u Kanadu i u tamošnjoj nezavisnoj produkciji snimio prvi cjelovečernji film nakon šest godina.
"Demoni" su ostvarenje u kojem se Blomkamp, dakle, bavi sindromom zaključane osobe, ali na posve drugačiji način od Ivane Bodrožić. Dok je naša spisateljica to medicinsko stanje iskoristila za izrazito angažiran narativ o negativnoj diskriminaciji LGBTQ osoba, uključujući žestoku kritiku (pounutrašnjenog) patrijarhata, južnoafričkom sineastu ono je tek povod za pokretanje uhodane žanrovske strukture čije granice nijednog trena neće zaželjeti prekoračiti. Pritom je, kao i kod Bodrožić, u središtu odnos majke i kćeri, no i to je samo povod za provođenje žanrovske rutine. Doduše, spoj koji Blomkamp promovira u "Demonima", onaj SF-a i horora, nije čest u dugometražnoj produkciji, međutim sve je to u konačnici izvedeno tako nedoraslo da na film ne bi trebalo trošiti riječi da ga, eto, nije potpisalo ime koje je u nekom trenutku nešto značilo.
A početak obećava: relativno dug uvod s "realističko-psihološkim" pristupom radnji i likovima, zahvalni (primorski) ambijenti za kreiranje dojmljive atmosfere, pokazuju da je režiser učio od najboljih – Hitchcocka, Polanskog, Friedkina, a čak i kad u priču uvede virtualnu realnost, njezin dizajn kao varijanta kompjuterske igre ima neku svježinu. No storija o kćeri koja na poticaj osoblja medicinsko-visokotehnološke institucije ulazi u svijest svoje majke masovne ubojice, zaključane u nepomičnom tijelu, pretvara se nakon nekog vremena u ridikulozno djelce o nekakvim vatikanskim redovnicima-vitezovima koji kćer koriste da iz njene majke istjeraju demona da bi ga uništili. Pritom likovi kao karakteri prestaju postojati prije nego što su stvarno postavljeni, odnosi su svedeni na banalne funkcije, a naposljetku i redateljska izvedba, opterećena skromnim budžetom, zalazi u poluamaterizam. Demon uobličen kao čovjek-gavran samo po sebi zanimljivo je dizajnersko rješenje, ali gubi se u inferiornom kontekstu cjeline.
Tako i dalje "Ćelija" holivudskog Indijca Tarsema Singha iz 2000., s Jennifer Lopez u glavnoj ulozi, ostaje najdojmljivijim u našim kinima viđenim SF-triler/hororom oslonjenim na motiv virtualne realnosti kao pohođenja svijesti druge osobe, a za Blomkampa ostaje nada da će se iskupiti najavljenim nastavkom svog dragulja "Distrikt 9".
