>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Digitron Gudžević

Desetar vikne ‘vojsko, Dnevnik!’, svi se nevoljko usprave u svojim stolicama. Titova poruka narodima i narodnostima, privredni uspjesi, vijesti iz svijeta. Već je skoro osam sati, rubrika Kultura. Čudo da ga takvoga nema: Dimitrije Tasić govori o knjizi pjesama autora Sinana Gudževića, izišloj te godine u Beogradu!

U utorak, 28. novembra 1978., novi vojnik Žikica Stojanović iz Prekodolca kod Vlasotinca, sišao je iz spavaone u potkrovlju do učionice na prvom spratu, da uzme svoju tek zaduženu kapu titovku, koju je zaboravio na klupi u učionici. U učionicu je ušao bez kucanja misleći da u taj kasni sat nikoga u njoj nema. Ondje je zatekao dva desetara u trenutku kad su iz televizora marke EI Niš izvadili plosnu a okruglu flašu šljivovice manastirke. Ta se flaša onda zvala, a i danas se zove staklena čutura. Izvadili su je pošto su najprije skinuli lesonitski izrupčani poklopac sa zadnje strane televizora. Ondje su je skrivali, a oficirima nije dolazilo u pamet da bi vojnicima izdašno prostrani televizor mogao služiti kao škrinja za alkoholna pića. Vojnik Stojanović se načinio kao da ništa nije vidio, uzeo je kapu s petokrakom, rekao desetarima doviđenja i odjurio u spavaonu.

Prostorija s televizorom u koju je ušao vojnik Stojanović nalazila se u kasarni Boris Kidrič u ljubljanskom predgrađu Šentvid pod Šmarnom gorom. U kasarnu je upravo bila pristigla nova klasa vojnika tehničkog bataljona, regruti su se upoznavali pred magacinom gdje će zadužiti opremu i odjeću ili u redu za šišanje. Čekajući šišanje upoznali smo se i Žikica i ja, i odmah smo se našli: bili smo najstariji, on je imao 26, ja 25 godina, drugi regruti bili su u pravilu devetnaestogodišnjaci. Prvih šest dana smo i za vrijeme učioničke obuke bili u istoj, posljednjoj klupi do zida, da bi nas jedan desetar razdvojio, jer smo ‘em pričali za vrijeme nastave, em nije u redu da dva najstarija vojnika sjede jedan kraj drugoga, mora se vojska malo izmiješati’. Na mjesto Žikice u moju klupu je raspoređen Sulejman Nika, mladić iz Kačanika. Autoelektričar, a još i zidar, lijep momak, srpskohrvatski ne govori, govori makedonski, maternji mu je albanski. Izvinjava mi se što ne zna ‘da zboruva srpski’, ali kaže kako će to naučiti u vojsci. Kaže da je posljednji stigao u naš vod, ali me je zapazio po dugoj kosi kad sam išao na šišanje, te kaže da me jedva prepoznao kad sam se vratio sa šišanja.

Prvi dani u vojničkoj zajednici bili su svakome teški. Teški, a poneki ih vojnik i sam dodatno oteža. Potonulost, ljubljanska magla, sila mladića jednako obučenih, trčanje oko kasarne, ribanje kasarnskih mokrih čvorova. Nove riječi: fazan i remac su oznake za nove vojnike, stara kuka je vojnik koji je došao u prethodnoj klasi, zanimanje je bila obuka, nastava. Vojsko, na zanimanje! Osjetljivi i šutljivi dodatno potonu, pričljivi pričaju manje. Pisama još nema, ona iz kasarne tek su stigla, pošta nije brza, pošta je spora.

Tako, među tim prvim danima došao je i dan koji je bio praznik. Dan Republike, 29. novembar 1978. Bila je srijeda i cio dan je padao snijeg. Padao je na mahove, sitan i prhak. Taj dan se nije čulo ‘vojsko, na zanimanje’, spavalo se sat duže, moj vod je provodio dan u učioni i po hodnicima. Nekoliko vojnika je već bilo prehlađeno, neki su kašljali. U učioni se više kunjalo no što se gledalo dok je iz televizora izlazio nezanimljiv glas. Naš televizor marke EI Niš nismo voljeli, jer na njemu nismo mogli gledati šta smo htjeli, a bili smo obavezni da gledamo svaki večernji Dnevnik.

Ali prema večeri cijela je učiona živnula. U Beogradu je počela utakmica između Partizana i Zvezde. Drugi program ljubljanske televizije prenosio je utakmicu i prenos smo shvatili kao dar za Dan Republike. I u Beogradu je padao snijeg. Sulejman Nika je navijao za Partizan, ja mislim iz solidarnosti sa mnom, jer njega fudbal nije mnogo zanimao. Ja nisam bio miran za vrijeme toga prenosa, nisam miran kad igra Partizan. Sudija Desimir Pavićević iz Kragujevca dopustio je da Zvezdin igrač Šestić dade gol Boroti nakon što je Borota bio jasno fauliran. Taj gol je postao čuven, a gol je šibicarski i neregularan. Partizanov golman Borota primio je sličan gol dva mjeseca ranije, 27. septembra u Dresdenu, kad je svojom nepažnjom ostavio loptu na zemlju, a igrač Dynama Hans-Jürgen Dörner mu ju je ćušnuo u mrežu, u teškoj utakmici koju će Partizan (nakon 2:0 u Beogradu i 0:2 u uzvratu) izgubiti na penale i ispasti iz Kupa šampiona. Golu koji je Boroti na Dan Republike dao Šestić prethodio je čist faul, i sudija je svirnuo faul, čuo se jasan zvuk pištaljke, čula ga je cijela Jugoslavija. Nakon zvižduka je Borota postavio loptu na peterac da izvede slobodan udarac. Šestić se prišunjao, da ponovi slavu igrača iz Dresdena, a sudija je, šta drugo, no i sam vidio priliku da se proslavi, pa je Šestićev mangupluk nagradio priznavanjem gola, i večernjim opovrgavanjem svoga zvižduka. I danas tvrdim da je gol dao sudac, a ne Šestić.

Partizan je izjednačio, ali je u drugom poluvremenu primio dva gola i izgubio. Bio sam jako usplahiren, i u jednom času sam rekao nešto kao ‘E Nikice, kad te budem vidio, ima da ti svašta kažem’. Nikica je bio Klinčarski, Partizanov igrač koga sam poznavao, vidio sam ga nekoliko puta izvan utakmica. Kad sam to izustio, Sulejman mi stavi šaku na rame i razočarano rekne: ‘А бе, Гуџевиќ, како не ти е срам да лажеш? Ти да го познаваш Клинчарски? Ме разочара. Бааги сум помлад од тебе, но, сеедно, морам да ти кажам дека лажеш. Он игра во телевизорот, а ти со мене гниеш во касарнава. Многу сум разочаран од тебе!’

Pokušao sam da mu objasnim da zaista znam Klinčarskog, da poznajem i Kunovca (koji je te jeseni iz Partizana bio prešao u Fenerbahçe), ali je sve to kod Sulejmana bilo uzaman.

Završi se utakmica, potonulost neprilagođenosti opet popadne po glavama i klupama trećeg voda druge čete. Neki opet kunjaju, a počinje drugi Dnevnik, obavezan za gledanje. Desetar vikne ‘vojsko, Dnevnik!’, svi se nevoljko usprave u svojim stolicama. Dnevnik je danas iz beogradske televizije, prenosi ga drugi program ljubljanske. Titova poruka narodima i narodnostima, privredni uspjesi, vijesti iz svijeta. Već je skoro osam sati, rubrika Kultura. Čudo da ga takvoga nema: Dimitrije Tasić govori o knjizi pjesama autora Sinana Gudževića ‘Građa za pripovetke’, izišloj te godine u Beogradu! Možda i cio minut i po to traje, a barem pet sekundi slika autorova stoji preko cijeloga ekrana. Svaki se vojnik probudio, svaki dobio još po dva uha i po još dva oka i još po jedna usta, da bolje zine, svi vide da sam to ja, vidjeli su me prije nekoliko dana s onom dugom kosom. Okreću vratove prema meni, tišina, samo takva.

Završi se taj prilog i počinje sportska rubrika, golovi s derbija. To u učionici ne zanima nikoga, svi gledaju k meni, to je trebalo vidjeti. I desetar Jovanović je u čudu.

Tada se za riječ javi Sulejman Nika: ‘ ‘А бе, Гуџевиќ, те молам да ми простиш. Сега ти признавам дека го познаваш Клинчарски. Дека го познаваш и Куновац. Дека ги знаеш и Џајиќ и Бајевиќ и Букал и Методија Спасовски. Дека го познаваш и Бекенбауер. И да знаеш дека сум му благодарен на телевизоров што ми ја кажа вистината. Вистината е во овој телевизор, не во мојата глава. Ама ти си еден дигитрон! Ди-ги-трон!

A Žikica Stojanović, zvezdaš, zadovoljan zbog Zvezdine pobjede, dobaci mi da je Partizan izgubio dva boda, ali da sam ja večeras osvojio titulu. Pa, da povladi Sulejmanu, doda kako je istina svakako u televizoru, a meni namigne. Žikica zvezdaš je samo meni bio povjerio istinu o našem televizoru marke EI Niš, u čijoj su utrobi, između katodne cijevi, rc pločica s otpornicima i kondenzatorima naši desetari držali svoju pijaču, koju su vadili da malo popiju kad bi mlada vojska zaspala. Kroz žice u toj utrobi, mimo staklene čuture sa šljivovicom, u moju je kasarnu stigla i neočekivana objava koja će mi podići ugled među vojnicima, pa bogme i kod oficira, te mi, evo priznajem, čak donijeti i poneku sitnu privilegiju.

1/2