Prvo izdanje romana ‘I Love Dick’ naišlo je na hladan prijem. Debitantski roman američke multimedijalne umjetnice Chris Kraus, rođene na Novom Zelandu, u najboljem je slučaju bio ignoriran. U drugim slučajevima tekst o ljubavnom trokutu između 39-godišnje multimedijalne umjetnice Chris, njenog supruga, profesora i kritičara Sylverea Lotringera, i njegovog sveučilišnog kolege po imenu Dick, okarakteriziran je kao običan trač iz njujorško-losanđeleskih umjetničko-akademskih krugova. Recenzentima nije bilo teško u troje glavnih likova prepoznati autoricu, njenog 56-godišnjeg supruga, te profesora i kritičara Dicka Hebdigea. Kao takvi pojavljuju se u prvoj rečenici: supružnici punim imenom i prezimenom, a Dick s crtom na mjestu prezimena. Možda zato i ne čudi da se ‘I Love Dick’ čitao kao ukoričeni napad odbačene ljubavnice na jednu stvarnu i lako prepoznatljivu osobu. Dodatni začin dala je i glasina da je Hebdige pokušao zabraniti objavljivanje knjige zbog napada na privatnost. A onda je zamro svaki interes za knjigu. Tako je i ostalo sljedećih desetak godina.
Godine 2006. izdano je novo izdanje, a do 2012. prodavalo se u nekih tisuću primjeraka godišnje. No ‘I Love Dick’ su počele čitati feministice, i tek tada je zeitgeist sustigao tekst Chris Kraus. Nova presuda dramatično se razlikovala od stare: ‘I Love Dick’ proglašena je najznačajnijom knjigom o muškarcima i ženama u cijelom prošlom stoljeću! Knjiga se više nije čitala kao roman a clef, patetični pokušaj literarnog proboja jedne neuspješne umjetnice – niti kao klasični heteroseksualni trokut u stilu ‘Opasnih veza’ – već prije svega kao odnos između žene i teksta. Pri samom kraju romana Kraus je napisala: ‘Pojebi je jednom i napisat će knjigu o tome.’ Tako se to nekako i gledalo devedesetih. Danas je važnija rečenica koja se spominje nešto ranije u tekstu, a ona glasi: ‘Tko govori i zašto jedino je pitanje.’
U ‘I Love Dick’ govori Emma Bovary. Tako je naziva i njen suprug, predstavljajući se kao Charles Bovary. Ova Emma piše dugačka, opsesivna pisma svom nesuđenom ljubavniku – uopće muškarcu kao takvom – opajajući se adolescentskom ‘psihozom’ zaljubljivanja, te sredovječnom seksualnom nesputanošću. Na kraju niti od romantike niti od seksa neće biti puno toga. No Chris će govoriti i govoriti. O ovome i onome. Kirkegaardu, Baudrillardu i Deleuzeu. U svoja ljubavna pisma umetati će digresije o Coca-Cola štrajku u Gvatemali, i kritičke osvrte o Kitaju, Hannah Wilke i Eleanor Antin. Nikad pritom ne gubeći Dicka s oka.
Sylvere Lotringer će prozu Chris Kraus, u zanimljivoj dvojnoj ulozi junaka i kritičara, odrediti kao literarnu formu između kulturalne kritike i fikcije. Sama Chris Kraus reći će da je već gola činjenica što žena govori u javnosti ‘najrevolucionarnija stvar na svijetu’. Pisma Dicku ona isprva naslovljuje s ‘Dragi Dick’. Kasnije to znakovito skraćuje na hladno i neosobno ‘D.D.’. Obraćajući se čas određenom Dicku, čas ‘svim Dickovima’; pišući Dick povremeno velikim, a povremeno malim slovom. Da bi naposljetku u presudnom trenutku upitala samu sebe kome to ona piše, kome se obraća – ‘D.D.-u’ ili zapravo ‘dragom dnevniku’… To je možda i ključna točka ovog teksta. Dick je samo fantazija. Patrijarhalnog tipa. Feministice će reći da Chris Kraus piše kako se žene zaljubljene u muškarce podređuju postojećim socijalnim i ekonomskim strukturama i njihovoj represiji. I to je zanimljiv aspekt teksta. Ali možda jedini bitan odnos u romanu je onaj između Chris i samog teksta. Činjenica da je žena indiskretna, i intelektualno razorna, da pokazuje ambiciju, i neprilične umjetničke strategije: da govori.
