>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Didier Eribon: Macronova vlast je utjelovljenje neoliberalnog ludila

Interventna policija po prosvjedima ‘žutih prsluka’ puca gumenim mecima, ispaljuje suzavce, juriša s pendrecima. Takvu razinu represije protiv društvenog pokreta nismo vidjeli još od Alžirskog rata. Macron nije nikakav spasitelj Europe. Upravo suprotno, njegova politika uništava Europu jer navodi ljude da glasaju za Marine Le Pen

Didier Eribon francuski je sociolog, filozof, povjesničar intelektualnog života i jedan od najvažnijih lijevih intelektualaca u Europi danas. U nizu njegovih knjiga ističu se biografija Michela Foucaulta i ‘Razmišljanja o gej pitanju’. Prošlog mjeseca na hrvatskom se pojavilo djelo ‘Povratak u Reims’, u zajedničkom izdanju Multimedijalnog instituta i Sandorfa te u znalačkom prijevodu Milene Ostojić. Knjiga iz 2009. postala je bestseler na engleskom i njemačkom govornom području te predmet političko-intelektualnih rasprava. Djelo na razmeđu žanrova – autobiografske ispovijesti, sociološke studije i političkog manifesta – problematizira autorovo odrastanje i činjenicu da je dugi period svog intelektualnog rada posvetio mehanizmima heteroseksualne dominacije i seksualnog srama, istovremeno potiskujući i srameći se svog porijekla iz radničke klase. Ova lična, dirljiva, eruditska i rafiniranim stilom napisana knjiga ključna je za razumijevanje procesa zahvaljujući kojima je u zemlji u kojoj još krajem sedamdesetih komunisti osvajaju više od dvadeset posto glasova radnička klasa postala glavni oslonac nacionalizma i desničarske Nacionalne fronte. Kako se isti procesi odvijaju diljem kontinenta, riječ je o knjizi ključnoj za shvaćanje današnje Europe. S Eribonom smo razgovarali prije dva tjedna, prilikom njegova gostovanja na Subversive Festivalu u Zagrebu.

Stranka Brexit oslonac ima u krajevima koji su bili uporišta laburista, a Marine Le Pen izabrana je na francuskom sjeveru koji je bio utvrda ljevice. To se dogodilo zbog izdaje socijaldemokratskih stranaka – one su odgovorne za rast desnice na zapadu Europe

Jedna od glavnih tema vaše knjige je otuđenje radničke klase od političke ljevice. Koji su procesi doveli do toga?

Ne radi se o otuđenju radničke klase od ljevice, nego ljevice od radničke klase. Tradicionalne lijeve stranke potpuno su zapustile probleme radničke klase. Socijaldemokratska partija u Njemačkoj, Socijalistička stranka (PS) u Francuskoj, Novi laburisti u Velikoj Britaniji, sve te stranke preobratile su se na neoliberalnu kapitalističku agendu. Politika se više nije fokusirala na državu blagostanja, nego na razmontiranje javnog sektora, prekarizaciju radnika, slabljenje mirovinskog osiguranja i osiguranja za nezaposlene. Kad je počela ekonomska kriza, ljevica je, umjesto da bude na strani prosvjednih pokreta, na njih poslala interventnu policiju. Ljevica je izdala svoju misiju borbe za radnike. Pripadnici radničke klase nisu znali što da rade kako bi se obranili od masivnog kapitalističkog napada. Počeli su glasati za desne stranke. Istovremeno, čitav je diskurs takozvane ljevice bio da ne postoji tako nešto kao što su društvene klase, dakle ni radnička klasa, da su to koncepti iz prošlosti, ideologija 19. stoljeća koju treba zaboraviti, i da postoje samo individue. Ako odbacite sam koncept klase, odnosno grupe koja se može mobilizirati kako bi obranila svoja prava, ta grupa će se rekonstituirati u drugoj formi. Kada sam bio tinejdžer, moji roditelji uvijek su govorili ‘mi, radnici’, braća mog oca govorila su ‘mi, ljevičari’. Danas je u radničkoj klasi to nemoguće čuti. Budući da su stranke koje su trebale braniti radnike odbacile sam koncept klase, ljudi koji su se identificirali s radničkim ‘mi’ počeli su se identificirati s drugačijim ‘mi’. ‘Mi’ nismo više radnici koji se bore protiv buržoaske eksploatacije. Sada to ‘mi’ označava Francuze suprotstavljene migrantima i elitama koje su zaboravile na narod. Rekonstituiran je sam osjećaj pripadanja. Izgrađena je desna koncepcija toga što ‘mi’ znači. Ta se promjena dogodila u najljevijim i najradničkijim predjelima Europe. U Britaniji Stranka Brexit najjači oslonac ima u krajevima koji su bili uporišta laburista. Marine Le Pen izabrana je na francuskom sjeveru. Još osamdesetih, pa i devedesetih godina, taj je kraj bio utvrda ljevice. To se dogodilo zbog izdaje koju su počinile socijaldemokratske stranke i one su odgovorne za rast desnice na zapadu Europe. Situaciju u Hrvatskoj ne poznajem, njezina je povijest vjerojatno drugačija.

Transformacija ljevice

Možda ne toliko drugačija. Do osamdesetih godina Savez komunista Jugoslavije postao je po svojoj klasnoj strukturi bitno više stranka srednje klase negoli radnika i seljaka.

Ipak, moguće je da postoji lijeva stranka čije članstvo jest srednjoklasno, ali koja se bavi problemima radničke klase. Kada sam bio tinejdžer, članovi Komunističke partije Francuske (PCF) bili su radnici, ali i nastavnici, sveučilišni profesori, državni službenici, zaposleni u kulturi, umjetnici – pripadnici različitih klasa. Svi oni glasali su zajedno. To je nestalo. Što se dogodilo s radničkom klasom? Radnici u Francuskoj danas se osjećaju poniženo. Oni koji bi trebali glasati za ljevicu često ne glasaju ili glasaju za krajnju desnicu.

Pišete i da je način na koji radnici glasaju za predsjednicu Nacionalne fronte Le Pen različit od načina na koji su prije glasali za PCF.

U mom su djetinjstvu radnici bili vrlo ponosni na to što glasaju za PCF. Bio je to izraz samoafirmacije, izraz društvenog i političkog identiteta: ‘Mi smo radnička klasa i glasamo za komuniste.’ PCF je bila moćna politička snaga, glasati za nju značilo je pripadati snažnom pokretu. Kada sam 2009. napisao ‘Povratak u Reims’, pripadnici radničke klase još uvijek nisu bili ponosni na to što glasaju za Le Pen. Nisu se identificirali s tom strankom, niti s time da su nacionalisti ili desničari. To nije bio izraz njihovog identiteta, nego su za Nacionalnu frontu glasali iz bijesa i gađenja. U međuvremenu se sve više ljudi identificira s time da su nacionalisti koji zastupaju antilijeve, antimigrantske stavove. Traje izgradnja krajnje desnog identiteta – u Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji, Italiji i drugdje.

Slažete li se s tezom raširenom u nekim lijevim krugovima da je glasanje za desne populiste vid samoobrane radničke klase, koliko god pogrešan bio?

To sam napisao u ‘Povratku u Reims’. Ljudi brane prava i dostojanstvo radnika, koje vlada prezire. Lijeve su stranke mogle zadržati glasove radničke klase da su obratile više pažnje na njezine probleme. Jednom kada se ljudi naviknu da podržavaju određenu stranku, to je vrlo teško promijeniti. Trajalo je tridesetak godina da se radničku klasu preusmjeri od ljevice ka desnici. Nadam se da neće trebati trideset godina da to preokrenemo, ali ne možemo to napraviti preko noći.

Ako ste lijeva stranka, gejevima iz radničke klase morate poručiti da ćete braniti njihovo pravo da budu što god jesu i da to nije u kontradikciji s time da branite socijalnu državu

Kada je taj proces započeo, je li to bilo 1981. kada na vlast dolaze Socijalistička stranka (PS) i François Mitterrand? Iako su na vlast došli s izrazito lijevim programom, uskoro su od njega odstupili…

U knjizi naslovljenoj ‘O konzervativnoj revoluciji i njezinom utjecaju na francusku ljevicu’ pisao sam o tome kako su intelektualni krugovi korak po korak odbacivali lijevu misao, brisali ideje klase i društvenog sukoba. Za njih su demokratske zemlje sačinjene od individua. Ako ste neuspješni i siromašni, to je vaša vlastita odgovornost. Ključno je uočiti da je čitava ta tematika – opsesija individualnom odgovornošću naspram društvene determiniranosti – od tridesetih do šezdesetih godina pripadala desnici. Potom su tu opsesiju preuzeli akteri koji su u prošlosti bili lijevi. Počeli su se pomicati udesno. Istovremeno, tvrdili su da su još uvijek ljevičari, iako su preuzeli samu jezgru desne ideologije. Ideja individualne odgovornosti značila je odbacivanje ne samo marksizma, nego i lijeve sociologije Pierrea Bourdieua. On je bio neprijatelj za intelektualce kao što je povjesničar François Furet. Furet je u prošlosti bio staljinist, da bi pred kraj života postao desni ideolog. Povezao se s financijskim krugovima i pokretao think-thankove koji su napadali ljevicu. Ti krugovi imali su vrlo velik utjecaj na PS tijekom Mitterrandove vladavine. François Hollande utjelovljenje je te transformacije. U njegovom diskursu nema ničeg lijevog. A Emmanuel Macron je Hollandeov politički potomak.

U njemačkom tisku Macrona se često opisuje kao reformatora i veliku nadu, čovjeka koji bi mogao spasiti i obnoviti europski projekt. Kako biste vi definirali Macrona i njegov predsjednički mandat?

On je rezultat te transformacije ljevice. Ne možete razumjeti što se događa danas ukoliko se ne vratite tridesetak godina unazad, u doba pada Berlinskog zida i nestanka PCF-a. Doduše, to je i greška te partije jer se nije bila u stanju prilagoditi novoj situaciji. Socijalistička stranka je ostala hegemon na ljevici. Pomaknula se udesno, a promijenilo se i njezino članstvo. U PS-u više nije bilo radnika. Prevladala je građanska klasa, čija se djeca obrazuju u institucijama koje ja nazivam ‘školama moći’ – elitnim institucijama kao što su École nationale d’administration ili Sciences Po. Bili lijevo ili desno, svi oni čitaju iste knjige i slušaju iste profesore. Nema tu razlike između Hollandea i Nicolasa Sarkozyja. Macron je bio ministar Hollandeove takozvane socijalističke vlade, koja je oslabila zaštitu radnika, mirovinski sustav i osiguranje za nezaposlene. To je neoliberalna agenda – ako nešto košta, moramo se toga riješiti. Danas Macron reže poslove u obrazovanju i zdravstvu. Taj se novac daje bogatašima, slijedeći tzv. trickle-down teoriju: kao, ako date novac bogatima, oni će ga investirati u ekonomiju. Srezani su porezi na bogatstvo. Izgubljene je prihode država nadoknađivala rezovima. Srezana je financijska pomoć studentima, podignuti su porezi umirovljenicima. Jedan lijevi član parlamenta to je nazvao ‘obrnutom Robin Hoodovom’ praksom. Uzimate od siromašnih da biste dali bogatima.

Ono što Macron naziva reformom u praksi znači rasturanje svega što je izboreno čitavim stoljećem borbi – mirovina, obrazovanja, zdravstva. On želi provesti neoliberalnu agendu, a ukoliko dođe do prosvjeda, ugušit će ih na koji god način treba, pa i represivnim i nasilnim mjerama. Ljudi prosvjeduju zato što im je sve teže i teže kupiti hranu, odjeću i ostale potrepštine, a interventna policija po prosvjedima ‘žutih prsluka’ puca gumenim mecima, ispaljuje suzavce, juriša s pendrecima u Parizu i drugim francuskim gradovima. Dvadeset i pet ljudi izgubilo je oko, petero ruku, mnogi su poslani u zatvore. Osobno sam išao na prosvjede, no prestao sam zbog straha. Sve se to nasilje dešava u takozvanoj zemlji ljudskih prava. Takvu razinu represije protiv društvenog pokreta nismo vidjeli još od Alžirskog rata tijekom pedesetih i šezdesetih godina – a njemačka štampa Macrona zove ‘centristom’. Njegova je vlast oblik konzervativnog i autoritarnog guvernmentaliteta, utjelovljenje ludila neoliberalnog društva. To društvo nije demokratsko. Macron nije nikakav spasitelj Europe. Upravo suprotno, njegova politika uništava Europu jer navodi ljude da glasaju za Marine Le Pen. Na predsjedničkim izborima nisam glasao za Macrona ni u prvom krugu – podržao sam lijevog kandidata Jean-Luca Mélenchona – ni u drugom, u kojem se Macron natjecao protiv Le Pen. Tvrdio sam da glasati za Macrona ne znači glasati protiv Le Pen, baš suprotno, to znači dovesti Le Pen na vlast za pet godina.

U opasnosti smo

U ‘Povratku u Reims’ razmatrate odnos klase i identiteta – vaše osobno iskustvo bivanja gejom iz radničke klase. Do šezdesetih godina vladala je potpuna hegemonija marksizma, potom je došlo do eksplozije politikâ identiteta. Kako bi se ljevica trebala postaviti prema pitanju klase i identiteta?

Politika nije samo stvar stranaka. Važni su i društveni pokreti – radnički, feministički, LGBT i ekološki pokreti, sindikati, pokreti protiv policijskog nasilja. Nijedan od njih ne možemo smatrati važnijim od drugih. Uloga političke stranke bila bi da predstavlja i integrira sve te pokrete. To nije jednostavno. Ne moramo podupirati sve što ti pokreti traže, a uvijek će postojati kontradikcije među njima. No potrebno je biti s njima u dijalogu i graditi okvir. Stranka može biti socijalni prostor u kojem pokreti međusobno interaktiraju. Ako ste lijeva stranka, gejevima iz radničke klase morate poručiti da ćete braniti njihovo pravo da budu što god jesu i da to nije u kontradikciji s time da branite socijalnu državu. Morate izbjegavati to da politike identiteta dovodite u suprotnost s klasnim politikama.

Upravo to je primjerice radila istaknuta članica njemačke stranke Ljevice Sahra Wagenknecht, koja je forsirala klasnu politiku nauštrb politike identiteta i pokazala razumijevanje za neprijateljstvo prema migrantima.

Wagenknecht je u Bundestagu citirala moj ‘Povratak u Reims’ kao prilog tezi da moramo zaboraviti politiku identiteta i vratiti se isključivo politici baziranoj na klasi – što znači i suprotstaviti se politici Angele Merkel po pitanju migranata. To je potpuno pogrešno. Lijeva stranka koja se suprotstavlja pravima migranata nema smisla.

Wagenknecht polazi od toga da je nužno braniti socijalnu državu na razini države-nacije. Vi ste istaknuli upravo suprotno: pošto su kapital i desnica internacionalni, potrebno je graditi sindikate na europskoj razini.

Najpoznatiji Marxov citat je ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se’, a Wagenknecht, koja bi trebala biti ljevičarka, razmišlja u okvirima nacije. To nema smisla. Ljevica je internacionalistička ili nije ljevica. Potpuno je pogrešno danas biti nacionalist. Problemi su internacionalni. Čak su i najnacionalističkije stranke organizirane na međunarodnom nivou. U opasnosti smo. Ako želimo prestati gubiti, moramo stvoriti internacionalu progresivne ljevice. Moramo razmišljati barem na razini Europe i graditi europske sindikate, organizacije i socijalne pokrete. Ukoliko to ne napravimo, izgubit ćemo borbu.

1/1