>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Nada Beroš

Dezerteri iz stare umjetnosti

Prikazi teških uvjeta rada i stanovanja, čestih rekvizicija, ovrha i deložacija, krčmi, pijane buržoazije, raskalašenog klera… teme su koje su zemljaši kroz različite likovne discipline, izraze i dosege, bez uljepšavanja i s puno grotesknih nota, suprotstavili građanskoj umjetnosti. Premda su bili dobri proroci u umjetnosti, izgleda da nisu mogli predvidjeti da će devedesetak godina kasnije biti teže dezertirati iz staroga društva nego iz stare umjetnosti

Umjesto uvodnih riječi o Zemlji, predstavljenoj na izložbi dobro odabrana naslova ‘Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929. – 1935.’, u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, krećemo od zaključka. Izložba, otvorena u povodu 90. obljetnice Udruženja, jednako kao i njezina komplementarna publikacija na 344 stranice, mogla bi biti pokazna vježba studentima povijesti umjetnosti i muzeologije kako istražiti i u izložbenom formatu prezentirati određenu pojavu u umjetnosti u svom povijesnom kontekstu. Ovdje se poštuje memorija, ulančavaju se i kritički preispituju prethodna tumačenja, s aktivnim doprinosom prethodnih istraživača Zemlje. U vremenu brisanja ili revizionističkog prekrajanja prošlosti, to je najveća vrlina ovog projekta. No i unutar znanstvene objektivnosti znaju se pojaviti pukotine. Naime, sve su perspektive ideološke, pa čak i ‘neutralna’.

Dok je idejni naglasak izložbe u Klovićevim dvorima na tezi o očuvanju nacionalnog kulturnog identiteta kroz socijalni angažman Zemlje, kolektiv blok ističe ideju kolektivnog angažmana kao mogućnosti društvene promjene i prevrednovanja

Kako i priliči suvremenim muzeološkim trendovima, pojava Zemlje nastoji se sagledati iz sadašnjeg trenutka, koji je po mnogo čemu sličan onome otprije devedeset godina. I onda i danas, to je vrijeme društvene, političke i ekonomske krize, ne samo u lokalnim nego i u svjetskim okvirima, ali i krize umjetnosti i poimanja zadaće umjetnosti općenito. Vrijeme je to i raskida s uvriježenom idejom o lijepome u umjetnosti. Na samoj izložbi pomno su odabrana i dobro grupirana umjetnička djela, njih više od 200 stotine: slike, crteži, grafike, skulpture, arhitektonske skice, fotografije…, od kojih su neka prvi put viđena u Zagrebu, a neka svojom nestandardnom kvalitetom, drukčijim poimanjem o lijepome sjaje novim sjajem.

Postav prati pregledna i poticajna zidna kronologija Zemlje i važnih društvenih događaja. Sav materijal uključen je i u besprijekornu publikaciju – uz autorske tekstove, reprodukcije radova, tu su i precizan katalog izloženih djela, biografije umjetnika i arhitekata, bibliografija. Stručnom timu, sastavljenom od znanstvenika i kustosa iz uglednih domaćih institucija – Darija Alujević, Tamara Bjažić Klarin, Svjetlana Sumpor, Danijela Markov – na čelu s autorom koncepcije, Petrom Prelogom iz zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, rivalitet dviju epoha nametnuo se kao okvir za sliku, osobito u svjetlu činjenice da je gotovo pola stoljeća prošlo od posljednje velike ‘Kritičke retrospektive Zemlje’ u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, 1971. Željka Čorak, jedna od autorica retrospektive iz 1971., u kataloškom eseju sadašnje izložbe jezgrovito sažima značenje Zemlje: ‘Zemlja je nastala u vrijeme svjetske krize, domaće represije, svakog mogućeg humusa za pobunu i protest.’ Premda se programski tražila sinteza svih likovnih umjetnosti ‘u krilu velike arhitekture’, Čorak iznosi zanimljivu tezu da se sinteza dogodila u drugom području: verbalni medij združio se s likovnim u najvažnijem djelu, ‘vrijednosnoj apoteozi’ Zemlje, u Krležinim ‘Baladama Petrice Kerempuha’, objavljenima 1936., godinu dana nakon zabrane Zemlje.

Što je još struka otkrila o Zemlji ili bar protumačila iz nekog novog rakursa u posljednjih pola stoljeća? Mimo ove izložbe, zadnjih je godina važan doprinos iz neakademske, nezavisne perspektive dao agilni, nezavisni kustoski kolektiv BLOK, koji čine povjesničarke umjetnosti i kustosice Vesna Vuković, Ivana Hanaček i Ana Kutleša. Njihov je projekt ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’, o čemu su Novosti pisale, nedavno nagrađen međunarodnom nagradom Zaklade Grundig. Usprkos tome, ili možda baš zbog toga, ostao je bez financijske potpore Ministarstva kulture, koje nije odobrilo sredstva ni za otkup ni za prijevod prateće publikacije na engleski jezik!

Dok je idejni naglasak izložbe u Klovićevim dvorima na tezi o očuvanju nacionalnog kulturnog identiteta kroz socijalni angažman Zemlje, kolektiv BLOK ističe ideju kolektivnog angažmana kao mogućnosti društvene promjene i prevrednovanja. Njihov projekt ističe i ‘kolektivne prakse suradnje’, šireći okvir i na suradnju zemljaša s beogradskim umjetnicima, ilegalnom grupom Život, kao dio šireg pokreta socijalne umjetnosti međuratnog razdoblja na prostoru Kraljevine Jugoslavije. Lijevi umjetnički front, ‘ženska strana’ Zemlje, zaboravljena uloga Augusta Cesarca kao ideologa Zemlje, članstvo u Komunističkoj partiji pojedinih zemljaša, samo su neka od žarišta interesa kustosica BLOK-a, po kojima se njihovo bavljenje Zemljom razlikuje od tima izložbe u Klovićevim dvorima.

Petar Prelog, naprotiv, naglašava krležocentričnost Zemlje (vidi Novosti, broj 1048), snažan utjecaj Miroslava Krleže, i u ideološkim i u estetskim odabirima, na sve članove Zemlje, a ponajviše na Krstu Hegedušića. No do ‘raskola’ u Zemlji ne dolazi isključivo zbog ideoloških nesuglasica, nego i zbog, kako je posvjedočio slikar Đuro Tiljak, golemog ega Krste Hegedušića. Zanimljivo je promatrati kako se grupa osipala iz godine u godinu, kako istupaju iz nje jake umjetničke osobnosti poput Kamila Ružičke, Otona Postružnika, Antuna Augustinčića, Vanje Radauša, kojima je Hegedušićev program očito bio pretijesan kalup.

Željka Čorak spominje paradoksalnu situaciju: prominentni članovi Zemlje, braća Krsto i Željko Hegedušić, proveli su Drugi svjetski rat oslikavajući Mariju Bistricu, dok su neki drugi sudionici, gosti Zemlje, poput Zvonimira Kavurića, životom platili svoja lijeva uvjerenja

Izložba u Klovićevim dvorima nedvojbeno potvrđuje kanonsku vrijednost Zemlje – i Krste Hegedušića kao njezine središnje umjetničke osobnosti – u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Prelog u uvodnom eseju iscrpno analizira recepciju tog fenomena do naših dana, od optužbi za ‘lijevi formalizam’ (Grgo Gamulin, 1946.), preko ocjena o Zemlji kao ‘središnjoj pojavi unutar tzv. socijalnih tendencija u hrvatskoj umjetnosti’ (Matko Meštrović, 1961.), zatim ocjene o Zemlji kao socijalizmu najprimjerenijoj umjetnosti (Josip Depolo, 1969.), evropski determiniranoj, mada antievropski obilježenoj Zemlji (Božidar Gagro, 1969.), o povezivanju dosega suvremene europske arhitekture s elementima lokalne tradicije (Željka Čorak, 1971.). Novo tisućljeće, tvrdi Prelog, nije bilo osobito zainteresirano za ‘zemljašku baštinu’, osim važnih doprinosa pisca i kolekcionara Borisa Vrge i kustoskog kolektiva BLOK. Sve to potvrđuje slojevitost korpusa, a često i zamršene odnose protagonista u vrijeme djelovanja Zemlje, ali i u desetljećima nakon raspuštanja i zabrane djelovanja 1935. godine.

Zabrana Zemlje nije značila i zabranu djelovanja zemljaša. Željka Čorak ističe razliku između dva režima, starojugoslavenskog koji se više bojao umjetničkih djela zemljaša, dok se endehaški režim više bojao samih zemljaša. Premda vremenski iskoračuje iz zadanog okvira izložbe, ona spominje paradoksalnu situaciju – prominentni članovi Zemlje, braća Krsto i Željko Hegedušić, ‘dezerteri iz stare umjetnosti’, kako je zemljaše jednom prigodom nazvao Krsto Hegedušić, proveli su Drugi svjetski rat, pod zaštitom Alojzija Stepinca, oslikavajući Mariju Bistricu, dok su neki drugi sudionici, gosti Zemlje, poput Zvonimira Kavurića, životom platili svoja lijeva uvjerenja.

Socijalno-kritički, lijevi angažman, razvijanje socijalne svijesti kod četvrtog staleža, ne dovodi se u pitanje ni u najnovijim interpretacijama Zemlje, ali se struka razilazi oko toga radi li se tu o avangardnom pokretu ili je takva ocjena odveć proizvoljna. Ukoliko je među temeljnim značajkama povijesnih avangardi neophodna pojava manifesta kao iskaza kolektivnog htijenja, Zemlja bi tada zadovoljila jedan od važnih kriterija. Manifest i program Zemlje prvi put u hrvatskoj umjetnosti jasno artikuliraju ideje o potrebi povezivanja umjetnosti i života, tražeći od umjetnika kolektivno, društveno angažirano djelovanje i u idejnom i u praktičnom smislu. Bore se protiv larpurlartizma, formalizma i autonomije umjetnosti. Povezivanje umjetnosti i života mora se ostvariti popularizacijom umjetnosti, organiziranjem izložaba, kružoka, javnih predavanja, objavljivanjem tekstova u novinama te izravnim radom s ideološki srodnim skupinama. Taj sveobuhvatni kulturni i umjetnički projekt nastojao je uključiti ono što danas nazivamo ‘novom publikom’, i zaista je u tome bio uspješan, a neke osvrte o izložbama pisali su upravo seljaci, ta nova publika.

Prema Petru Prelogu, Zemlju ne treba svrstavati u avangardne pokrete. I Krleža se negativno odnosio prema avangardnim pojavama u europskoj umjetnosti. U ‘Predgovoru ‘Podravskim motivima’ Krste Hegedušića’ njegovo inzistiranje na ‘talentu i individualnom’, zapravo buržujskim stečevinama, dovelo je i do ‘sukoba na ljevici’. Vesna Vuković pak, u eseju ‘Poetika politike – Zemlja kroz autopoetičke tekstove’, u već spomenutoj publikaciji BLOK-a, dopušta tu mogućnost, no ne želi po svaku cijenu Zemlji zalijepiti etiketu avangardnosti. Politički angažman grupe iščitava u kontekstu šireg djelovanja Zemlje, kroz kolektivni poduhvat koji kreće iz koncepta klase. Upravo takvu ‘umjetnost kolektiva’, tvrdi Vuković, možemo smatrati ‘nastavljačem avangardnih tendencija’. Dodali bismo tu i ideju progresa, kao jednu od ključnih odrednica avangarde, koju također zagovaraju zemljaši. Njihovo izjednačavanje umjetnosti i života, međutim, imalo je drugačije značenje od onog u povijesnim avangardama, koje nastoje ‘umjetnost vratiti u život’. Zemljaši žele temeljito promijeniti i život sam! Za njih je kreativnost nasušna ljudska potreba, zbog toga se zalažu za demokratizaciju umjetnosti i kroz sadržaj i kroz aktere – umjetnike-amatere, seljake, djecu. Na 5. izložbi Zemlje, 1934., izlažu primjerice čak 60 dječjih radova.

Posebna su tema u tadašnjem represivnom režimu, diktaturi kralja Aleksandra u zajedničkoj Kraljevini Jugoslaviji, intelektualci, kojima se bavi povjesničarka Suzana Leček u kataloškoj studiji izložbe u Klovićevim dvorima. Ističe kako je većina intelektualaca ostala lojalna režimu, ali bez entuzijazma u promoviranju nove jugoslavenske nacije. Oslanjajući se na tvrdnju da u ‘krajnje represivnim sustavima gotovo i nema otvorenog otpora, ali da se zato razvija složen sustav prikrivenoga’, Leček zaključuje: ‘Intelektualci su pružili odlučan otpor, makar i šutnjom.’ Naglašavajući važnost kulture za integraciju nacije, podsjeća da je posebnu važnost odigralo selo jer je sačuvalo izvornu kulturu koja je postala ključna za potvrđivanje nacionalnog identiteta.

Povjesničar Nikola Vukobratović u publikaciji ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’, naglasak u tom istom međuraću, naprotiv, stavlja na nastanak radničke klase i sustavan obračun režima s radničkim pokretom. On tematizira ulogu koju je imala Komunistička partija nakon završetka Velikog rata, koja je u početku na teorijskoj razini više nasljedovala od europske socijaldemokracije nego od ruskog boljševizma, te njezin utjecaj nakon 1920., kada prelazi u ilegalu, dok se Leček bavi HSS-om kao ključnim čimbenikom u formiranju nacionalnog hrvatskog bića, ne spominjući činjenicu da su u nekim trenucima veze komunista i seljačkog pokreta bile snažne, a da je sam ‘seljački vođa Stjepan Radić’, kako piše Vukobratović, ‘završio u zatvoru kao simpatizer komunizma’.

Stanovništvo Zagreba se od 1900. do 1930. utrostručilo, a radnici su činili trećinu ukupnog stanovništva grada. Više od polovice stanovnika bilo je mlađe od 30 godina. Dolazi i do feminizacije radne snage, osobito u tekstilnim tvornicama. Stoga ne čudi što su grad, njegova periferija, ali i selo, pravi junaci zemljaškog interesa. Jedini organizirani otpor diktaturi pokrenuli su umjetnici. Među njima, zemljaši su bili najglasniji, ponekad to plativši zatvorom – Hegedušić čak tri puta! Prikazi teških uvjeta rada i stanovanja (Marijan Detoni), scena poplava i požara, čestih rekvizicija (Krsto Hegedušić, Mirko Virius, Ivan Generalić), ovrha i deložacija, krčmi, pijane buržoazije, raskalašenog klera (Vilim Svečnjak, Željko Hegedušić), sve su to teme koje su zemljaši kroz različite likovne discipline, izraze i dosege, bez uljepšavanja i s puno grotesknih nota, suprotstavili građanskoj umjetnosti. Motivski, često su prisutni i ženski likovi, ali to više nisu građanski portreti i aktovi, već su to žene pri teškom radu, seljanke ili radnice kao novi subjekti zemljaškog slikarstva. (Inače, na sedam izložaba Zemlje sudjelovale su tek dvije umjetnice, Branka Frangeš Hegedušić i Otti Berger, pa ispada da je Zemlja bila posve ‘muška stvar’). Zemljaška skulptura pak najkonzervativnija je od svih disciplina, ostavši u granicama akademskog kiparstva i kod Antuna Augustinčića i kod Frana Kršinića. Izuzetak su neke skulpture Vanje Radauša (‘Žetelica’) i skulpture samoukog dalmatinskog kipara Petra Smajića.

Poznato je, na Zemlju su važan utjecaj imali njemački slikar i grafičar George Grosz (preko Krleže) te sjevernjački renesansni slikari Hieronymus Bosch i Pieter Bruegel, ali i pučka umjetnost, posebice slikarstvo na staklu. U sklopu zemljaške demokratizacije umjetnosti ovdje ćemo, u nedostatku prostora, tek okrznuti složenu problematiku nastanka naive i hlebinske škole kao ‘eksperimenta’ Krste Hegedušića, o čemu se već desetljećima vode polemike i propituje ‘korist’ i ‘šteta’ Hegedušićeva mentorstva umjetnika-seljaka, prije svih Ivana Generalića, koji je treći po zastupljenosti na izložbi. Pritom se nećemo složiti s tvrdnjom Svjetlane Sumpor da Generalić iz svoje dječje faze, u kojoj su ‘prisutne stanovite nespretnosti u oblikovanju’, pokazuje ‘izrazit napredak’ u zemljaškoj fazi. Naprotiv, njegovi rani radovi, u kojima se otkrivaju nesavršenstva nedirigiranog izraza, među biserima su izložbe.

Arhitektura Zemlje, dionica koju je obradila Tamara Bjažić Klarin, kao i djelovanje arhitekta Drage Iblera, ‘atipične pojave’ Zemlje, koji zbog svog društvenog i socijalnog angažmana postaje prvo ime i predsjednik Udruženja Zemlja, zaslužili bi po svojim društvenim reperkusijama poseban osvrt. Arhitektura i urbanizam najpogodniji su alati za preoblikovanje društva. Upravo u tom razdoblju usvajaju se nove planerske i projektantske prakse koje dolaze iz progresivnih europskih krugova. Paralelno sazrijeva i svijest o potrebi stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih kategorija. Zanimljivo je usporediti tadašnje prilike s današnjima. Tada je, barem nominalno, postojala politička volja gradskih vlasti da se izradi regulatorna osnova kojoj je u fokusu sanacija radničkih slamova (Radna grupa Zagreb)! Danas su u fokusu zlatni šekreti i stokatni ‘menhetenski neboderi’ na Savi.

Iako u radu arhitekata Udruženja Zemlje postoji izrazita socijalna osjetljivost i želja da se odgovori na potrebe seoskog stanovništva, ali i radništva koje pristiže u grad i na periferiji gradi naselja bez osnovne komunalne infrastrukture, jedino je Stjepan Planić, ističe Bjažić Klarin, među arhitektima Udruženja otjelotvorio manifest Zemlje. On doista gradi za siromašne slojeve – niži srednji stalež. Za neke će posjetitelje izložbe, možda više od slika, skulptura i arhitektonskih projekata, upravo najdojmljivije biti fotografije života na selu i na periferiji grada, koje su bile dijelovima pojedinih dokumentarnih cjelina na izložbama Zemlje tridesetih godina, a danas su zadobile tjeskobnu osuvremenjenost. Premda su dezerteri iz stare umjetnosti bili dobri proroci u umjetnosti, izgleda da nisu mogli predvidjeti da će devedesetak godina kasnije biti teže dezertirati iz staroga društva nego iz stare umjetnosti.

1/3