>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Desant na izbjeglice

Nesreću u kojoj je u rujnu 2013. poginulo 400 ljudi europske institucije proglasile su ‘pozivom na buđenje’, ali su prijedloge da se poveća broja legalnih kanala za useljavanje ipak rutinski odbijale. I novi plan također se bavi isključivo načinima za dodatno pečaćenje granice

Tragedija koja se 19. travnja dogodila u vodama između Sicilije i Libije i u kojoj je poginulo gotovo svih 800 izbjeglica koje su bile na brodu najveća je takva nesreća ikada zabilježena. Zbog toga su europski političari održali prigodne dirljive govore i sastanke na visokoj razini, kako bi se dogovorili kako staviti pod kontrolu najveći izbjeglički val nakon onoga koji se dogodio ranih 1990-ih, kada se raspao Sovjetski Savez, a bivšu Jugoslaviju zahvatio građanski rat. Na granice Europske unije tada je pohrlilo 700.000 ljudi, ne samo istočnih Europljana, nego i Kurda, Iranaca i Afrikanaca, a nakon što su jedan dio njih primile, europske države mahom su na tu pojavu reagirale pooštravanjem svojih zakona o azilu.

Europska unija u međuvremenu je donijela takozvanu Dablinsku regulativu koja propisuje da svaki imigrant mora ostati u državi u kojoj je ušao u EU, čak i za vrijeme razmatranja zahtjeva za azil u nekoj drugoj članici. Ukoliko mu se zahtjev odbije, za njegovu deportaciju opet je odgovorna država u kojoj je ušao u EU, najčešće Italija ili Grčka. Ta politika direktan je uzrok činjenice da neke članice lipšu pod teretom neodrživog broja izbjeglica, o čijim se zahtjevima za azil odlučuje godinama umjesto maksimalnih šest mjeseci. U onima koje su najviše na udaru, poput Bugarske i Grčke, zabilježeni su toliko neljudski uvjeti da je Europski sud za ljudska prava donio odluku da se u neke grčke izbjegličke centre ljudi više ne smiju vraćati. Dablinska regulativa pokazala se stoga potpuno promašenom jer se ulazne zemlje s pravom žale da je cijeli teret iregularne imigracije prebačen na njihova leđa, kontinentalne države žale se da Grci i Talijani ne rade svoj posao, a izbjeglice su zarobljene u iscrpljujućim višegodišnjim procesima i prihvatilištima sličnima zatvoru.

Iako su njime spašene tisuće izbjeglica, Velika Britanija i Njemačka konstantno su kritizirale talijanski program Mare Nostrum, tvrdeći da je on magnet za neregularnu imigraciju i ‘subvencioniranje krijumčara’

Baš kao što se Europska unija nije prvi put u svojoj povijesti susrela s masovnim izbjegličkim valom, tako ni ova posljednja nesreća nije nešto što bi njezine dužnosnike trebalo iznenaditi. U samo nekoliko dana travnja koji su joj prethodili, u mediteranskim vodama već je bilo poginulo 400 izbjeglica, a tijekom ove godine u sličnim incidentima na moru poginulo je oko 1750 ljudi, dok je njih više od 21.000 uspjelo stići na europske obale. Štoviše, u rujnu 2013. godine u blizini Lampeduse prevrnuo se brod s oko 500 ljudi, od kojih je manje od trećine preživjelo, a europski dužnosnici taj su događaj proglasili ‘pozivom na buđenje’ i uspostavili radne skupine koje su trebale smisliti način da se ta europska sramota jednom zauvijek riješi. To je bilo povjereno Ceciliji Malström, tadašnjoj povjerenici za unutarnje poslove i pravosuđe, koja je svoj zadatak shvatila ozbiljno, pa kao jedan od prvih zaključaka iznijela tvrdnju da je glavni razlog masovnih pogibija izbjeglica nedovoljan broj legalnih kanala za imigriranje u EU. Ona i njezin tim iznijeli su tada i niz preporuka, među kojima i onu da EU počne odobravati humanitarne vize, da se otvore vizni centri u zemljama koje nisu članice EU-a i da se poveća ekonomsko, odnosno profesionalno useljavanje stranaca.

Ovi prijedlozi, međutim, kod većine članica dočekani su s neodobravanjem, naročito u Njemačkoj. O njima se nakon toga prestalo razgovarati, a sve aktivnosti EU-a povezane s iregularnom imigracijom prebacuju se na aspekt sprječavanja krijumčarenja, ponajviše suradnju sa sjevernoafričkim državama kojima se za zatvaranje krijumčarskih kanala na tlu Afrike nudi financijska kompenzacija. Tema pravednije distribucije, odnosno uvođenja kvota koje bi dovele do smanjenja imigracije preko Mediterana, na sastancima dužnosnika EU-a otvarana je još dva puta tijekom prošle godine, no i tada su taj pristup podržale samo članice s vanjske granice Unije, dok su ga kontinentalne države, naročito Njemačka, Velika Britanija, Nizozemska i Danska, odbacile.

Budući da EU nakon ‘poziva na buđenje’ kod Lampeduse nije poduzela ništa kako bi se onemogućile daljnje tragedije na moru i da je Bugarska u međuvremenu započela izgradnju 160-kilometarske žičane ograde uz granicu s Turskom, Italija je u listopadu 2013. samostalno započela program potrage i spašavanja na moru pod nazivom Mare Nostrum. Program se pokazao izuzetno uspješnim jer je tijekom 14 mjeseci, koliko je provođen, spašeno više od 150.000 ljudi, zaplijenjeno je pet krijumčarskih brodova i uhapšeno oko 300 krijumčara. Italija je sama snosila trošak operacije od 100 milijuna dolara, a jedino joj je Slovenija pomogla ustupivši joj je jedan patrolni brod. Unatoč svemu tome, Velika Britanija i Njemačka konstantno su zbog tog programa kritizirale talijansku vladu, tvrdeći da je on magnet za neregularnu imigraciju i ‘subvencioniranje krijumčara’, kako se izrazio njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere. Vlade država koje su se najviše protivile talijanskom programu ujedno su i one koje su kod kuće pod naročitim pritiskom desnih ksenofobnih stranaka, a u kuloarima se pričalo i da njemačka vlada vrši pritisak na Italiju da ukine Mare Nostrum. Budući da su se članice bojale negativne reakcije javnosti, pronađeno je kompromisno rješenje, pa je Mare Nostrum zamijenjen programom Triton kojim upravlja europska agencija za kontrolu granica Frontex.

Za razliku od operacije Mare Nostrum, primarna funkcija Tritona nije potraga i spašavanje nego kontrola granica, a on je također i znatno manji i jeftiniji. Mare Nostrum sastojao se od pet vojnih brodova, dva aviona, devet helikoptera i tri bespilotne letjelice, a opsluživalo ga je 900 ljudi i koštao je devet milijuna eura mjesečno. Triton se pak sastoji od dva aviona, jednog helikoptera, sedam patrolnih brodova i 65 ljudi, a košta tri milijuna eura mjesečno, što znači da cijela EU za njega plaća trostruko manje nego što je Italija sama trošila na Mare Nostrum. Unatoč tome što su dužnosnici EU-a procijenili da će Triton dovesti do smanjenja iregularne imigracije putem Mediteranskog mora, u prva dva mjeseca ove godine zabilježen je dvostruko veći broj ljudi nego prošle godine u isto vrijeme. Budući da Triton nije program spašavanja i da su civilni brodovi počeli izbjegavati krijumčarske rute kako ne bi imali dodatne troškove zbog pomaganja unesrećenima, sve to zajedno rezultiralo je povećanjem broja incidenata, kulminiravši onim najvećim 19. travnja.

Europski dužnosnici stoga su se i ovog puta sjatili u Luxembourg ne bi li još jednom pokušali pronaći rješenje koje neće uključivati otvaranje granica Europske unije. Dva dana kasnije uspjeli su, međutim, dogovoriti tek plan od deset točaka koji se, kao i svi raniji, bavi isključivo načinima za dodatno pečaćenje granice. Glavni cilj toga plana, za čije je koordiniranje zadužena visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini, pojačavanje je policijskih i vojnih operacija, naročito u vodama oko Libije, države koja je nakon vojne intervencije i likvidacije Moamera Gadafija 2011. godine postala glavno mjesto šverca ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka. Podijeljena između dviju vlada i rastrgana nebrojenim milicijama i teroristima Islamske države, Libija je nakon te intervencije postala ničija zemlja u kojoj dobro opremljeni i naoružani krijumčari ostvaruju golemu zaradu na švercu ljudima. Talijanski premijer Matteo Renzi u više je navrata kritizirao Francusku i Veliku Britaniju, zemlje koje su predvodile intervenciju, zbog proizvodnje kaosa i nezainteresiranosti za ono što se u Libiji nakon toga nastavilo događati, za razliku od bivših talijanskih vlada koje su surađivale s Gadafijem na blokiranju ilegalne emigracije u Europu.

Europske članice zato su odlučile utrostručiti resurse Frontexove operacije Triton, ustupiti joj dodatne vojne brodove i proširiti zonu djelovanja, ali i najavile mogućnost vojnih operacija protiv krijumčara, ako treba i uz uvjet da se od Ujedinjenih naroda traži mandat za takve operacije. Uzor za tu operaciju trebala bi biti ona koja se pod nazivom Atalanta od 2009. godine provodi na Rogu Afrike, a u kojoj se europski vojni brodovi bore protiv somalskih pirata tako što im uništavaju brodove. Drugim riječima, Europska unija se namjerava upustiti u otvoreni vojni sukob s krijumčarima ljudi, pri čemu nije jasno kako bi ti sukobi izgledali u slučaju da se na brodovima nalaze izbjeglice.

Europske članice najavile su mogućnost vojnih operacija protiv krijumčara, ako treba i uz uvjet da se od Ujedinjenih naroda traži mandat za takve operacije

Govoreći o proširenju operacije Triton, direktor Frontexa Fabrice Leggeri jasno je rekao i da ‘potraga i spašavanje nisu u mandatu’ njegove agencije, dok su ostali europski dužnosnici također iznijeli mišljenje da operacije spašavanja nisu trajno rješenje, već da prije svega treba udariti po krijumčarima jer su oni, navodno, srž cijelog problema. Mnogi analitičari, međutim, smatraju da je tvrdnja da bi stabiliziranje Libije nužno dovelo do smanjenja priljeva izbjeglica pretjerano pojednostavljivanje, jer je Libija prije svega tranzitna zemlja pa bi krijumčari lako uspostavili nove rute.

Programom koji je EU predstavila prošlog četvrtka predviđa se i otvaranje prihvatnih centara u Nigeru, Sudanu i Tunisu, kako bi se tamo, a ne na europskom tlu, odlučivalo o aplikacijama za azil. Prema nekim informacijama, EU je u ovom trenutku spremna primiti samo 5000 imigranata, a ta bi se informacija ujedno i jedina mogla nazvati koliko-toliko humanitarnom. Pet tisuća ljudi, međutim, toliko je malena brojka da velike razlike ne bi bilo ni da je EU odlučila da neće primiti nikoga. Naime, samo u Italiji trenutno je u nekoj fazi procedure 70.000 izbjeglica, a samo prošle godine u Europu je dospjelo njih 150.000. Tijekom prošle godine u zemljama EU-a azil je zatražilo 627.000 ljudi, od čega čak 203.000 u Njemačkoj. Njemačka se najviše protivi povećanju broja zakonitih kanala za imigraciju, tvrdeći da je taj broj zahtjeva za azil smješta na prvo mjesto u cijelom industrijaliziranom svijetu, čak i iznad SAD-a koji je skoro četiri puta veći a lani je primio 121.000 imigranata. No neke zemlje bilježe još veći broj zahtjeva u odnosu na broj stanovnika, primjerice Švedska sa 8,4 zahtjeva na tisuću stanovnika, dok onaj u Njemačkoj, iako brojčano najveći, iznosi 2,5 zahtjeva na tisuću stanovnika.

1/1