>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Di su medijske pare?

Medijska pismenost predočuje nam se kao liberalna apstrakcija – ni riječi nema o relacijama moći koje se valjaju iza selekcije tema u medijima, o gazdama i oglašivačima od kojih žive novine i portali, o egzistencijalnom pritisku na novinare. Ni o tome da je Crkva uvelike poklopila sektor medijskog obrazovanja u Hrvatskoj

Opet se dosta govori o medijskoj pismenosti. Samo prošlog tjedna recimo, na jednoj zagrebačkoj konferenciji o govoru mržnje i ulozi države, o potrebi njezina razvoja govorili su ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, Robert Tomljenović iz Vijeća za elektroničke medije, Stanislav Bender iz Agencije za elektroničke medije, Lana Ciboci iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) te niz nama pojedinačno manje poznatih, ali stručnih i nadasve regulatorno ovlaštenih lica iz Irske, Norveške, Finske i Danske. Napose je o tome u novinama kazivala i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.

Rješenja za probleme ne mogu biti pojedinačna, nego također sistemska. Treba povećati javna sredstva za novinarstvo i osigurati da građani imaju direktan utjecaj na njihovu raspodjelu – ističe Slaček

Nije ni čudno što se toliko zaziva ta izuzetna društvena i kulturna kvaliteta, naročito u Hrvatskoj, znamo li koliko se ovo društvo suočava s lažnim vijestima, govorom mržnje, prikrivenom propagandom, ideološkim diktatom, političkom nekorektnošću, internetskim zlostavljanjem itd. Ministrica kulture je tim povodom, kako zajednički izvještavaju njezina ustanova i Hina, uz imperativ donošenja efikasnog zakonodavnog okvira naglasila i ‘potrebu edukacije i medijskog opismenjavanja te poticanja građana da kritički analiziraju vijesti i informacije’. Pa da onda i počnemo.

Medijska pismenost uobičajeno se opisuje kao set vještina koje omogućuju da medijskom sadržaju najprije uopće pristupimo, npr. u digitalnom okruženju, te da ga zatim u cijelosti proanaliziramo, dakako kritički, a poznavajući njegov proizvodni i pozadinski kontekst, i da na koncu budemo kadri i sami kreirati te plasirati određeni medijski produkt, makar na razini komentara za društvene mreže ili javne rasprave. Evo, znači, pročitali smo navedene izvještaje o službenoj zabrinutosti za stanje tih kvaliteta, jer su nam mediji dostupni na kiosku i internetu, jer Hina radi svoj posao, jer odgovorni funkcioneri ne šute.

Možemo dakle preći na sljedeći korak, kritičku analizu. U tome će nam uvodno pomoći činjenica da se u hrvatskim školama također već provode izvjesni projekti medijskog opismenjavanja, povrh kurikularnih vrludanja, a najdalje je bio odmaknuo onaj pod nazivom ‘Djeca medija’. Provodi ga rečeni DKMK, i ne znamo u kojoj fazi su danas, no pamti se da su još prije godinu i pol dana iza sebe imali preko 600 predavanja u više od 90 osnovnih i srednjih škola za oko 12 tisuća učenika. Njihovih više od sto volontera dobilo je zajedno i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu.

Jer u pitanju je najveći volonterski pothvat u području medijskog obrazovanja u Europskoj uniji. Njemu pridružena platforma je i emisija ‘Odgoj za ideale’ na Radio Mariji, a najpoznatije ime u svemu tome jest ono teologa Danijela Labaša, profesora komunikologije i predsjednika DKMK-a, koji je bio urednik u Glasu Koncila. O njemu smo ovdje već pisali: Labaš je predstavnik najtvrđe kaptolske struje, pod ruku s kolegom mu Ivanom Miklenićem. Stoga, ako se nekome čini da je Crkva uvelike poklopila sektor medijskog obrazovanja u Hrvatskoj, složili bismo se s njim.

Način da se fake newsu stane na kraj, kako su pokazali Natalie Fenton i Des Freedman, jest značajno ograničavanje veza između privatnih vlasnika medija i aktera u političkom sistemu te u direktnom radu s ljudima na proizvodnji informacija – kaže Medak

Ali nipošto samo Crkva, nego moramo čeprkati još dalje i dublje. U skladu s nazivom institucije na kojoj radi potpredsjednica DKMK-a Lana Ciboci, naime, Visoke škole za komunikacijski menadžment ‘Edward Bernays’, tamo negdje ima još kojekakvih dalekosežnijih utjecaja negoli su sirovi klerikalni interesi o dokaze kojih se ionako non-stop saplićemo u medijima. Bernays, naravno, bio je rodonačelnik modernih odnosa s javnošću, američki nenadmašni demon propagandističkih metoda za podjarmljivanje i eksploatiranje najširih masa – neka vrsta mirnodopskog Josepha Goebbelsa. Danas u Hrvatskoj njegovo ime nameće se za prestiž u medijskoj branši.

Pravo je pitanje zapravo – što nam se prešućuje? O čemu se najviše šuti kad se zborski gromko slovkaju prvi glasovi abecede medijske pismenosti, dok nam pažnju odvlače neofašistički siledžije? Zadržimo se još malo na srednjem dijelu one definicije, da ne prođemo kroz analfabetski tečaj isuviše brzopleto. Na dijelu gdje se nerazdvojivo sljubljuju kritička analiza i uvid u kontekst, prvenstveno ekonomski, jer on presudno diktira odnose u polju. Mogli bismo u toj funkciji primijeniti i slavnu pitalicu domaćih društveno-mrežnih zajebanata koja nesumnjivo gađa u centar problema: ‘Di su pare?’

Ipak smo se uozbiljili, sukladno školskim okolnostima, te se obratili mediologu Sašu Slačeku iz Društveno-komunikacijskog istraživačkog centra Sveučilišta u Ljubljani. On će nas uvesti u taj aspekt predmeta.

- Medijsku i informacijsku pismenost moramo razumjeti u društvenom kontekstu u kojem se i događa. U pretežno komercijalnim medijskim sistemima, gdje je građanima namijenjena uloga potrošača koji ne mogu suštinski utjecati na to kakvi se medijski sadržaji i pod kakvim uvjetima proizvode, krajnji domet medijske pismenosti je stvaranje informiranih potrošača. Svakako, bolje je imati informirane potrošače nego neinformirane, no dobro je razmotriti i sistemska ograničenja - kaže Slaček i izdvaja dvije zabrinjavajuće pojave.

- Prva je osiromašenje novinarstva, što mediji koji gube utakmicu za oglašavanje s digitalnim platformama kao što su Google i Facebook rješavaju prvenstveno smanjivanjem troškova rada. Druga je gubitak privatnosti, jer se poslovni modeli tih platformi temelje na prikupljanju sve veće količine podataka o korisnicima. Ali rješenja za te probleme ne mogu biti pojedinačna, nego također sistemska. Treba povećati javna sredstva za novinarstvo i osigurati da građani imaju direktan utjecaj na njihovu raspodjelu - objašnjava.

Nadalje, čuli smo da rad digitalnih platformi zahtijeva cjelovitu regulaciju koja bi zaštitila privatnost korisnika, pozabavila se izbjegavanjem plaćanja poreza tih platformi i od njih dobila veću transparentnost i odgovornost za sadržaj koji prenose.

- Medijska pismenost može pridonijeti tim rješenjima, no samo ako se ne ograniči na opismenjavanje pojedinaca za individualnu upotrebu informacijskih i komunikacijskih tehnologija, nego se protegne na sistemske probleme koji traže kolektivna rješenja - zaključuje Slaček, upućujući nas malo preciznije u ovu materiju.

Taman da se zapitamo i kako to da spomenuti gosti iz nordijske regije na onoj konferenciji nisu progovorili o rekordnim sumama javnog novca koji se u tim zemljama avangardno izdvaja za razvoj nezavisnih medija. Lažne vijesti iliti fake news cvatu upravo u postsocijalističkim zemljama Europe, a najveću otpornost na njih iskazuju (sjevero)zapadnjačka društva s kontroliranim subvencijama za novinarstvo i medijski sadržaj, uz rastuću participaciju čitatelja i gledatelja ili slušatelja koji sve više (ne)izravno sudjeluju u medijskoj proizvodnji. Jer tko ne želi govoriti o financijama u medijima, neka šuti i o Glasu Koncila – da parafraziramo Maxa Horkheimera.

Medijska pismenost nama se zasad predočuje kao liberalna apstrakcija, kamilica za oblog s kojim se blaženo drijema, ali se od njega samog na oku ne vidi više ništa. Ni riječi nema o relacijama moći koje se valjaju iza selekcije tema u medijima, o gazdama i oglašivačima od kojih žive novine i portali, o egzistencijalnom pritisku na novinare, o zloupotrebi javnih resursa koju takav mehanizam servisira. Konačno u istom paketu dobivamo nacionalističke ispade na kakve se ovdje često žalimo, s obzirom na to da isključivi svjetonazori i ekonomske doktrine uvijek idu pod ruku.

Jasan uzorak toga imamo u rubrici Intrigator, u istome ovom broju Novosti, gdje smo nastojali demonstrirati ispravno čitanje jednoga prikrivenog ideološkog sadržaja. Riječ je o proturječju oko portala Index. Ne radi se samo o njegovoj strastvenoj prokapitalističkoj uređivačkoj politici naime, nego o činjenici da on zbog toga upada u klopku i tamo gdje je inače objektivno progresivan, u obrani većine ljudskih prava. Lani je tako portal Libela istraživao seksizam u hrvatskim medijima i prepoznao Index, pored portala Dnevnik.hr, kao najgori po toj osnovi. Nije to zbog toga što su oni, eto, antifašisti kad se priča tiče međuetničkih odnosa, ali ne mogu odoljeti mužjačkom kurčenju. Index najviše živi od čitanosti i najbrži povrat uloženog dobiva temama za koje ne treba edukacija publike i razobličavanje temeljnih društvenih sukobljenosti. A ne mislimo na razobličavanje onakvo za kakvo se samo gazdu pita, jer se njegovi interesi itekako razlikuju od onih koje imaju njegovi novinari. I to bi ukratko bilo ono što nam sugerira i Obuljen Koržinek. Osim, jasno, što ona pritom ne čini ništa, a i kad čini, postupa suprotno od rečenog.

Ostaje nam još treća, završna komponenta. Ono kad čitatelji nakon upoznavanja prilika u sektoru preuzimaju rolu proizvođača. Kad djeca medija stasaju, odbace svetost nametnutog autoriteta i shvate koliko mogu učiniti oni sami, no zajedno. Već smo ustanovili di su pare, a edukacija i proizvodnja neumitno koštaju dosta, pogotovo na većem, općenarodnom uzorku. Da nam preostale mogućnosti oko toga još malo rastumači za kraj, zamolili smo filozofa i medijskog teoretičara Tomislava Medaka.

- Kad se govori o medijskom opismenjivanju, liječe se posljedice namjesto uzroka. Usponu interneta i društvenim mrežama pripisuje se urušavanje medijskih autoriteta koji su proizvodili zajedničko iskustvo političke svakodnevice. Shodno tom stavu, građane treba educirati da mogu razlučiti istinu od laži. Time se s jedne strane na recipijente individualizira odgovornost za nešto što je ishod dubljih promjena u sistemu proizvodnje informacija. S druge strane, nejednake društvene pozicije ostaju zakrivene iza pretpostavljeno jednakih mogućnosti konzumiranja informacija - kaže Medak.

Ljudi informacije čitaju, međutim, iz iskustva svog društvenog konteksta i čitaju ih u ključu, često vrlo afektivnom, jer potvrđuje identitet njihove pozicije, a ne zato što je sadržaj informacije neraspoznatljivo istinit ili lažan. Uzroke širenja govora mržnje, lažnih vijesti i medijskih manipulacija, prema Medaku, treba tražiti u sistemu proizvodnje informacija. A prelaskom na internetsko oglašavanje i marketinšku metriku klikova, vlasničko načelo je još izrazitije postalo – minimum informiranja za maksimum oglašavanja.

- Tehnološkim promjenama velik dio ekonomskog kolača iz medija prešao je na globalne internetske gigante Google i Facebook koji drže uzde medijskog oglašavanja, pronalaženja informacija i ekonomije pažnje, te privatnike koji su preuzeli komunikacijsku infrastrukturu. Rješenje problema bi bilo u značajnijem oporezivanju njih i usmjeravanju sredstava u razvoj sistema informiranja, a znamo da puno veći sustavi muku muče da utjeraju poreze od Googlea i Facebooka. No ulaganje tih sredstava u komercijalne medije značilo bi ulaganje u one koji su predvodili problematičnu transformaciju sistema proizvodnje informacija - smatra ovaj naš sugovornik.

Kao što je poznato, komercijalni mediji zaklinju se u tržište. No samo dok im treba fleksibilnosti u poslovanju, a državnu pomoć zazivaju kad im treba niži porez da prežive. Tomislav Medak nalazi da oni konzerviraju status quo u kojem medijskim prostorom dominiraju sadržaji za manipuliranje ljudima radi pažnje, posve neadekvatno informirajući javnost. Komercijalni mediji pritom iskazuju temeljni tržišni neuspjeh u sektoru, pa bi društvo trebalo više sredstava usmjeriti na razvoj i održavanje sistema informiranja koji ne ovisi o tržištu. Informiranje je u demokraciji, navodno, ipak javno dobro.

- Nije primarni problem u tome da su recipijenti lakovjerni, već da medijsko informiranje ne proizvodi jasne veze između njihove svakodnevice i politika koje nju oblikuju. Kao što su u nedavnom istraživanju problematike lažnih vijesti pokazali Natalie Fenton i Des Freedman, istraživači sa Sveučilišta Goldsmiths, način da se fake newsu stane na kraj jest značajno ograničavanje veza između privatnih vlasnika medija i aktera u političkom sistemu te u direktnom radu s ljudima na proizvodnji informacija. Omogućujući im da se susretnu s novinarima i da vlastito iskustvo i razumijevanje političkih procesa stave u dijalog - ističe Tomislav Medak.

1/1